‘Dobro organizirana, koordinirana i financirana manjina pokušava napraviti kulturološku revoluciju u Poljskoj’

O stanju u Poljskoj, odnosima Varšave i Budimpešte, kompromisu oko EU proračuna i sličnostima Hrvatske i Poljske razgovaramo s dugogodišnjim novinarom i urednikom Goranom Andrijanićem....

Dugogodišnji novinar i urednik Goran Andrijanić nedavno je Hrvatsku zamijenio Poljskom i sad na poboljšanju odnosa dviju država radi sa sjevernije adrese. Kao dopisnik iz Hrvatske pisao je za poljske medije, a danas radi kao novinar tjednika Sieci i portala Wpolityce.pl te analitičar Udruge Triju mora.

Poljska i Mađarska ipak su izborile kompromis oko EU proračuna i Paketa za oporavak. Smatraš li da je to dobar kompromis? Kako ga je prihvatila poljska javnost?

Nedavno su ovdje objavljeni rezultati anketa koje su naručila dva moćna medija prilično kritična prema vladajućoj stranci Pravo i pravda (PiS). Prema jednoj od njih, 60 posto Poljaka smatra kako je kompromis postignut oko proračuna povoljan za Poljsku. Prema drugoj, PiS se vratio na oko 40 posto potpore birača, a takvu nije imao još tamo od početka gužve sa zabranom eugeničkog pobačaja. Uz sve rezerve prema anketama kao metodi preciznoga detektiranja raspoloženja javnosti, možemo ipak reći da je dogovor premijera Mateusza Morawieckog u javnosti percipiran kao uspjeh. U samome vladajućem taboru i intelektualnim krugovima oko njega vlada, međutim, raspoloženje koje se kreće od umjerenog skepticizma do dramatičnih izjava o prodaji suvereniteta briselskoj birokraciji.

Što zabrinjava skeptike?

Dvojba je uvijek ista. Mogu li zaključci jednog susreta Europskog vijeća imati jednaku pravnu težinu kao uredba kojom je Vijeće EU-a prije mjesec dana povezalo „vladavinu prava“ s dijeljenjem novca iz proračuna i fondova obnove.

No zaključci sastanka Europskog vijeća ipak su donekle promijenili prirodu samog mehanizma vladavine prava…

Zaključci su taj famozni mehanizam striktno povezali s ispravnim i zakonitim trošenjem europskog novca ili mogućim nepravilnostima povezanim s njim. Nadalje, naglašeno je da mehanizam ne može biti pokrenut odmah nakon pritužbi na vladavinu prava, nego one moraju biti detaljno proučene. Učinjeno je, dakle, sve da se mehanizam oslobodi moguće političko-ideološke instrumentalizacije i da se spriječi situacija u kojoj će Bruxelles kažnjavati Poljsku ili Mađarsku svaki put kada im se ne svidi nešto što su napravili.

Pa u čemu je onda problem?

Sve to lijepo zvuči, ali zaključak je zaključak, a uredba – uredba. Posebice ako o svemu tome raspravu vodite, ne u političkim salonima nego na - sudovima. Ovako je sve, na određeni način, prepušteno, kako se to kaže, „džentlemenskim dogovorima“. Takvi su dogovori, međutim, već bili postizani pa onda izigravani, kao onaj sa summita u srpnju kada se činilo da je cijela priča s „vladavinom prava“ završena. Nije se čuditi Poljacima koji u EU više nemaju povjerenja. No moj je, pak, dojam da su Varšava i Budimpešta „izvukli“ što su mogli. Ipak su bili potpuno sami i bila im je unaprijed zalijepljena etiketa buntovnika koji bespotrebno rade gužvu i sprječavaju da nasušno potreban novac za pomoć dođe do ljudi. Ta je slika potpuno lažna, ali ograničava manevarski prostor. I da, još jedan zgodan detalj. Kada je George Soros objavio članak u kojemu je napao Angelu Merkel jer je „popustila Poljskoj i Mađarskoj“, jedan dobar dio skeptičnih ovdje je odahnuo s olakšanjem. Ako Soros napada taj kompromis, možda ipak nije tako loš, govorili su.

Bliskost Varšave i Budimpešte

Čini se da ovaj kompromis samo na neko vrijeme odgađa fundamentalnu raspravu o budućnosti i karakteru Europske unije. Očekuješ li da će se Poljska i Mađarska i u budućnosti naći na istoj strani? Koja bi im se država članica eventualno mogla priključiti?

Jako su u Poljskoj odjeknule izjave Janeza Janše povodom cijele ove krize. Njegova retorika, odlučnost i jasnoća bili su dobro percipirani. Hoće li Slovenija u budućnosti i dalje biti tako pozicionirana, ostaje tek za vidjeti. Naravno, ako Janša izgubi vlast, takvo pitanje bit će besmisleno jer slijedi potpuna promjena smjera. Česi i Slovaci bili su jako mlaki, što je posebno odjeknulo zbog važnosti konteksta Višegradske skupine. Nakon postignutoga kompromisa, u tim državama mogli su se čuti domaći glasovi koji su prigovarali vlastima da su trebali biti odlučniji u držanju strane Poljacima i Mađarima. Neki od tih glasova prilično su relevantni, kao onaj bivšega premijera Roberta Fica. No iako u ovome trenutku izgleda kako su Varšava i Budimpešta sami, uvjeren sam da je ovaj prijepor toliko suštinski da će, nastavi li ga Bruxelles forsirati, oni imati sve više saveznika koji će shvaćati da ovdje nije riječ o „borbi s populizmom“, nego o nečemu mnogo dubljem što može ograničiti i njihove slobode. Što se odnosa Mađara i Poljaka tiče, mislim da mi Hrvati, a i veći dio ostatka Europe, nismo do konca svjesni jačine odnosa između njih.

Kako najbolje opisati te odnose?

Možda jednom anegdotom. Svaki put kada s Poljacima razgovarate o Orbanu i pokušate ukazati na to da on ipak, što je zapravo logično i normalno, misli na interese svojega naroda, a sve ostalo je u drugom planu, uključujući i njih, što znači da ne treba baš sve polagati na njegovu vjernost, ispričaju vam jednu priču iz povijesti. Kada je Adolf Hitler predložio 1939. tadašnjem mađarskom premijeru Pálu Telekiju da njegova država pomogne u invaziji na Poljsku i tako sebi osigura, u tom trenutku, moćnog saveznika za budućnost, ovaj je odbio i rekao kako je „za svakoga Mađara pitanje časti ne sudjelovati u invaziji na Poljsku“. Razjario je Hitlera, kojemu je malo tko u to vrijeme nešto odbijao. Kada mi ispričaju takvu priču iz povijesti, onda mi se više ne da nuditi nikakve geopolitičke analize. Barem ja tako reagiram.

Nakon migrantske krize, vezivanje EU sredstava uz vladavinu prava pokazalo se tek drugom velikom temom posljednjih godina koja je uspjela spojiti antifederalističke snage. Zašto je, po tebi, ta tema toliko važna?

Zato što izražava samu bit spora koji se vodi u cijeloj toj priči, a on se tiče slobode svakoga od europskih naroda da izabere baš onakvu budućnost za sebe kakvu on želi, a ne kakvu mu je netko drugi pripremio. Mehanizam vladavine prava, bude li bio ostvaren onako kako je zamišljen, omogućit će određenim središtima političke i financijske moći da ucjenjuju i ograničavaju one demokratski izabrane vlasti u pojedinim državama koje im se ne sviđaju. I to na način koji je u suprotnosti sa svim pravnim temeljnim dokumentima Unije. Ako nam to nije važno u promišljanju budućnosti EU-a, ne znam što bi nam trebalo biti važno.

LGBT agenda službena politika Europske komisije

Pojam „vladavine prava“ u briselskim se krugovima dosta liberalno tumači. Smatraju li u Poljskoj da je krajnji cilj Bruxellesa u stvari ideološka kolonizacija država s više tradicionalističkim društvima?

Tumači se na široki način, pozivanjem na Članak 2. Lisabonskog ugovora, gdje se taj termin usputno spominje, i upravo je ta pravna nejasnoća razlog zbog kojega on može biti korišten kao sredstvo političke prisile, a ne kao jasan pravni instrument. Taj famozni termin može biti sve ono što treba biti u nekom trenutku, a to će određivati prije svega odnos političkih snaga, a ne pravo!

Spada li, po Vama, u to briselsko tumačenje „vladavine prava“ i bespogovorno usvajanje i provođenje nove LGBTI strategije Europske komisije? Hoće li poljska vlast na to pristati?

Mislim da nema prevelike sumnje da će LGBT agenda, i to u jako agresivnom obliku, uskoro postati službenom politikom ove i budućih Komisija. Uostalom, Helena Dali, europska povjerenica za ravnopravnost to je i izjavila. U razgovoru za Politico rekla je da sve one države koje ne poštuju „LGBT prava“ također trebaju biti kažnjene kroz „mehanizam vladavine prava”. Znači, danas je problem reforma pravosuđa ili bilo što drugo što naprave PiS i Orban, a sutra će problem biti, recimo, hrvatski Ustav koji definira brak kao zajednicu muškarca i žene. Ili svatko tko želi unaprijediti zaštitu nerođenog života. Pročitajte tekst rezolucije koju je Europski parlament, uz potporu svih većih grupacija, usvojio nedavno povodom zabrane eugenike u Poljskoj. Riječ je o tekstu koji abortus vidi kao ljudsko pravo, a borbu protiv njega kao „rodno uvjetovano nasilje“. Taj jezik, koji kao da je izašao iz brošura radikalnog feminizma, danas je europski mainstream koji podržavaju i „demokršćani“.

Polexit tabu tema

Poljska je dosad već navikla na ujedinjenu europsku progresivističku frontu koja pokušava utjecati na političke procese u toj zemlji. Jesu li upravo, poučene tim iskustvima, poljske vlasti odlučile pokazati zube oko EU proračuna?

Cijeli problem oko mehanizma vladavine prava promatran je ovdje kao pitanje gubitka ili zadržavanja suverenosti. Jednostavno, non possumus situacija. PiS je na napade iz Bruxellesa već pomalo i „oguglao“, ali ovo je bila nova kap koja je prelila čašu i koja je stvorila dodatnu političku energiju, obnovljenu odlučnost.

U Hrvatskoj se nerijetko pogrešno tumači poljski politički kontekst pa se tako poljsku vlast u pojedinim medijima nastoji obojati kao euroskeptičnu, a neki idu toliko daleko i najavljuju izlazak Poljske iz EU-a. S druge strane, istraživanja dugi niz godina pokazuju da su Poljaci veliki eurofili. Vidimo li i iz toga da federalisti u stvari priznaju samo jednu viziju EU-a, dok sve ostale delegitimiraju kao euroskepticizam ili, još gore, anti-europsko ili anti-zapadno ponašanje?

Nema niti jedne ozbiljne političke snage u Poljskoj koja je spominjala Polexit kao smislenu mogućnost i odgovor na sve što se dogodilo. Jedini komentar u takvome smjeru bio je onaj objavljen u konzervativno-liberalnom, inače od PiS-a poprilično udaljenom, tjedniku Do Rzeczy. Pa čak i u tome komentaru glavni urednik Paweł Lisicki nije napisao da Poljaci trebaju svakako izaći iz Unije, nego je da Poljaci imaju pravo pokrenuti tu raspravu koja je svojevrsni tabu. Politička kultura u Poljskoj već je stoljećima snažno proeuropski obojena. Poljski identitet neraskidivo je vezan uz katoličanstvo, koje je pak fundamentalna odrednica onoga što – još uvijek – zovemo Europom. Pripadnost europskom kulturnom i političkom sklopu za Poljake je gotovo genetski uvjetovana. Oni nemaju kompleks koji možda imaju neki drugi narodi, zapravo pojedini njihovi pripadnici, a koji misle da se trebaju ponašati na neki određeni način ili glasati za određene političke opcije da bi bili „Europljani“.

Pažljivo promišljena i realizirana rušilačka politika

Može li se anti-zapadnim ili anti-europskim ponašanjem nazvati i vandalizam feminističkih i općenito ljevičarskih aktivista prema sakralnim građevinama, konkretno katoličkim crkvama, u Poljskoj? Kao što kažete, kršćanstvo je jedan od integralnih elemenata zapadnog i europskog identiteta pa bi napad na njegove simbole trebao ujedno biti i anti-zapadni ispad?

Više nije riječ o ispadima, nego o pažljivo promišljenoj i sada jednako pažljivo realiziranoj politici koja za cilj ima rušenje upravo tih integralnih elemenata koje spominjete. Da, ta diverzija usmjerena je upravo protiv onoga što mislimo pod Europom. Diverzija kakvu smo promatrali u Španjolskoj ili Irskoj sada se prebacuje na istok Europe. Ako nekome to zvuči kao desničarska teorija zavjere, neka samo malo pažljivije promatra što se događa u Poljskoj. Iznimno dobro organizirana i koordinirana te jednako dobro financirana manjina pokušava napraviti kulturološku revoluciju u katoličkoj Poljskoj, a pri tome ima potporu europskog mainstreama i pripadajuće mu poljske oporbe. Nedavno je u svom uredu u Bruxellesu Donald Tusk, bivši poljski premijer i predsjednik Europskog vijeća, a sad šef Europske pučke stranke, primio Martu Lempart, vođu Strajka Kobiet, organizacije koja stoji iza prosvjeda i napada na crkve. Ta je žena poznata po vulgarnostima koje neprestano izgovara u javnom prostoru, po tome što na prosvjedima najgorim riječima vrijeđa policajce, a novinare koji joj ne odgovaraju naziva „psima“, kao i po tome što je otvoreno podržala upade na svete mise. Toj i takvoj ličnosti Tusk daje legitimitet primajući je u svoj ured. To s jedne strane, govori da je očajan u traženju političkih saveznika, a s druge strane, da oporba u Poljskoj, uz potporu Bruxellesa, vulgarnost i nasilje počinje prihvaćati kao normalan način političke borbe. To je pojava koje bi trebalo zabrinuti svakog dobronamjernog čovjeka, bez obzira kakvo mišljenje imao o Poljskoj i vlasti u njoj.

Dojam je da baš svaki prosvjed opozicije u Poljskoj ima međunarodnu dimenziju i da opozicijski političari, kako ste već naglasili, svjesno korisne EU institucije ne bi li destabilizirali aktualnu poljsku vladu. Kako na to reagiraju građani Poljske i pada li ugled EU-a u njihovim očima zbog toga?

Negdje sredinom godine pisao sam o situaciji koja se dogodila u Europskom parlamentu. Zastupnik iz poljske oporbene Građanske platforme Radosław Sikorski organizirao je u Parlamentu tribinu o Poljskoj, na kojoj su on i drugi oporbenjaci govorili o „smrti demokracije”, „potrebi za prevratom” itd. U jednome trenutku ustao je španjolski socijalist Juan Fernando López Aguilar i pitao Sikorskog što on i njegova frakcija u Europskom parlamentu mogu još učiniti kako bi srušili PiS. To je zvučalo tako ružno da ga je čak i Sikorski, koji inače ne pazi pretjerano na svoju retoriku, morao opomenuti da ih kamere snimaju. EU institucije dobile su jedan dio suverenosti od poljskih građana. A za što ih koriste? Za prizemne političke igre u njihovoj državi. Pa što onda mogu misliti o takvim institucijama?

Posljednji val feminističkih prosvjeda dogodio se zbog presude Ustavnog suda o eugeničkom pobačaju. Nezadovoljnici iz Poljske i ostatka EU-a od vlasti su tražili da intervenira. Ne bi li upravo to bilo podrivanje vladavine prava koju ista ta opozicija, navodno, po svaku cijenu želi zaštititi?

Upravo tako. Kako nazvati situaciju u kojoj potpredsjednica njemačkog Bundestaga Claudia Roth objavljuje na društvenim mrežama status u kojemu traži od poljske vlade da poništi odluku Ustavnog suda? Je li to „vladavina prava“, dakle, po europskim mjerilima? Da ne govorimo o tome da je Roth pri tome koristila simbol Strajka Kobiet.

Duboka država srednjoeuropskih tranzicija

Živjeli ste i radili u Hrvatskoj, sad živite i radite u Poljskoj. Društveno-politička realnost u ove dvije zemlje ponešto se razlikuje, ali koje bi, po Vama, bile najveće sličnosti?

Riječ je o fenomenu koji sam primijetio i u drugim državama središnje Europe, a snaga i utjecaj mu variraju od slučaja do slučaja. Govorim o postokomunističkom ustroju, o onome što Janša naziva „dubokom državom“ srednjoeuropskih tranzicija. To su strukture koje su na različite načine i različitim metodama jednostavno transponirane iz bivšega režima u novi demokratski sustav i sve njegove aspekte – ekonomiju, sudstvo, kulturu, obavještajne službe... U Poljskoj se to dogodilo, može se tako reći, zahvaljujući dubokom uvjerenju jednog dijela oporbe iz vremena pada komunizma, kako će novu demokraciju biti lakše stvarati s bivšim komunistima nego s „nacionalistima“ i „klerofašistima“, kako je krug oko Adama Michnika vidio svoje idejne protivnike u oporbi. Problem s tom postkomunističkom strukturom, kako u Poljskoj, tako i u Hrvatskoj, jest da je u njezinoj prirodi gušiti svaki istinski slobodan razvoj političkih i inih ideja i vizija te držati sustav u nekoj vrsti mediokritetske paralize. Još je jedna sličnost to da takve strukture potiču ili prešućuju mržnju prema Katoličkoj crkvi. Ona im smeta jer se pokazalo da je najbolji i najučinkovitiji lijek protiv režima utemeljenih na laži.

Nedostaje li Vam Hrvatska?