‘Do sredine stoljeća omjer Hrvata i stranaca u Hrvatskoj bit će 60-40’

U drugom dijelu velikog intervjua s Tadom Jurićem razgovaramo o demografskim mjerama, političkoj reprezentaciji hrvatskog iseljeništva i budućim potrebama Hrvatske za radnom snagom...

U prvom dijelu velikog intervjua s Tadom Jurićem s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dotaknuli smo se popisa stanovništva provedenog ove godine, trendova u iseljavanju i glavnih razloga zašto Hrvati napuštaju domovinu. Možete ga pročitati OVDJE.

Zbog COVID-pandemije dio je naših radnika u inozemstvu izgubio posao, a neki su se i zbog veće zdravstvene sigurnosti vratili u Hrvatsku u kojoj se jeftinije liječiti. Imamo primjera i da su stranci s nekretninama u Hrvatskoj veći dio godine proveli ovdje zbog labavijih protuepidemijskih mjera. Ništa ne daje naslutiti da bi takva kretanja mogla biti dugoročna, ali postoji li šansa da u jeku ove nesigurnosti veći broj ljudi ipak odluči vratiti se ili ostati u Hrvatskoj?

U sljedećem desetljeću zbog raznih prijetnji poput pandemije, onečišćenja vode i zraka te terorizma periferija će postati atraktivno mjesto za život. Postoji velika vjerojatnost da će doći do promjena trendova. Naime, praktična primjena robotike i umjetne inteligencije ukinut će čitav niz zanimanja koja Hrvati danas obavljaju u Njemačkoj poput vozača kamiona, dostavljača paketa i sl. Međutim, dok se to dogodi, nekretnine i tvrtke u Hrvatskoj već će dominantno biti u rukama stranaca pa će oni koji se vrate opet u stvari raditi za strance. Dio Hrvata koji danas živi od rente razmišlja na način 'samo neka dođu stranci, briga me što odlaze Hrvati'. No zaboravljaju da će, kad strani kapital preko puta njihove kuće izgradi hotelski lanac te ponudi u početku povoljniju cijenu, oni ostati na vjetrometini. Slično se već dogodilo malim trgovcima.

Politička marginalizacija iseljeništva

Što je hrvatskim vlastima činiti kako bi privukle naše iseljenike na povratak u domovinu? A što se može napraviti kako bi oni koji ipak odluče ostati u inozemstvu bili bolje povezani s Hrvatskom i pomogli joj gospodarski i diplomatski?

Studija koju sam objavio pokazuje da više od polovice novijih iseljenika ima izrazito negativnu percepciju hrvatske vlasti i zbivanja u domovini, dok je svega 5,6 % zadržalo pozitivnu percepciju Hrvatske. Zabrinjavajuće je to da sve manje novijih iseljenika pohađa nastavu na hrvatskom jeziku u inozemstvu i kao da gube osjećaj važnosti očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta u tuđini. Tek 8% roditelja izjavljuje da su upisali djecu u program hrvatske nastave u Njemačkoj. Tako da je pitanje povjerenja doista krucijalno. U posljednje vrijeme vidljiv je trend da iseljeništvo predlaže socijalne mjere u Hrvatskoj i želi davati upute kako živjeti u domovini. Smatram da bi bilo puno korisnije kad bi iseljeništvo prešlo s predlaganja socijalnih mjera na poduzimanje ekonomskih mjera.

Što novi iseljenici najviše zamjeraju hrvatskim vlastima?

To što nisu dobili pravu priliku u vlastitoj zemlji, kao i nedostatak iskrene borbe protiv korupcije, klijentelizma i pogodovanja na svim razinama. Daljnji su uzroci nezadovoljstva usmjereni na političku participaciju iseljeništva koje je potpuno politički marginalizirano. Hrvatska je dijaspora zbog novog vala iseljavanja svake godine sve brojnija, dok je istovremeno broj birača u dijaspori sve manji, kao i interes za izbore u Republici Hrvatskoj. U Njemačkoj je na hrvatskim parlamentarnim izborima 2020. glasalo svega 2.103 glasača, što na preko 300.000 osoba s pravom glasa predstavlja izlaznost od 0,7%. 

Osim rezigniranosti, je li jedan od razloga slabije izlaznosti i otežano glasovanje?

Ključan administrativni problem čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasovati u XI. izbornoj jedinici dok se potpuno ne odjave iz Hrvatske. Kad se uzme u obzir broj iseljenih, analiza podataka pokazuje da Hrvatska nikako ne može imati 3.674.695 birača s prebivalištem u zemlji 2021. kako to tvrdi Ministarstvo uprave, nego da je brojka za oko pola milijuna manja. Hrvatski izborni sustav svjesno marginalizira dijasporu. Naime, u cijeloj hrvatskoj dijaspori registrirano je svega 184.786 birača (uključujući i Hrvate iz BiH). Unatoč tomu što je 2018. u Njemačkoj živjelo 405.000 hrvatskih građana, u Registru birača bilo je samo 86.984 birača, dok je brojka registriranih aktivnih birača bila svega 29.000. Dakle, oko 300.000 novih iseljenika s pravom glasa i dalje se pretežito vodi u izbornim jedinicama u Hrvatskoj. Smatram da bi trebalo uvesti mogućnost elektroničkog glasovanja putem aplikacije e-građanin, XI. izbornu jedinicu podijeliti na iseljeništvo u Europi, Hrvate u BiH i dijasporu u prekooceanskim zemljama te naposljetku odlazak osobe iz zemlje na dulje od godine dana zakonski, prema UN-ovoj metodologiji, tretirati kao činjenicu iseljenja i osigurati joj pravo glasa u XI. izbornoj jedinici. To bi osiguralo točniju reprezentaciju i domovinske i iseljene Hrvatske.

Ništa od 'baby booma' nakon lockdowna

Ovoga srpnja u Hrvatskoj je rođeno rekordno malo djece. Je li tako mala brojka samo incident uslijed pandemije i posljedične ekonomske nesigurnosti ili bi mogla biti začetak novog, još goreg demografskog trenda?

Budući da je tijekom pandemije COVID-19 najviše pozornosti usmjereno na mortalitet i ekonomske posljedice pandemije, njezini učinci na natalitet trenutačno su velikim dijelom nepoznati. Kašnjenje u razumijevanju učinka pandemije na natalitet dodatno je uzrokovano činjenicom da podaci o natalitetu nikada nisu pravovremeno dostupni za analizu, nego nastupaju sa zakašnjenjem od minimalno godinu dana. No primjenom nove znanstvene poddiscipline demografije, tzv. digitalne demografije, procijenio sam da će 2021. u Hrvatskoj biti rođeno 12 do 14% manje djece nego inače. Naknadno su privremeni podaci DZS-a za 2021. potvrdili ovu projekciju jer je uočeno da je rodnost bila 10% manja nego prethodnih godina. Famozni 'baby boom' koji se očekivao nakon lockdowna nije se dogodio. Zabrinjavajuće je to što će ovaj trend, po svemu sudeći, potrajati i postajati sve izraženiji jer odlaskom mladih gubi se biološka osnova za obnovu populacije. Oni djecu rađaju u drugoj zemlji. Nadalje, stranci koji dolaze živjeti i raditi u Hrvatsku pretežito su muškarci (80%), a nama za obnovu trebaju zapravo žene. Zbog iseljavanja postali smo najstarija nacija u Europi. Dok smo 1970-ih u prosjeku imali 31 godinu, danas imamo oko 44 godine.

Političari često ističu važnost demografskih mjera, neke od njih i donose, ali čini se da one ne daju pravih rezultata. Radi li se tu o tome da loše stanje društva u cjelini i slaba perspektiva za mlade zasjenjuju pojedinačne mjere? Ili su mjere jednostavno loše?

Ono što zasigurno neće dati rezultate držanje je isključivo za pronatalitetnu politiku kojom zapravo samo financiramo radnu snagu za potrebe Zapada. Potrebno je stvoriti uvjete da ljudi ne žele iseljavati, odnosno da se dobro osjećaju kod kuće. Tu treba spomenuti i da ne postoji samo sloboda kretanja, nego i sloboda da se ostane na svome. Osim uvođenja transparentnosti kao jedne od ključnih mjera borbe protiv korupcije i jačanja pravosuđa, trebalo bi po uzoru na Irsku i Izrael sve povratnike koji žele pokrenuti posao u Hrvatskoj osloboditi određenih poreznih davanja na rok od pet godina uz obvezu zapošljavanja minimalno tri radnika.

Rad na daljinu kao demografska mjera

U pandemijskim okolnostima rad od kuće mnogima je postao realnost, a vi ga u svojoj knjizi 'Gastarbajteri milenijci' predstavljate kao važnu demografsku mjeru. Možete li našim čitateljima to malo detaljnije objasniti?

Rad od kuće ili rad na daljinu mogao bi usporiti odljev mozgova s periferije EU-a i pomoći ponovnom naseljavanju velikih napuštenih područja Hrvatske. Time bi se nesumnjivo postigla bolja raspodjela populacije, kako u Hrvatskoj, tako i široj jugoistočnoj Europi, te na razini cijele Europske unije. Radnicima koji mogu i žele se preseliti na periferiju treba omogućiti rad od kuće, a ova je pandemija pokazala da se 51% poslova može obavljati na takav način. Pruža nam se prilika koju moramo iskoristiti. Ova bi mjera mogla dati novi zamah ranjivim područjima, što bi nesumnjivo utjecalo na odluku nekih iseljenika da se vrate, kao i na odluku stanovnika tih područja da ih ne napuštaju. Povratkom samo jedne obitelji u neki ranjivi kraj omogućuje se revitalizacija i nastaje lančana reakcija. Ova bi mjera bila u skladu i sa zelenim politikama jer se smanjuje vožnja automobila, a bitno bi utjecala i na divljanje cijena nekretnina u Zagrebu.

Kad smo kod Zagreba, nova je vlast u glavnom gradu od rujna prestala zaprimati zahtjeve za status roditelja odgojitelja, a nedavno je praktički i ukinula samu mjeru za postojeće korisnike. Je li prerano da se donese zaključak o (lošim) učincima te mjere?

Evo konkretan primjer. Prije nekoliko dana u jednom smo dnevnom listu mogli čitati ispovijest obitelji s petero djece koja namjerava odseliti iz Zagreba u Njemačku nakon de facto ukidanja mjere roditelj-odgojitelj. Ta će obitelj u Njemačkoj po svakom djetetu dobiti barem 225 eura, dakle gotovo onoliko koliko su im ovdje iznosili ukupni prihodi, uključujući očevu plaću. Ovo nam zaista nije trebalo, naročito u trenutku kad i Švicarska otvara svoja vrata hrvatskim radnicima. Usto, loša je poruka kad se donesene dugoročne mjere naprasno ukidaju. Građanima se tako daje do znanja da se ne mogu pouzdati u institucije. I opet dolazimo do toga da ljudi ne odlaze isključivo zbog novca.

Borba za Hrvate

Nastavi li se trend iseljavanja, logično je da će Hrvatska morati u većoj mjeri uvoziti radnu snagu. Kakve će biti posljedice tog procesa?

Nakon borbe za samostalnu Hrvatsku slijedi nam borba za Hrvate. Naša će država u sljedećem desetljeću postati useljenička zemlja u kojoj bi do sredine stoljeća omjer Hrvata i stranih državljana mogao biti 60:40 posto. Uz mogućnost rada na daljinu, Hrvatska će zbog nižih troškova i dobre kvalitete života postati atraktivna sve većem broju stranaca. Doseljavat će se sve više njemačkih umirovljenika, a neselektivno useljavanje niskokvalificirane radne snage iz trećih zemalja nadomjestit će odlazak mladih kvalificiranih Hrvata. U pogledu socijalnog blagostanja nemam optimističnu prognozu. Nešto slično što se već događa u turizmu preslikat će se i na brojne druge aspekte života. Znamo da je ljetovanje u Hrvatskoj već odavno skupo za Hrvate, ali za strance je idealno. Iskustvo Hrvatske s iseljavanjem nije dobra politička poruka ni zemljama tzv. Zapadnog Balkana kojima je ulazak u EU jedini put stabilizacije. Jednosmjerni migracijski trendovi s periferije u jezgru EU-a najavljuju ozbiljnu političku krizu koja bi u skoroj budućnosti mogla snažno uzdrmati Uniju.