Multilateralizam u najvećoj krizi ikad (I)

Donosimo prvi dio velike analize o krizi multilateralizma u svijetu. Neki smatraju da ju je započeo bivši američki predsjednik Trump, no evidentno je da je ona počela prije njegovog mandata...

SAŽETAK

Zlatno razdoblje multilateralizma vezano je uz razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kad, pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država, dolazi do procvata multilateralnih sporazuma. Osamdesetih godina prošloga stoljeća dosta se govorilo o krizi multilateralizma, no čini se da je današnja kriza ipak najveća i najintenzivnija dosad. Krizu multilateralizma mnogi danas povezuju s izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Ispravnije bi ipak bilo zaključiti da je Trump, kao zagovornik unilateralnih i bilateralnih rješenja, krizu samo produbio, budući da je ona latentno tinjala još od ekonomske krize 2008. Nakon izbora Joea Bidena za američkog predsjednika, govori se o potrebi obnove multilateralizma Očekuje se da će Biden pokrenuti proces revitalizacije transatlantskih veza oslabljenih u Trumpovu mandatu. Ipak, postoje i drukčija mišljenja: pojedini analitičari smatraju da nas očekuje nastavak slabljenja multilateralizma, ali i određeni oblik deglobalizacije.

ANALIZA

Multilateralnu diplomaciju obično se prepoznaje kao fenomen 20. stoljeća, no ona je mnogo starija: postojala je u drevnoj Indiji i grčko-rimskome svijetu. Kad je u pitanju europski sustav država, multilateralna diplomacija obilježila je 17. stoljeće, a svoj moderni oblik poprima tijekom 19. stoljeća kroz konferencije velikih sila. U određenim okolnostima, multilateralna diplomacija, posebno ako ju podupiru velike sile, daje najbolje izglede za uspješne pregovore jer stavlja fokus na jedno ili niz povezanih pitanja i to je bio glavni razlog njezinog općeg prihvaćanja u zapadnome svijetu.

Zlatno razdoblje multilateralizma vezano je za razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kad, pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država, dolazi do procvata multilateralnih sporazuma. Organizacije koje najsnažnije izražavaju princip multilateralizma mogu se pronaći u trgovini (Svjetska trgovinska organizacija – WTO) i sigurnosti (Sjevernoatlantski savez – NATO), a pored toga postoje i brojne multilateralne institucije za zaštitu okoliša.

Glavne prednosti multilateralizma

Profesor James Scott, kao istaknuti pristaša multilateralnih režima, prirodu multilateralizma eksplicira suprotstavljanjem bilateralizmu. Kao primjer potonje politike, on navodi komercijalnu politiku nacističke Njemačke, u kojoj je njemačka vlada pregovarala o bilateralnim sporazumima s drugim zemljama, navodeći kojom robom i uslugama treba trgovati, njihove cijene i količine za razmjenu. Kroz taj model značajan broj država bio je povezan trgovinskim sporazumima, a Njemačka je djelovala kao središte toga sustava. S druge strane, multilateralni trgovinski režim, usredotočen na Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT) iz 1948., koristio je načelo države s najviše privilegija (MFN). Prema njemačkome bilateralnom odnosu, treće strane bile su isključene iz međudržavnih aranžmana, dok su u GATT-u treće strane tretirane na sveobuhvatniji način i dodijeljen im je jednak tretman na temelju klauzule MFN. Stoga je, za Scotta, njemački sustav izgrađen na sustavnoj diskriminaciji, dok je GATT osigurao nediskriminaciju za sve ugovorne strane.

U sigurnosnim aranžmanima, načela multilateralizma najjasnije su utjelovljena u sustavu kolektivne sigurnosti kao što je NATO, u kojemu se rat protiv jedne države smatra ratom protiv svih država (znameniti članak 5.), osiguravajući tako da svaki akt agresije na člana kolektivnog sustava naiđe na odgovor svih članica saveza. Suprotno tome, bilateralni aranžman osigurava samo da partner A priskoči u pomoć partneru B u slučaju da ga napadne akter C. Ne osigurava da C dobije sličnu zaštitu od A u slučaju napada B-a na C. U tom slučaju  sustav diskriminira C. Dvostrani su sigurnosni aranžmani, prema tome, slični situacijama u trgovinskoj politici jer su u sebi diskriminatorni, dok multilateralni aranžmani imaju sveobuhvatniji karakter u kojem se svim sudionicima pruža jednak tretman, zaključuje Scott.

Multilateralni aranžmani imaju tendenciju uključivati neki mehanizam koji osigurava da države djeluju u skladu s očekivanim normama. Pristaše multilateralizma ističu da su multilateralne institucije same po sebi stabilnije od drugih oblika organizacije jer se čini da su principi koji su u njihovoj osnovi trajniji od drugih aranžmana i da se mogu prilagoditi vanjskim promjenama. Unatoč opaženom padu relativne moći Sjedinjenih Država nakon 1970-ih (kasnije je došlo do obnove američke moći), multilateralne institucije u kojima je SAD igrao primarnu ulogu u stvaranju, npr. NATO i GATT (kasnije WTO), nisu pokazale puno naznaka pada u istom tom razdoblju i nastavile su igrati važnu ulogu u oblikovanju međunarodnog sustava.

Najveća kriza multilateralizma

Osamdesetih godina prošloga stoljeća dosta se govorilo o krizi multilateralizma, no čini se da je današnja kriza ipak najveća i najintenzivnija do sada. Naravno, tu ne računamo razdoblje iza velike ekonomske krize 1929. godine, kad se svijet fragmentirao u velike ekonomske blokove, nego kao nultu točku za raščlambu uzimamo razdoblje iza Drugoga svjetskog rata u kojemu je došlo do općeg procvata multilateralizma.

Krizu multilateralizma mnogi danas povezuju s izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Ispravnije bi ipak bilo zaključiti da je Trump, kao zagovornik unilateralnih i bilateralnih rješenja, krizu samo produbio, budući da je ona latentno tinjala još od ekonomske krize 2008. Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, kako bilo, doveo je do velikih promjena na međunarodnoj sceni. Kao pristaša „principijelnoga realizma“, Trump se u međunarodnim odnosima otvoreno koristio argumentom sile i nerijetko nije previše mario za međunarodne institucije, postignute sporazume i strateška partnerstva (Trump: „Ne možemo dopustiti svojim prijateljima da nas iskorištavaju“). U knjizi The Art of the Deal, Trump je još 1987. iznio karakteristike pravoga dealmakera koji zna kad treba blefirati, a kad prijetiti i koji je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi.

Trumpova politika bila je oslikana u sloganu „Amerika na prvome mjestu“ (America First). Ta politika Trumpa je dovela u sukob i s najvažnijim strateškim partnerom SAD-a, a to je Europska unija. Bivšem je američkom predsjedniku jedan od glavnih ciljeva na ekonomskome planu bilo smanjivanje trgovinskoga deficita s drugim državama pa je, u skladu s time, uveo carine na uvozni čelik i aluminij iz EU-a te najavio da razmatra uvođenje carinskih nameta na automobile, kamione i automobilske dijelove. Njemačka kancelarka Angela Merkel, kao čelnica ekonomski najmoćnije države EU-a, tada je izjavila da je vrijedno svakog napora pokušati ublažiti trgovinski sukob sa SAD-om, kako se ne bi pretvorio u trgovinski rat.

Europska sigurnost i obrana

Mogle su se, nakon uvođenja carina Uniji od strane SAD-a, čuti vrlo kritične izjave dužnosnika EU-a, pa je predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk pozvao EU da se pripremi na najpesimističniji scenarij sa SAD-om. „Bez obzira na neumorne napore očuvanja jedinstva Zapada, transatlantski su odnosi pod ogromnim pritiscima politike predsjednika Trumpa. Na žalost, podjele nadilaze trgovinu“, izjavio je tada Tusk. Predsjednik Europskoga vijeća dodao je da Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost i ojačati ulaganja u obranu.

Zauzimanjem za „vlastitu sigurnost“ Tusk je aludirao na jedan od ključnih sporova Washingtona i Bruxellesa, a on se odnosi na financiranje sigurnosti Unije. EU nema vlastitu vojsku i do sada je njezinu sigurnost jamčio NATO pod dominantnim utjecajem Amerike koja najviše ulaže u njegovo funkcioniranje. Trump je od zemalja članica zahtijevao veću potrošnju na obranu (2 posto BDP-a), u čemu su se mogli pronaći i interesi američkoga vojnoindustrijskog kompleksa. Trumpove prijetnje da SAD više neće financirati obranu EU-a (SAD u obranu ulaže 3,1 posto, a Njemačka samo 1,2 posto), u nekim su krugovima EU-a reaktivirale ideju o formiranju vojske Europske unije na čijem su ostvarenju već napravljeni neki potezi. Pitanje je, naravno, koliko je realno formiranje vojske EU-a dok postoji NATO.

Trump je svojedobno izjavio da je NATO „gori od NAFTA-e“ (za čije se ukidanje otvoreno zalagao, ali je kasnije ipak postignuo sporazum s Meksikom i Kanadom), što se protumačilo kao zagovaranje ukidanja Saveza. Međutim, kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron dao izjavu o „moždanoj smrti NATO-a“, dobio je velike Trumpove kritike. To nas tjera na zaključak kako Trump nije bio za ukidanje NATO-a, nego za veća ulaganja od strane zemalja EU-a. Francuski predsjednik Macron zagovornik je „strateške autonomije“ EU-a, što bi u njegovim projekcijama značilo i vlastitu vojsku, pa na tome tragu treba tumačiti i njegovu medicinsku terminologiju u vezi Sjevernoatlantskog saveza. Na tragu ideje o europskoj strateškoj autonomiji ponekad je deklarativno znala biti i njemačka kancelarka Angela Merkel iako njezini stavovi o tome nisu dosljedni i koherentni. Francuski ministar zadužen za Europu Clément Beaune u siječnju ove godine opetovano je inzistirao na konceptu strateške autonomije koji bi značio da EU sama definira svoje vrijednosti i interese.

Vrijeme za procjenu transatlantskog partnerstva

Kad je u pitanju razmjena roba između EU-a i SAD-a, onda je ključno za istaknuti da se donedavno radilo o najvećoj trgovinskoj razmjeni na svijetu (od kraja prošle godine to je razmjena Kine i EU-a) pa bi trgovinski rat između dviju obala Atlantika mogao imati ozbiljne posljedice po svjetsku ekonomiju, a EU bi nanio velike štete jer ekonomija mnogih država u Europi uvelike ovisi o pristupu američkome tržištu. Taj je rat izbjegnut nakon susreta bivšeg predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera i bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Juncker se u srpnju 2018. susreo s Trumpom u Washingtonu i dogovorio smirivanje napetosti u trgovini i započinjanje pregovora o uklanjanju carina i drugih zapreka, premda su neka ograničenja i dalje ostala. Dogovoren je zajednički rad u smjeru uklanjanja carina, necarinskih zapreka i subvencija za industrijske proizvode, izuzev automobilske industrije. Dogovoreno je i rješavanje problema američkih carina na čelik i aluminij i carina na američke proizvode koje je kao odgovor uvela EU.

Njemački šef diplomacije Heiko Maas u kolovozu 2018. godine izjavio da je došlo vrijeme za procjenu transatlantskoga partnerstva. Maas se založio za tzv. uravnoteženu suradnju sa SAD-om, ali i za izgradnju „snažne i neovisne Europe“. U skladu s time, zauzeo se i za učvršćivanje autonomije i suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici formiranjem kanala plaćanja nezavisnih od SAD-a. Maas je govorio o „multilateralnom svjetskome poretku“, što je posve na tragu ideje multipolarnoga svijeta za koji se već dvadesetak godina zalažu Kina i Rusija. Potporu politici koju je proklamirao Maas dao je i bivši francuski ministar financija Bruno Le Maire koji je vrlo eksplicitno izjavio: „S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koji će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstrateritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal“.

Mnogi analitičari još od 2007. godine, kad je Putin održao govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, u kojemu je osudio unipolarni svjetski poredak, govore o novome Hladnom ratu između Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije. No, Trump je Kinu označio kao glavnoga američkog geopolitičkog, geoekonomskog i sigurnosnog rivala. Cijeli je njegov predsjednički mandat protekao u unilateralnim potezima kojima je nastojao popraviti položaj SAD-a u odnosu na Kinu u onim područjima koja su od strateškog značaja za Peking. I u tom je smislu bilo vidljivo da američki predsjednik ne vjeruje pretjerano u multilateralna rješenja jer je puno više radio na jednostranoj demonstraciji sile, nego na okupljanju velike globalne koalicije protiv Kine.

Da će tomu biti tako, dalo se naslutiti izlaskom SAD-a iz Transpacifičkog partnerstva (TPP), trgovinskog sporazuma pacifičkih zemalja, već u siječnju 2017. Taj je potez pokazao da Trump nije spreman ulagati u dugoročna partnerstva u pacifičkoj regiji, već je fokusiran na kratkoročne američke ekonomske interese, što svakako ide u prilog komunističkoj Kini koja želi dominirati tom regijom.

Drugi dio velike analize o krizi multilateralizma pročitajte uskoro samo na portalu TheConservative.online.