‘Hrvati su među prvima u Europi osnivali zadruge; bez zadrugarstva sve ćemo svoje izgubiti’

S Borisom Podobnikom razgovaramo o zadrugarstvu, strukturnim reformama, korupciji, demografskim trendovima i uvođenju eura...

Hrvatsko društvo nalazi se u trenucima suočavanja – s posljedicama potresa i pandemije koronavirusa, sve lošijim demografskim pokazateljima, negativnom selekcijom u političkom sustavu i rastućim podjelama koje dodatno zaoštravaju retoriku u javnom prostoru. Zbog velike polarizacije u nekoliko uvijek aktualnih tema, nove ideje sve teže dolaze u fokus javnosti. Jedna je od tih ideja ponovna popularizacija zadruga, a iznijeli su ju članovi Udruge Glas poduzetnika koji su nedavno osnovali istoimenu zadrugu. O toj ideji, ali i drugim društveno relevantnim temama razgovaramo s Borisom Podobnikom, profesorom ekonomije i prodekanom za istraživanja na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, suradnikom Centra za polimerne studije Sveučilišta u Bostonu te profesorom fizike na Sveučilištu u Rijeci.

U Petrinji je osnovana Zadruga Glas poduzetnika, a Vi ste njezin prvi predsjednik. UGP u priopćenju navodi da ste i osmislili cijeli model. Kako bi hrvatskim poduzetnicima model zadrugarstva mogao olakšati i pospješiti poslovanje?

Ja sam inicirao projekt, a razvijalo ga je više ljudi, uključujući Danka Bačelića, Ratka Čopordu, Lanu Šiljeg, Luku Medvidovića i nekolicinu poduzetnika. Čelni ljudi udruge podržali su nas od samog početka. Glede poslovnog modela naše zadruge, logika je vrlo jednostavna. Velike firme imaju niže cijene nabave, a male firme više. To se zove ekonomija obujma. Male firme stoga teško mogu opstati na duge staze osim ako nisu inovativne ili se udruže. Tu nailazimo na mali problem jer, ako se sto restorana udruži u jednu firmu, oni gube samostalnost, što vlasnici ne žele. Alternativa je da se firme i obrti udruže u zadrugu u koju svatko unosi samo sitni ulog, a i dalje prodaje svoju robu i usluge kako želi. Ulazak u zadrugu osigurava članovima da kao ekonomski subjekt, a zadruga to jest, zajedno naručuju robu i usluge, čime postižu niže cijene nabave. Dakle, zadruga je koncept koji osigurava da mali igrači postanu konkurentniji velikima jer mogu brzo smanjiti svoje unutarnje troškove i tako povećati opstojnost na duge staze.

Svi bi sektori profitirali

Osim zajedničke nabave, nudi li zadrugarstvo i neke druge prednosti?

Članovi zadruge imat će koristi i od EU projekata koje ćemo zajedno pisati, a zadruga će pomagati i u brendiranju tvrtki članica na tržištu. Korist bi mogle imati i u javnim nabavama jer će udružene firme lakše konkurirati cijenom. Ne treba zanemariti ni know-how koji je moguće steći članstvom u zadruzi jer ćemo u sklopu nje razmjenjivati iskustva i znanja, a ponekad bi čak više tvrtki članica moglo kroz zadrugu sinergijski stvoriti proizvod ili uslugu koje pojedinačno ne mogu.

Koji bi gospodarski sektori, po Vama, najviše mogli profitirati od ovog modela?

Svi će sektori profitirati, možda restorani i općenito obrti najviše. Ovih se dana, recimo, vlasnici malih benzinskih postaja žale kako ne mogu konkurirati velikim igračima. Pa, evo, mi im nudimo da se udruže u zadrugu. Svaka postaja, članica zadruge, i dalje će biti neovisna, ali možda će, primjerice, cisterne biti zajedničke ili će se povoljnije iznajmljivati između sebe. Jedan im ekonomist popiše troškove, a IT-jevac zajedno s ekonomistom optimizira troškove tako da budu minimalni. Zadruga će tu biti medijator kroz savjetovanje jer i ekonomist i IT-jevac članovi su zadruge, a ne naši zaposlenici. Eto primjera kako zadruga može pomoći, a da sama ne zapošljava prekomjerne kadrove!

Zbog prisilnog uključivanja seljaka u zadruge nakon Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj zadrugarstvo nosi povijesnu stigmu i vezuje ga se uz komunizam. No neke izrazito tržišno orijentirane zemlje, poput Švicarske, svjedoče da zadrugarstvo, iako oblik kolektivnog udruživanja, nije nužno vezano uz plansku ekonomiju niti kolektivističke sustave. Može li Zadruga Glas poduzetnika promijeniti tu lošu percepciju i kako to mislite učiniti?

Zadruge iza 1945. jesu bile nasilne, ali nisu bile nasilne one prije 1945. Znajte, nekad su Hrvati bili ukorak sa zapadnim narodima. Englezi su osnovali prvu zadrugu 1844., a Hrvati samo dvadeset godina kasnije, 1864., u Blatu na Korčuli. Komunizam nije izgovor što danas nemamo zadruge. I Česi i Poljaci imali su komuniste 45 godina na vlasti, a danas imaju više od 20% stanovništva u zadrugama, dok Hrvatska ima samo 0.15%. Nije čudno da je Hrvatska zadnja tri desetljeća nazadovala naspram drugih. Slično kao u medicini, kad živite u neznanju i predrasudama, nema oporavka. Mi jednostavno ne razumijemo kako funkcioniraju zapadna društva i živimo, ponavljam, u zabludama i neznanju. Spomenuli ste Švicarsku. U toj Švicarskoj najveća je zadruga CooP s 2,5 milijuna članova, a druga najveća Migros ima 2 milijuna članova. Jesu li oni komunisti? Kako da ne! Nama draga Austrija ima 60% građana u zadrugama, kao i Finska. Jesu li zato to komunističke zemlje? Oni koji žive u zabludi da su zadruge komunistički izum najvjerojatnije imaju račun u RBA, a RBA je velika austrijska financijska zadruga. Sve zapadne zemlje imaju barem 20% stanovništva u zadrugama i to zna vrlo malo ljudi u nas. Zato jesno siromašni jer smo neznalice. I ja sam donedavno bio u zabludi da su Amerikanci isključivo skloni individualnosti u ekonomiji, da im je samo Wall Street na pameti, no više od 40 milijuna Amerikanaca prima struju od zadruga koje proizvode struju, a više od 90 milijuna posluje sa zadrugarskim bankama koje oni zovu „credit unions“. Takvih je bankarskih zadruga u Americi gotovo osam tisuća, a kod nas zasad ni jedna. Što je neki narod integriraniji, ekonomski i financijski, a to je prava bit zadruga, to je i bogatiji. U konačnici, integrirane nacije preuzimaju imovinu neintegriranih nacija kao što smo mi. Stoga je sveta dužnost svakog domoljuba raditi na ekonomskoj integraciji Hrvata, osim ako netko nije dobio zadatak da nas drugi pokore, jer bez zadruga baš idemo u tom smjeru, dakle da sve svoje izgubimo.

Integrirani narod može oživjeti Banovinu i Hrvatsku

Planirate podići razinu svijesti o prednostima zadruga informacijskim kampanjama?

Zadruga Glas poduzetnika planira sve relevantne podatke koji pokazuju značaj zadruga na Zapadu iznositi javno jer to je način kako ćemo osvijestiti ljude. Moramo se ekonomski integrirati i izdići iznad nekih predrasuda koje su utemeljene na pogrešnim informacijama. Koliko je integriranje bitno, vidite i kod životinja. Morski pas rastrga dupina, ali jato dupina ubije morskog psa, jer su skupa. Tako je, kao što rekoh i u ekonomiji, integriranije nacije preuzimaju manje integrirane nacije.   

Zadruga je osnovana u petrinjskom Centru novoga života koji nosi prilično poetski naziv. Mislim da bi u Hrvatskoj svi željeli vjerovati da je mjesta poput Petrinje moguće oživjeti. Smatrate li Vi da je to moguće i što je potrebno učiniti, od strane Vlade i privatnog sektora, da bi se to dogodilo?

Mislim da je moguće oživjeti, ne samo Banovinu, nego i cijelu Hrvatsku, ali to ne može neefikasna i poprilično korumpirana država, već samo integrirani narod, neovisno kojoj stranci i ideologiji pripada, jer svoju zemlju vole i ljevičari i desničari. Od države ne očekujmo puno jer državni sektor u koji vlade najviše ulažu, lijeve ili desne, generalno je vrlo neefikasan. Privatni je sektor efikasniji od državnoga i zato je svako ulaganje u privatni sektor ujedno i ulaganje u brži razvoj države. Pogledajte samo željeznicu koju vode stranački menadžeri. Sretni ste ako njome stignete na odredište isti dan, a vlakovi su nam jednako brzi kao u vrijeme Austro-ugarske. S razlogom smo izabrali Petrinju za sjedište Zadruge jer joj želimo ostaviti poreze koji će pomoći razvoju tog grada.

Kad smo se dotakli Banovine, moramo se osvrnuti na stanje obnove nakon potresa. Slobodno tu možemo uključiti i glavni grad jer stanje djeluje isto – nepromijenjeno. Odrađen je tek dio konstrukcijske obnove, ali to je premalo. Je li loš zakonski okvir glavni kočničar ili država jednostavno nema novca i odbija to priznati?

Država je, naravno, kriva za loše zakone. Zar je potrebno godinu dana kako bi ministri shvatili da su donijeli loš zakon? Pametni njemački ministar shvatio bi to nakon mjesec dana. Nije li Europska unija dala nemali novac za potresom pogođena područja? Isključivo je naš nesposobni državni aparat krivac što se taj novac ne troši. Siguran sam da bi obnova bila daleko brža da djeca ministara zimi moraju spavati u kontejnerima.

Banovina kao područje s malim porezima

Može li se uopće u ovome trenutku radikalno promijeniti tijek obnove ili je protok vremena jednostavno zacementirao postojeći model koji očigledno nije dobar?

Bilo bi idealno da neefikasna država većinom obnovu prepusti privatnom sektoru koji će u Petrinji, Sisku, Glini i ostalim pogođenim mjestima graditi ne samo brzo, već i energetski učinkovito. Neka država pozove da i stranci sudjeluju u odabiru najboljeg ponuđača. Sjetite se kako su naši građani i poduzetnici prvi došli na Baniju, hranili Banijce i donosili im kontejnere. I stranci su donosili puno veću pomoć od države. Kad država slabo funkcionira, građani se sami organiziraju. Vlasnici restorana iz cijele Hrvatske dolazili su i besplatno hranili stanovnike pogođenih područja u prvim, najtežim danima. Dolazili su i obrtnici iz splitskog HOK-a. Ja sam osobno nedavno svjedočio sreći mladih obitelji s djecom kojima je UGP izgradio nove domove. Iskustva s državom puno su lošija. Pitajte Banijce kad su bolje jeli, dok su ih hranili kuhari iz privatnog sektora ili državna tvrtka Pleter.

Posljedice potresa mogle bi Sisačko-moslavačku županiju odvesti u još veću ekonomsku depresiju. Preliminarne projekcije popisa stanovništva pokazuju da je ta županija, uz slavonske, izgubila najviše stanovnika u posljednjem desetljeću. Je li moguće obrnuti ili barem zaustaviti negativne demografske trendove?

Demografski se taj kraj može obnoviti ako se cijelo područje Banovine proglasi područjem s vrlo malim porezima ili, recimo, bez PDV-a. Da ne bi bilo manipulacija, država uvijek može uvjetovati da firma koja prebaci sjedište na Banovinu mora tamo i poslovati i zapošljavati jer samo ona koja stvarno posluje na tom području onda može imati niže poreze. Naša Zadruga radit će i EU projekte jer smo sigurni da, ako već državi Banija nije bitna, EU će vrlo vjerojatno davati novac tom kraju koji je demografski i ekonomski osakaćen te samim time porozan za nekontrolirane imigracije. Mi želimo iskoristiti empatiju i činjenicu da EU aktivno suzbija siromaštvo na svom teritoriju.

Samo radikalne reforme mogu zaustaviti iseljavanje

Vlada cijelo vrijeme komunicira da ljudi odlaze prvenstveno trbuhom za kruhom, no istraživanja pokazuju i ono što političke elite ne žele priznati – da mnogi odlaze zbog sustavne nepravde, pravne nesigurnosti, osjećaja besperspektivnosti i loše klime u društvu za koju je prvenstveno odgovorna politika. Vidite li da će se išta od toga promijeniti na bolje u sljedećem razdoblju?

Jasno je da odlaze za boljim životom, za sebe i svoju djecu. Mislim da bi u puno manjoj mjeri odlazili ako bi vidjeli da se ubrzano reformiramo i sve više nalikujemo Austriji ili Švedskoj, a sve manje BiH i Albaniji. Ljudi bi bili spremni živjeti u siromašnijoj Hrvatskoj da znaju da će im djeca za dva desetljeća živjeti u državi koja će nalikovati Austriji. Ali kad nakon tri desetljeća vidite da promjena nema, izgubite vjeru i krene opća bježanija. Tu bježaniju mogu zaustaviti samo radikalne reforme ili samoorganiziranje manjine nas koji bi htjeli da Hrvatska bude uz bok razvijenim državama. Nažalost, u zemljama s visokom stopom korupcije, ako većina želi korupciju ili joj korupcija baš i ne smeta, ona ju praktički bira na izborima i tu demokracija malo pomaže. Puno je i onih koji nisu dio koruptivne mreže, ali glasuju za taj model vladavine jer nadaju se da će jednom biti. Ja takve zovem „sanjarima korupcije“ – oni nemaju koristi od korupcije, ali bi rado imali. Vjerujem da se barem mi kao manjina možemo samoorganizirati i stvoriti svoj poseban ekosustav u državi, Hrvatsku poštenih, poduzetnih i inovativnih.

Koje reforme Hrvatskoj najviše trebaju?

Trebaju nam reforme u pravosuđu, državnoj upravi i obrazovanju. Svaki državni zaposlenik koji u razumnom vremenu ne riješi slučaj koji usporava neki poslovni pothvat trebao bi dobiti opomenu pred otkaz. Državni službenici u normalnim zemljama postoje zbog gospodarstva i ljudi, a ne obrnuto. Samo s jakim gospodarstvom možemo imati i zadovoljavajući socijalni sustav. Trebamo i reforme u visokom obrazovanju jer previše je studenata koji završavaju fakultete, a nemaju potrebna znanja za realno tržište. Takvi kadrovi s nedovoljno znanja i vještina onda prirodno traže manje zahtjevan i relativno siguran posao u državnom sektoru. Tamo ne smetaju samo privatnom sektoru, već i dobrim i vrijednim kadrovima u državnom aparatu koji bi imali veće plaće da se otpusti one koji su višak.

Samo uvođenje eura neće povećati hrvatski izvoz

Kako bi se najavljeno uvođenje eura moglo odraziti na hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini? Smatrate li da postoji opasnost za one najugroženije koje bi potencijalna nova poskupljenja gurnula ispod granice siromaštva?

Uvođenje eura uklonit će  tečajne rizike. Ekonomska teorija spominje i tzv. „Rose efekt“, pozitivan učinak priključivanja monetarnoj uniji na međunarodnu razmjenu neke zemlje. Logično rješenje jer stranci, primjerice, američki ulagači više vjeruju zemlji koja ima euro. Jasno, teško da će puko uvođenje eura značajno povećati naš izvoz jer je za to puno važnije provođenje reformi. Na primjer, Estonija i Litva učinile su puno više reformi prije ulaska u euro područje pa nije čudno da Estonija ima robni izvoz u razini hrvatskog premda ima tri puta manje stanovnika. Pritom moramo imati na umu da nije bitno samo provoditi reforme, već ih provoditi brže i više od drugih jer samo relativni odnosi prema drugima imaju smisla.

Vi ste osobno za uvođenje eura?

Ja sam za uvođenje eura jer, po meni, za našu je suverenost najvažnije da imamo svoju vojsku i da smo zemlja čije društvo nalikuje švicarskom. U takvu bi se uspješnu Hrvatsku svi vraćali, ne samo iseljenici koji su ju nedavno napustili, nego i treća ili četvrta generacija iseljenika. Ako neki građani dodatno osiromaše nakon uvođenja eura, tomu neće biti kriv euro, nego perzistentno neprovođenje reformi svih naših vlada. Tko ne provodi reforme, odlučuje biti neefikasan i nekonkurentan, dakle siromašan.  

Kako će hrvatske plaće i mirovine rasti u odnosu prema komparabilnim ekonomijama? Može li taj rast – ako se dogodi – kompenzirati eventualna poskupljenja?

Plaće i mirovine vjerojatno će rasti, ali ne puno. Ako se tješimo rezultatima koje su ostvarile države koje su provodile puno više reformi od nas, onda jako griješimo mislimo li da ćemo proći kao oni. Estonce vode patrioti koji imaju cilj da Estonija bude među najbogatijim zemljama EU-a. Samo da bi bio bogat kao oni najrazvijeniji, moraš imati i društvo kakvo imaju oni. Ekonomski prosperitet nije slučajan.

Što mikro, mali i srednji poduzetnici mogu očekivati od uvođenja eura?

Ne vjerujem da će biti nekih bitnih promjena. Mi i tako u glavi sve računamo u eurima, a kuna je fiksirana za euro.

Parcijalna fiskalna unija

Ulazak u eurozonu novi je integracijski moment, Hrvatska se time još dublje integrira u EU. Kako smo, po Vašem mišljenju, u ovih osam godina iskoristili prilike koje članstvo u EU-u nudi?

Nismo iskoristili šansu jer oni koji su zadržali svoju valutu radili su na povećanju robnog izvoza, a mi smo tu među najgorima u EU-u. Nismo čak bili u stanju uzeti ni sav novac koji je EU nudila i baš zato trebamo zadrugu kao sinergijsku snagu privatnog sektora da pokupimo novac koji država neće moći. Daljnja integracija u EU nužan je preduvjet za opstojnost EU i povećanje njene konkurentnosti naspram Amerike i Kine. Treba nam neka vrsta parcijalne fiskalne unije, gdje će cijeli prostor Unije imati isti odnos prema korupciji. Europa slabo radi na smanjenju korupcije, a Europska komisija u budućnosti bi mogla uvjetovati pomoć jugu EU-a značajnijim pomacima u obračunu s korupcijom. Grčkoj ili Portugalu toliki se novac davao, a danas je Grčka po kupovnoj moći samo ispred Bugarske i Hrvatske. I Portugal su prestigle barem četiri bivše socijalističke zemlje. To vam govori kako je kriva premisa da što duže primate pomoć, brže i rastete. Tajna je u reformama, efikasnosti i nekorumpiranosti.