BiH: Izmjene izbornog zakona i ustavne promjene jedino jamstvo stabilnosti (II)

Drugi dio velike analize o političkim prilikama u BiH i destabilizaciji države od unitarističkih i separatističkih faktora koja bi mogla pretvoriti BiH u jedno od većih svjetskih kriznih žarišta. ...

SAŽETAK

Promjena izbornog zakona nameće se kao prvi najkrupniji zadatak novoga visokog predstavnika. Izbori su sljedeće godine, što znači da vremena nema napretek, a pored toga mogu se očekivati različite vrste opstrukcija od strane službenog Sarajeva. Ipak, čini se da je i u zapadnim centrima moći sazrelo uvjerenje da bi nastavak dosadašnje politike, koja je Bošnjacima omogućavala da biraju hrvatske predstavnike, put u dezintegraciju te države. Potencijalne izmjene izbornog zakona dobra su prilika za hrvatske lidere u BiH da se izbore za rješenja koja će onemogućiti ponavljanje slučaja Komšić, ali i za to da se ukaže na sustavnu diskriminaciju prema najmalobrojnijem narodu u toj državi.

ANALIZA

Ciljevi unitarističke politike koju provodi bošnjačka elita sasvim su razvidni. U jesen 2019. Izetbegovićeva stranka SDA donijela je deklaraciju u kojoj se zagovara načelo „jedan čovjek, jedan glas“, jedan bosanski identitet umjesto instituta konstitutivnosti naroda, jedan bosanski jezik, jedan Vrhovni sud, jedna policija. SDA stremi, dakle, već spomenutoj unitarna BiH u kojoj bi, afirmiranjem tzv. bosanskoga identiteta, bošnjački narod bio privilegiran. Unitarizacija bi podrazumijevala ukidanje entiteta i županija jer u dugoročnijoj perspektivi velikobošnjački koncept aspirira na cijelu BiH. Bošnjacima je sadašnji teritorij premalen jer su  zbijeni samo na trokut Zenica-Tuzla-Sarajevo, što je posljedica disproporcija u naseljenosti u BiH. U Hercegbosanskoj županiji (19 posto teritorija entiteta Federacije BiH) živi tako 84.000 stanovnika, dok u većinski bošnjačkim županijama (Sarajevskoj, Tuzlanskoj i Zeničko-Dobojskoj), koje su tek za 9 posto veće od Hercegbosanske županije, ima čak 14 puta više stanovnika. Uspostavom „Republike BiH“ dobila bi se poluga za osiguravanje kontrole i nad drugim područjima.

Maksimalistički ciljevi

U maksimalističkoj inačici cilj je i postizanje sandžačke autonomije, a kasnije i pripajanje Sandžaka „matici Bosni i Hercegovini“. Ni spominjanje šerijata nije bez utemeljenja i plod nekakvih antiislamskih fantazija. Uoči kongresa stranke na kojemu je donesena deklaracija, Izetbegović je izjavio kako je ono što piše u svetoj knjizi za njega iznad svih zakona i kako će se u politici ponašati na takav način. To je u potpunosti u skladu i sa stavovima njegova oca Alije Izetbegovića, koji se u Islamskoj deklaraciji zalagao za islamizaciju Bosne i Hercegovine, a islam je smatrao nespojivim s demokracijom.

Politika Bakira Izetbegovića posljednjih je godina u potpunosti demaskirana. On otvoreno istupa protiv statusa Hrvata kao konstitutivnoga naroda („ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više…“), zastupa miloševićevsku politiku preglasavanja, a Hrvatima prijeti prijateljima iz Europe i islamskoga svijeta. Spominjanje probosanskih snaga pritom dodatno legitimira tezu o cilju stvaranja unitarne BiH jer je ideološki konstrukt bosanstva tek paravan za velikobošnjački nacionalizam.

Bošnjački politički konsenzus

Porazna je činjenica da danas u Federaciji BiH ne postoji niti jedan relevantniji bošnjački političar koji bi osudio Izetbegovićeve i Komšićeve uzurpacije hrvatskih prava. Stvara se dojam kako njihova politika uživa konsenzualnu potporu unutar bošnjačke zajednice. Zadnji bošnjački političar koji je upozorio na nedopustivost kršenja hrvatskih prava bio je Haris Silajdžić, svojedobno bošnjački član Predsjedništva BiH. On je još 2006. u jednoj emisiji dao sljedeće upozorenje Željku Komšiću: „Smatram da, ako živimo u sistemu etničkog predstavljanja te ako Bošnjaci biraju bošnjačkog predstavnika, a Srbi srpskog predstavnika, nije pravedno prema Hrvatima da netko za njih bira njihovog predstavnika. Smatram da je to opasno za BiH i da će to građanima hrvatske nacionalnosti ogaditi BiH. A to može dovesti do toga da Hrvati traže treći entitet“.

U retrospektivi gledano, Silajdžićev istup prije 15 godina pokazao se kao pravovremeno upozorenje na moguću kriznu situaciju koja bi mogla nastati ako se nastavi istim putem. No nije bošnjačko-komšićevska uzurpacija hrvatskih prava samo Hrvatima „ogadila“ državu BiH (iako je to možda preteška kvalifikacija), nego ih je gurnula u zagrljaj Miloradu Dodiku. Bez saveznika u inozemnim središtima moći, a u određenom razdoblju prepušteni od Republike Hrvatske na milost i nemilost Sarajeva, politički predstavnici Hrvata u BiH saveznika su potražili u Banjoj Luci.

Saveznik iz Banje Luke

Milorad Dodik u mnogim je slučajevima – znajući da se vlastiti interesi ponekad lakše brane u tuđemu dvorištu – znao kontrirati Komšićevim političkim potezima koji su išli na štetu Hrvata u BiH. Čak i u odnosu prema Republici Hrvatskoj (Dodik, naime, zna da su mu korektni odnosi sa Zagrebom potrebni iz gospodarskih i prometnih razloga), Dodik je imao razumniji stav od nominalno hrvatskog člana Predsjedništva Komšića. Primjerice, branio je projekt izgradnje Pelješkog mosta, dok je tzv. hrvatski predstavnik, a u stvari servis bošnjačkih interesa, Željko Komić uložio veto na njegovu izgradnju. Most je, eto, ipak realiziran unatoč njemu i njegovim sarajevskim nalogodavcima.

S jedne strane marginalizirati i desubjektivizirati Hrvate u BiH, a s druge očekivati da neće tražiti saveznike protiv takve politike, pa i kod Dodika, izraz je političkog autizma i nedostatka korespondencije sa stvarnošću. Da su mogli, Hrvati bi svoje interese rješavali u suradnji sa Sarajevom, a ne Miloradom Dodikom, no političkim predstavnicima Bošnjaka evidentno nije do suradnje, već do nametanja vlastite hegemonije.

Najkrupniji zalogaj za novog visokog predstavnika

Promjena izbornog zakona Bosne i Hercegovine nameće se kao prvi i najkrupniji zadatak novoga visokog predstavnika. Izbori su sljedeće godine, što znači da vremena nema napretek, a pored toga mogu se očekivati različite vrste opstrukcija od strane službenog Sarajeva. Ipak, čini se da je i u zapadnim centrima moći sazrelo uvjerenje da je nastavak dosadašnje politike, koja je Bošnjacima omogućavala da biraju hrvatske predstavnike, put u dezintegraciju te države.

Američki izaslanik za Zapadni Balkan Matthew Palmer nedavno je izjavio da je pitanje reforme izbornog sustava u BiH (kao i implementiranje odluke u slučaju Sejdić-Finci) hitno i strateški važno kako bi zemlja krenula naprijed. Apelirao je na lidere triju naroda da učine kompromis i iskažu političku hrabrost koja će biti potrebna kako bi pokrenuli zemlju. Nakon Palmerova istupa, i Europska unija pozvala je vlasti u Bosni i Hercegovini da provedu reformu izbornog zakonodavstva, a po potrebi i Ustava, kako bi se uklonili svi oblici nejednakosti i diskriminacije. Šef europske diplomacije Josep Borrell upozorio je da BiH mora ubrzati usklađivanje s EU regulativom ako želi biti primljena u članstvo.

Prilika za Hrvate

Iskazani interes za promjenom izbornog zakona dobra je prilika za hrvatske lidere u BiH da se izbore za rješenja koja će onemogućiti ponavljanje slučaja Komšić, ali i za to da se naglasi problem sustavne diskriminacije prema najmalobrojnijem narodu. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nedavno je kao glavni problem istaknuo činjenicu da političari iz EU-a ne razumiju situaciji u toj državi. No postavlja se pitanje zašto im ju nitko nije objasnio. Što radi hrvatska diplomacija? Zašto Bošnjaci u Washingtonu imaju čitav niz lobističkih ureda, a Hrvati niti jedan? U svijetu u kojemu se, rekli bi politički cinici, „istina mora platiti“ jasno je kako, uslijed neaktivnosti, interesi hrvatskog naroda ne dopiru do ušiju onih koji imaju moć donositi političke odluke. Tamo gdje i postoji jasna slika stanja na terenu, često geopolitički i geostrateški interesi nadvladaju zahtjeve istinitosti i pravednosti.

Posljedice su više nego očite: Hrvati su etnički očišćeni iz tzv. Republike Srpske, a u Federaciji BiH pokušava ih se marginalizirati i pretvoriti u nacionalnu manjinu. Onda kad Hrvati odluče progovoriti i zauzeti se za svoje interese, legitimni zahtjevi nastoje se delegitimirati spominjanjem „udruženoga zločinačkog pothvata“. Takve optužbe bit će sve češće s obzirom na pojačane diplomatske inicijative oko BiH kojima svjedočimo posljednjih mjeseci. Bošnjačke političke elite ne biraju sredstva kako bi kompromitirale hrvatske pozicije u BiH. Prije četiri godine tako smo doznali, nakon jedne neoprezne izjave ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, kako je Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) prisluškivala i pratila hrvatske dužnosnike iz BiH, ali i iz Hrvatske.

Kao i 1995. godine kad je sklopljen Dejtonski sporazum - koji je prema zamisli Richarda Holbrooka trebao poslužiti kao provizorno rješenje za zaustavljanje rata – Bosna i Hercegovina duboko je podijeljeno i polarizirano  društvo. Između tri naroda ne postoji konsenzus oko elementarnih zajedničkih strateških ciljeva. Posljedica su toga fragilne i neizgrađene institucije, loša ekonomska situacija i visoki postotak nezaposlenih, kao i opća besperspektivnost, posebno za mlade naraštaje. Entitetima i kantonima upravljaju nacionalne stranačke oligarhije, a klijentelizam predstavlja osnovni model poslovnih odnosa.

Presudan utjecaj međunarodnih faktora

I 26 godina od završetka rata, budućnost Bosne i Hercegovine u rukama je međunarodnih faktora kojima ova država nerijetko služi kao poligon međusobnih obračuna. Republika Srpska uživa potporu Srbije, ali i Rusije koja zauzima značajno mjesto u današnjoj arhitekturi međunarodne moći. Nedavnoj ruskoj rezoluciji, kojom se zahtijevalo ukidanje institucije visokog predstavnika u BiH, pridružila se i Kina koja često daje potporu srpskim interesima i na drugim mjestima.

Nakon sklapanja Dejtonskog sporazuma Republika Srpska bila je u potpunoj međunarodnoj izolaciji baš kao i kasnije režim Slobodana Miloševića. Ni u Jeljcinovoj Rusiji nije se mogao pronaći pouzdan saveznik. No okolnosti su se u međuvremenu promijenile, tako da srpski entitet danas uživa ne samo potporu Srbije, nego i sve moćnije Rusije, a Milorad Dodik ima dobre kontakte i u pojedinim zapadnim centrima moći.

Bošnjaci uživaju potporu islamskoga svijeta, prvenstveno Turske čiji je aktualni predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svojedobno izjavio da mu je Alija Izetbegović „ostavio Bosnu u amanet“. Jačanje turskoga utjecaja u Bosni i Hercegovini u skladu je s politikom neoosmanizma. Devedesetih godina, unatoč tome što bosanskohercegovački muslimani pripadaju sunitskome islamu, i šijitski je Iran imao snažan utjecaj u toj državi, no on je nakon kasnijih američkih intervencija bitno oslabljen. Od ostalih muslimanskih zemalja, treba istaknuti Saudijsku Arabiju i druge zaljevske države koje jačaju svoj utjecaj kroz priljev kapitala.

Paradžemati kao sigurnosna prijetnja

Sigurnosnu ugrozu za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Republiku Hrvatsku, predstavljaju i tzv. paradžemati (prema procjenama, u BiH postoji 21 paradžemat) u kojima se okupljaju pripadnici radikalnog islama koji uživaju potporu Saudijske Arabije. U sela u kojima žive i djeluju sljedbenici radikalne inačice islama policijske i sigurnosne snage BiH zapravo nemaju pristup. Riječ je o tzv. no-go zonama. Uglavnom je riječ o ostatcima mudžahedina i džihadista koji su devedesetih ratovali na strani Bošnjaka, što je činjenica koju se danas nastoji prešutjeti i(li) marginalizirati.

Bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj je biografiji napisao da je moderni džihad – čiju smo najradikalniju manifestaciju gledali relativno nedavno u krvavim pohodima tzv. Islamske države – rođen upravo u Bosni i Hercegovini. Ritualna ubojstva bila su specijalnost postrojbe El-mudžahid (dio 7. muslimanske brigade u sastavu 3. Korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovjedništvom Alije Izetbegovića) koja su počinile velike zločine nad Hrvatima i Srbima. Prema procjenama hrvatskih obavještajnih službi, i danas u BiH živi oko deset tisuća radikaliziranih pripadnika islama. 

Politička desubjektivizacija Hrvata

Iako su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini istinski prozapadni faktor, koji podupire ulazak te države u euroatlantske integracije, oni u zaštiti svojih interesa nemaju potporu zapadnih zemalja. Američko veleposlanstvo u BiH do sada je redovito zagovaralo bošnjačke interese, a visoki predstavnici, uz donekle iznimku Miroslava Lajčaka, redovito su zagovarali bošnjačke pozicije. Od Barryjevih (2000.) i Petritschevih (2002.) amandmana do danas traje proces političke desubjektivizacije Hrvata u Bosni i Hercegovini čiji je broj u odnosu na 1991. godinu prepolovljen.

Očuvanje koncepta konstitutivnosti, koji bi Sarajevo najradije ukinulo, i promjena izbornog zakona predstavljaju minimum ispunjenja uvjeta za održanje Hrvata u BiH. No dugoročno rješenje svakako nije sadašnje teritorijalno ustrojstvo u kojemu tri naroda imaju dva entiteta, pri čemu se najmalobrojniji narod nastoji politički eliminirati i svesti na status nacionalne manjine. Bez korjenitih reformi koje će podrazumijevati nove oblike organizacije Bosna i Hercegovina ostaje udžbenički primjer propale države, ali i sigurnosni problem s potencijalom ozbiljne ugroze međunarodne sigurnosti.