EU može prosperirati kao zajednica suverenih država ili propasti kao federacija

Analiza trenutnog stanja Europske unije i glavnih izazova koji se pred njom nalaze, s naglaskom na starenje stanovništva, migracije i razmimoilaženja suverenista i federalista oko budućeg ustrojstva....

SAŽETAK

Financijska, migrantska i korona-kriza u posljednjih su trinaest godina testirale funkcioniranje Europske unije u kriznim situacijama, a tijekom posljednje krize doveden je u pitanje opstanak Unije kakvu danas poznajemo. Od samih početaka europskih integracija postoje sporovi oko načina organizacije EU-a. Današnjim rječnikom: riječ je o sukobu federalista i suverenista. Prvi žele još dublje europske integracije, a drugi veće ovlasti država članica. Kad je u pitanju vanjskopolitičko pozicioniranje EU-a u svijetu, nameće se izbor između strateške autonomije i obnove transatlantizma. Ipak, ključno pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta pitanje je demografije i sve masovnijih migracija na Stari kontinent.

ANALIZA

U posljednjih trinaest godina tri su krize testirale funkcioniranje Europske unije u kriznim situacijama. Najprije financijska kriza koja je započela 2007. godine u Sjedinjenim Američkim Državama te se tijekom 2008. i 2009. proširila na Japan i EU (glavni izvoznici na tržištu SAD-a); zatim migrantska kriza 2015. te naposljetku još uvijek aktualna koronakriza s kojom se svijet suočava od prve polovice 2020.

Financijska kriza 2008., kao kriza javnoga duga, predstavljala je test za funkcioniranje Ekonomsko-monetarne unije, a najsnažnije je pogodila Grčku, Španjolsku, Portugal i Irsku. Ove su države, uslijed nemogućnosti servisiranja dugova, upale u dužničku krizu. Kriza je razgolitila činjenicu da financijska tržišta unutar euro-prostora nisu integrirana te ne postoje instrumenti kojima bi EU mogla odgovoriti na asimetrične šokove. U najvećim se problemima našla Grčka. U pojedinim državama tada se razmatrala ideja da se tu zemlju izbaci iz eurozone. Bio je to udarac ideji europskih integracija.

Svaka ptica svome jatu leti

Migrantska kriza 2015. pokazala je da u izvanrednim situacijama – kolokvijalno govoreći – „svaka ptica svome jatu leti“. Između država Europske unije zatvarale su se granice, što je u suprotnosti s temeljnim načelima Unije o slobodnom protoku ljudi, robe i kapitala. Nakon desetljeća naracije o „Europi bez granica“, granice su preko noći ponovno dobile na važnosti.

Ipak, Europska unija najsnažnije je bila pogođena prošlogodišnjom koronakrizom. U prvim danima, reakcija na krizu, složili su se gotovo svi analitičari, bila je zakašnjela i neadekvatna. Izostalo je kvalitetno krizno komuniciranje. Akteri rješavanja krize postale su nacionalne države. Na granicama su se plijenili respiratori i maske, a prije nego što je u Italiju stigla pomoć iz EU-a, u pomoć su priskočile Kina i Rusija. To je izazvalo ogorčenost u Italiji, a i u izrazito proeuropski orijentiranoj Španjolskoj mogle su se čuti velike kritike djelovanja Unije.

Bečki Der Standard pisao je o 27 različitih strategija odnosa prema koronavirusu i o nepostojanju „europske solidarnosti koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima“. Die Presse najavljivao je posmrtna zvona Uniji, a njemački Der Spiegel naglašavao da će nakon suzbijanja pandemije prvi korak biti ponovno osmišljavanje Europe. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, francuski predsjednik Emmanuel Macron i austrijski kancelar Sebastian Kurz upozoravali su tih dana na to da je u pitanju sam opstanak Unije.

U obranu Europske unije treba reći da je riječ o projektu u nastajanju, stoga je očekivano da dolazi i do pogrešaka u postupanju. No nakon iskustva triju velikih kriza u relativno kratkom vremenu, ako se želi razraditi strategija kriznoga upravljanja, trebali bi se izvući određeni zaključci.

Sukob federalista i suverenista

Od samih početaka europskih integracija – koje nakon Drugoga svjetskog rata nastaju s idejom ekonomske suradnje i sprječavanja budućih ratova – tinjaju nekada više, a nekada manje izraženi sporovi koji se tiču načina organizacije Europske unije. Današnjim rječnikom: riječ je o sukobu federalista/unionista i suverenista/nacionalista.

Jedan od glavnih poslijeratnih predstavnika federalističke struje, čiji su stavovi ilustrativni za ideju federalizma, bio je talijanski ekonomist i predsjednik Luigi Einaudi. On je glavnim uzrokom ratova smatrao priznavanje apsolutnoga državnog suvereniteta. U skladu s time, samo europska federacija u kojoj je ograničen suverenitet države, po uzoru na Švicarsku i SAD, može rezultirati djelotvornom i trajnom zajednicom europskih država koja će biti sposobna eliminirati mogućnost izbijanja ratnog sukoba.

Kao svojevrsni prethodnik današnjih suverenista može se smatrati francuski državnik Charles de Gaulle. On se zalagao za ujedinjenu Europu „od Altantika do Urala“, ali je smatrao da države trebaju zadržati svoje nacionalne suverenitete koji će kontrolirati europske institucije. Francuski predsjednik nije bio pristaša atlantizma pa je na Europu gledao kao na treći pol izvan SAD-a i Sovjetskog Saveza. Vrlo je sumnjičavo gledao na prihvaćanje Velike Britanije u članstvo, što je dovelo do veta na njezin ulazak u Europsku ekonomsku zajednicu 1963.

Federalisti novog doba

No današnji francuski predsjednik Emmanuel Macron veliki je pristaša federalizma i politike „još više Europe“ koja teži daljnjoj integraciji Europske unije. Uz Francusku, politiku federalizma najviše podupire Njemačka u mandatima Angele Merkel. To je u siječnju 2019. okrunjeno Sporazumom o njemačko-francuskoj suradnji i integraciji, kojim se želi ojačati veze dviju zemalja. Među glavnim ciljevima Sporazuma istaknuta je bolja suradnja unutar EU-a i predanost djelotvornoj i snažnoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Sporazumom se želi produbiti ekonomska i monetarna unija, a cilj francusko-njemačke suradnje spriječiti je širenje nacionalizma i euroskepticizma.

Ideju federalizma i protivljenja nacionalizmu, dodajmo, zastupa i sadašnja šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona se svojedobno izrijekom založila za stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, sa zajedničkom vojskom te ekonomskom i fiskalnom politikom, što bi, prema njezinu mišljenju, ojačalo EU.

Strateška autonomija EU-a

Posljednjih godina sve se više govori o konceptu strateške autonomije Europske unije. Strateška autonomija pretpostavlja EU vojsku (zagovornici zajedničke vojske ističu da bi ona bila usklađena s politikom NATO-a, no veliko je pitanje koliko je uskladiva koegzistencija NATO-a i takve vojske), kao i donošenje vanjskopolitičkih odluka koje nisu nužno usklađene s politikama SAD-a. Primjer jedne takve odluke svakako je sklapanje investicijskog sporazuma EU-a i Kine u razdoblju tranzicije vlasti u SAD-u.

Ideja vojske EU-a reaktualizirana je u Trumpovu mandatu, uslijed njegovih kritika NATO-a, no Macron, koji je i sam govorio o moždanoj smrti Alijanse, od te ideje ne odustaje ni nakon Bidenove pobjede. Njemački stav prema ideji strateške autonomije nije dosljedan i varira od potpore do odbijanja. Berlin želi jaču poziciju u multipolarnome svijetu koji se stvara, ali još uvijek, zbog povijesnih hipoteka, nije spreman na značajnije iskorake.

Alternativa strateškoj autonomiji obnova je transatlantskih odnosa koja čini fokus dosadašnjeg vanjskopolitičkog djelovanja Bidenove administracije. Povratak utjecaja u Europi bit će sukus rada novoga šefa američke diplomacije Antonyja Blinkena. Jer, ne zaboravimo, veliki američki geostrateg Zbigniew Brzezinski nije bez razloga svojedobno rekao da je Europa – koja već od Prvoga svjetskog rata gubi autonomnu poziciju – esencijalni američki mostobran u Euroaziji. Nakon Drugoga svjetskog rata Europa se i podigla na američkoj pomoći.

Loše krizno upravljanje koriste i federalisti i suverenisti

Koronakriza dovela je do prvoga zajedničkog zaduživanja zemalja članica Europske unije što bi se moglo protumačiti kao prvi korak prema pretvaranju eurozone u transfernu uniju. Činjenica da je EU pokazala loše krizno upravljanje na početku koronakrize federalistima će biti dodatni argument kako je potreban još veći prijenos ovlasti na Bruxelles. Nedjelotvornost se opravdava nedostatkom ovlasti.

S druge strane, suverenistička opcija loše krizno upravljanje navodi kao argument protiv daljnje federalizacije. Ideju suverenizma najviše podupiru države Višegradske skupine, premda suverenističke opcije jačaju diljem Europe, a sličnu je poziciju zastupala i Ujedinjena Kraljevina, koja je prije Brexita zahtijevala povratak dijela ovlasti na nacionalne vlade. Suverenistička pozicija kod država Višegradske skupine ne znači zagovaranje izlaska iz Europske unije, već sprječavanje daljnjeg prijenosa ovlasti na Bruxelles i stvaranja europske superdržave.

Od država Višegradske skupine ističu se Mađarska i Poljska, čije su vlade posljednjih godina stalne mete optužbi iz Bruxellesa. Zamjera im se ugrožavanje neovisnosti sudstva i kršenje ljudskih prava i sloboda, a posebno tzv. LGBT prava koja briselski mainstream naziva „temeljnim vrijednostima Europske unije“. Čini se da lekcija iz Brexita nije naučena, tako da i u budućem razdoblju možemo očekivati još arogantnije uplitanje eurobirokrata u unutarnja pitanja ovih država.

Njemački povjesničar i utemeljitelj moderne historiografije, Leopold von Ranke, u svoje je vrijeme (19. stoljeće) primijetio da čim u Europi bilo koje načelo želi apsolutno zagospodariti, uvijek nailazi na otpor koji „izbija iz dubina samog života“ jer se europski svijet „sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha“.

Neuspjeh unifikacijskih projekata

Iako su unifikacijski projekti koji su prethodili modernim europskim integracijama bili u srži osvajanje i podčinjavanje, što ih svakako razlikuje od Europske unije, ne može se zanemariti kako su i oni imali za cilj ujedinjenje šireg europskog prostora te su kao takvi, unatoč svim uloženim resursima, neslavno propali. Želja da se cijelu Europu ili njezin najveći dio stavi pod istu zastavu i istu administraciju do danas nije realizirana. Europska unija još uvijek je uspješna baš zato što njezini simboli i institucije koegzistiraju s nacionalnima, odnosno predstavljaju dodatak. Pokušaji da se nacionalnu razinu marginalizira od EU-a stvorit će samo još jedan u nizu neuspješnih „europskih projekata“. Budućnost Europske unije nije u europskoj superdržavi koja bi, osnaživanjem vrlo krhkog europskog identiteta, spužvom prebrisala sve razlike između europskih naroda i kultura. Ako se želi graditi jaka Europa, onda to treba biti vizija Europe slobodnih naroda i država.

Starenje kao ključni izazov

Međutim, neovisno o tome hoće li se Europa odlučiti za koncept strateške autonomije ili za obnovu transatlantizma, hoće li u nekome trenutku prevladavati federalistička ili suverenistička opcija, ključni problem Staroga kontinenta njegovo je starenje i demografsko propadanje koje je publicist Douglas Murray nazvao „čudnom smrti Europe“.

I bivši je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, čija je misija bila borba protiv „glupog nacionalizma“ (pod čime je podrazumijevao suverenizam), pri kraju svoga mandata upozorio na negativne trendove u Uniji: „Mi smo najmanji kontinent. Većina Europljana to uopće ne zna. Mi smo vrlo mali, kao europski kontinent. Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo 4 %. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europska zemlja neće biti članica grupe sedam najrazvijenijih“.

Negativni demografski trendovi more Europu već dugi niz desetljeća. Ta su desetljeća istovremeno i desetljeća sve masovnijih migracija u Europu kojima pristižu novi stanovnici koji baštine posve drukčije civilizacijske vrijednosti. Demografsko pitanje i odnos prema migracijama bit će ono ključno pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta. Ako će nastaviti prianjati uz ono što je papa Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“ (čije je jačanje praćeno procesom dekristijanizacije), tada Stari kontinent nema nikakvu budućnost. Gdje nema života – nastupa smrt.