Mediji 2020. – Neprofesionalizmom protiv demokracije

Mainstream mediji u sve većem broju zapadnih država postaju otvorena opozicija konzervativnim vladama i političarima. Mogu li tako uopće ispunjavati svoju ulogu u demokratskom društvu ili se pretvaraju u sve ono protiv čega se navodno bore?...

Američki predsjednik Donald Trump u kampanji 2016. otvoreno je zaratio s medijima i taj sukob nije završio do danas. Četiri godine kasnije, dan-dva nakon izborne noći, kad je postalo jasno da je Joe Biden ipak izgledni pobjednik predsjedničke utrke, mediji su počeli s likovanjem. Tri velike nacionalne TV kuće prekinule su prijenos uživo predsjednikove tiskovne konferencije, a cijeli niz novinara i komentatora mainstream medijskih kuća u eteru je ili na društvenim mrežama počeo iskazivati ogromnu sreću i zadovoljstvo ishodom predsjedničkih izbora. Pojedini su medijski djelatnici otišli toliko daleko da su počeli pozivati na svojevrsno kažnjavanje Trumpovih podupiratelja, navlastito onih unutar struktura Republikanske stranke. Ukupni je dojam da su mainstream mediji, koje u kontekstu američke društveno-političke realnosti slobodno možemo nazvati liberalnima, postali službena opozicija Trumpovoj administraciji, a po svemu sudeći i Republikanskoj stranci. A to, složili bi se mnogi, nije njihova prirodna pozicija u demokratskom društvu.

Slično smo vidjeli i u Europi za vrijeme referendumske kampanje o članstvu Ujedinjene Kraljevine u Europskoj uniji, a takav se neprofesionalni tretman velikog dijela medija kasnije samo prelio na Konzervativnu stranku kao 'stranku Brexita'. Upravo su Torijevci bili glavni okrivljenici za Brexit, označeni kao oni koji su se drznuli dati narodu pravo glasa o članstvu u EU-u da bi tako riješili svoje unutarnje nesuglasice. Kao da je volja naroda nešto što treba suzbiti umjesto maksimalno potencirati i redovno konzultirati.

Da ovaj fenomen nije vezan isključivo uz anglosaksonsku kulturu koja se, ruku na srce, ipak podosta razlikuje od kontinentalne europske kulture, potvrđuje primjer Poljske.

Vladajuća stranka Pravo i pravda od preuzimanja je vlasti 2015. meta europskih i većine privatnih poljskih medija. U nekoliko je navrata na razini Europe vođena koordinirana političko-medijska kampanja protiv stranke koja je legalnim putem došla na vlast i poziciju moći koristi za provođenje programa na temelju kojega je dobila glasove na izborima. Ništa posebno skandalozno, zar ne?

A gdje skandala nema, a radi se o konzervativnim političarima, strankama, programima ili javnim politikama, današnji su ga mediji skloni umjetno proizvesti. U te se svrhe često koristi nešto što se na internetu popularno naziva 'argumentum ad Hitlerum', a radi se o vrlo paušalnim i najčešće netočnim usporedbama politika i svjetonazora s kojima se netko privatno ne slaže s nacističkim režimom ili Adolfom Hitlerom osobno. Pa smo tako nedavno mogli čuti kako nekad ugledna novinarka Christiane Amanpour na CNN-u dovodi američkog predsjednika u kontekst 'Kristalne noći', kad je proveden pogrom Židova iz nacističke Njemačke i Austrije te izvršena neviđena pljačka i devastacija njihove imovine.

Koja je svrha takvog neodgovornog i lažnog izvještavanja?

Stvoriti takvu atmosferu u javnosti da ona prihvati maksimu prema kojoj cilj opravdava sredstvo. Ako legitimnog obnašatelja vlasti dovoljno dugo portretirate kao uzurpatora, diktatora i luđaka, možda dovoljno ljudi povjeruje da on to doista jest. Ne naraste li baza lakovjernih i površnih konzumenata informativnih emisija dovoljno za smjenu na izborima, dirigirani aktivizam uz podršku medija barem će opstruirati legalno izabranu vlast u provođenju političkog programa koji se dirigentima ne sviđa. Mediji su tu u potpunosti izvan svog prirodnog prostora u demokratskom društvenom uređenju, ali imaju za to naizgled savršeno opravdanje – borbu za demokraciju. Demokraciju u kojoj na vlast smiju doći samo neki, dok će se one koji su u očima lijevo-liberalnih elita nepodobni trajno isključiti ili barem diskreditirati i svim sredstvima ometati u provođenju politika na kojima su izabrani.

Koliko je cijeli taj narativ o svrgavanju diktatora i spašavanju demokracije šupalj potvrđuje činjenica da svi ti aktivistički mediji slobodno izvještavaju iz tih navodnih diktatura te bez ikakvih reperkusija na svakodnevnoj bazi blate i kleveću navodne diktatore. Tko išta zna o diktaturi, svjestan je da ona prvo uspostavlja strogu kontrolu nad sredstvima masovnog komuniciranja, a s onima koji odbijaju 'suradnju' brutalno se obračuna. Spoznaja da se ništa od toga nije dogodilo ni u Poljskoj ni u Sjedinjenim Američkim Državama dovoljno je jamstvo da se ovdje radi o ciljano plasiranim bajkama.

Političko svrstavanje medija nije novost. Urednička politika većine medija uvijek je imala veću razinu razumijevanja za određeni sustav vrijednosti u odnosu na neki drugi. Problem nastaje kad profesionalnost, poštenje i etički kodeks postanu žrtve političke pristranosti pa više nemamo situaciju da načelno točne vijesti imaju ovaj ili onaj prizvuk, već su svjesno proizvedene kao lažne i manipulativne.

Temelj demokratskog sustava dobro je informirani građanin koji na temelju dostupnih točnih, vjerodostojnih i pravodobnih informacija donosi dalekosežne odluke na izborima i referendumima. Svi oni koji svjesno dezinformiraju građane neprijatelji su demokracije, makar se sami kitili naslovom njezinih velikih zaštitnika. Također, nepovjerenje građana u medije kao one koji u njihovo ime i za njihovu korist propituju i nadziru svaku vlast može samo pojačati nepovjerenje rastućeg broja ljudi u institucije i demokratski sustav kao takav.

Paradoksalno, veliki zaštitnici demokracije svojim neprofesionalizmom otvoreno ju podrivaju; veliki borci protiv diktature krče put nekome tko će ogorčenom narodu obećati da će ispraviti mane demokracije. Nekom diktatoru.