‘Open Balkan’: Je li članstvo u EU-u za tzv. Zapadni Balkan kao čekanje Godota?

Analiza nove regionalne inicijative 'Open Balkan' i geopolitičkih odnosa na području tzv. Zapadnog Balkana. Europska perspektiva neintegriranih zemalja sve je manja, a to ostavlja prostora za širenje utjecaja Moskve, Pekinga i Ankare...

SAŽETAK

U Skopju je održan veliki regionalni ekonomski forum na kojemu je potpisan sporazum između Srbije, Makedonije i Albanije, čiji je cilj stvoriti jedinstveno tržište rada i međusobnu pomoć u izvanrednim situacijama. Regionalna inicijativa ranije nazvana „mini-Schengenom“ službeno je preimenovana u „Otvoreni Balkan“. Vidljivo je da se inicijativi nisu pridružile Bosna i Hercegovina i Crna Gora iako u Bruxellesu nesumnjivo računaju na to da se i ove zemlje naknadno pridruže. Unatoč iz godine u godinu najavljivanim „europskim perspektivama“ zapadnog Balkana, jasno je kako u Europskoj uniji vlada gotovo opći zamor od novih proširenja. „Otvoreni Balkan“ u tom je smislu zamišljen kao svojevrsno predvorje EU-a, s tim da je veliko pitanje hoće li i kada ove države ući u EU. S obzirom na političko, ekonomsko i institucionalno stanje u ovim zemljama, jedino geopolitički i geostrateški motivi (jačanje utjecaja Rusije, Kine i Turske) mogu dovesti do ulaska tih država u EU u razdoblju kraćem od deset godina.

ANALIZA

U studenom prošle godine, na summitu tzv. Berlinskog procesa, predstavnici šest država tzv. Zapadnog Balkana prihvatili su izjavu o zajedničkome regionalnom tržištu. Zajedničko regionalno tržište, nazvano „mini-Schengenom“, trebalo je povezati Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Albaniju i Makedoniju. Bilo je predviđeno da će se tržište temeljiti na pravilima i standardima Europske unije, a kao glavni cilj projekta istaknuto je približavanje Uniji kako bi se stvorile pretpostavke potpune integracije. Težište projekta stavljeno je na prometnu i gospodarsku dimenziju, odnosno na stvaranje pretpostavki za slobodan promet ljudi, roba i kapitala u regiji.

„Otvoreni Balkan“ bez Crne Gore i BiH, ali i Kosova

U četvrtak je u Skopju održan veliki regionalni ekonomski forum u okviru inicijative Mini-Schengen, a sudjelovali su srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjednici vlada Makedonije i Albanije, Zoran Zaev i Edi Rama. Potpisan je sporazum između tri države, čiji je cilj olakšati trgovinu u regiji, stvoriti jedinstveno tržište rada i međusobnu pomoć u izvanrednim situacijama, a regionalna inicijativa ranije nazvana „mini-Schengen“ službeno je preimenovana u „Otvoreni Balkan“ (Open Balkan). Na summitu su potpisani Memorandum o razumijevanju i suradnji na olakšanju uvoza, izvoza i kretanja robe na zapadnom Balkanu, Memorandum o razumijevanju i suradnji u vezi sa slobodnim pristupom tržištu rada i Sporazum o suradnji u zaštiti od katastrofa na zapadnom Balkanu. Što znači stvaranje „Otvorenog Balkana“ opisao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić: „Ako prevladamo slabosti administracije, 1. siječnja 2023. neće biti granica između naših zemalja. Od Beograda do Tirane nitko vas neće zaustavljati“.

Odmah je uočljivo da su na sastanku izostali predstavnici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a sudjelovanje Kosova ionako je bilo teško očekivati zbog protivljenja Srbije. Vučić je izostanak BiH i Crne Gore prokomentirao sljedećim riječima: „Da smo mi pravili ovakvu inicijativu s Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom, optuživali bi nas da je to stvaranje Velike Srbije. Ovako, budući da pravimo sa Skopjem i Tiranom, to nitko normalan ne može izgovoriti“. Albanski premijer Edi Rama upitao je BiH i Crnu Goru „što je loše u tome da službe surađuju protiv nepogoda i da zajednički nastupe gdje god je to potrebno?“. Makedonski premijer Zoran Zaev  naglasio je da su „umjesto zidova izgrađeni novi mostovi.“

Dobitna kombinacija za sve

Aleksandar Vučić na summitu je istaknuo da je inicijativa „Otvoreni Balkan” win-win situacija za sve i da će građani vidjeti korist za sebe. Međutim, od samih početaka, dok je još bilo planirano da će povezivanje obuhvatiti i Crnu Goru i BiH (u Bruxellesu se nije odustalo i od njihova uključivanja u regionalno tržište), bilo je jasno kako „mini-Schengen“, a sada „Otvoreni Balkan“ najviše koristi Srbima i Albancima koji predstavljaju najsnažnije političke faktore u ovome projektu.

Srbija, Albanija, Makedonija i Crna Gora imaju status zemalja kandidatkinja za EU, a Bosna i Hercegovina podnijela je zahtjev za članstvo 2016. godine. Međutim, u Europskoj uniji izgubljen je elan za skorašnja daljnja proširenja. Francuska, Nizozemska i Danska najviše se protive daljnjoj integraciji i blokiraju pristupne pregovore s Makedonijom i Albanijom, a u tome im se prošle godine pridružila i Bugarska zbog svojih partikularnih interesa. Unatoč iz godine u godinu najavljivanim „europskim perspektivama“ zapadnog Balkana, jasno je kako u Europskoj uniji vlada gotovo opći zamor od novih proširenja. „Otvoreni Balkan“ u tom je smislu zamišljen kao svojevrsno predvorje EU-a, s tim da je veliko pitanje hoće li i kada ove države ući u EU.

U američkom časopisu The National Interest prošle godine objavljen je članak Camerona Muntera (bivšega američkog veleposlanika u Republici Srbiji) i profesorice nacionalne sigurnosti Valbone Zeneli u kojemu se razmatraju mogući pravci politike Bidenove administracije prema području tzv. Zapadnog Balkana. U članku se dobro detektira stanje do kojega je euroatlantska integracija ove regije došla, a došla je do točke koju smo spomenuli: u zemljama i institucijama EU-a vlada zamor od proširenja. Taj zamor praćen je i smanjenim željama za reformama na samome Balkanu i nedostatkom općega napretka.

Fragilne institucije i politički ovisno pravosuđe

Munter i Zeneli ovako gledaju na međuetničke odnose te geopolitičku i sigurnosnu situaciju na zapadnom Balkanu:  „Mnogi sporovi u ovoj regiji opterećenoj političkim i etničkim podjelama ostaju otvorena pitanja, potičući strahove da bi etnička, institucionalna i politička kriza mogli prerasti u nove etničke i geopolitičke konfrontacije. Ove probleme dodatno otežavaju gadni ekonomski gubitci i katastrofalan utjecaj koji je pandemija koronavirusa imala na civilno društvo u regiji koja i bez toga u mnogo čemu zaostaje u usporedbi sa zemljama EU-a“.

Države zapadnog Balkana odlikuju vrlo fragilne institucije, a pravosuđe je jako daleko od neovisnosti od političkih i drugih interesnih krugova. Korupcija i kriminal cvjetaju, a klijentelizam predstavlja dominantni oblik političkih, društvenih i poslovnih odnosa. U studijama međunarodne sigurnosti govori se o balkanskoj fragilnoj zoni kao o području nesigurnosti, sukoba i neriješenih etničko-religijskih problema. Ova regija obuhvaća nekoliko kriznih žarišta s konfliktnim potencijalima.

Republika Srbija i dalje Republiku Kosovo smatra dijelom svoga državnog teritorija i vrlo će teško u nekom kratkoročnom razdoblju doći do promjena toga odnosa. Kosovo, na kojemu se nalaze srpsko-pravoslavni manastiri, predstavlja mitološko mjesto srpske povijesti i velikosrpske ideologije. Albanija, kao matična država albanskog naroda, teži prema ujedinjenju s Kosovom, a albanske aspiracije postoje i prema Preševskoj dolini. Sukob velikosrpske i velikoalbanske ideologije obilježit će odnose na Balkanu u idućem vremenu.

Velikosrpski apetiti

Srbija ima vrlo jasne aspiracije prema Bosni i Hercegovini, tj. prema entitetu Republika Srpska. U Crnoj Gori prosrpske snage, koje Crnu Goru smatraju srpskom zemljom, trenutno su na vlasti, a ni Makedonija ni Republika Hrvatska nisu pošteđene velikosrpskih apetita. Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, kojega se smatra političkim jastrebom i megafonom Aleksandra Vučića koji javno govori što ovaj privatno misli, nedavno je ponovno govorio o stvaranju „srpskoga sveta“. Vulin je istaknuo da je to zadatak novoga naraštaja, a pritom je jasno naznačio da taj svijet vidi kao „jedan politički i državni prostor“. Srbija mora biti spremna braniti Srbe gdje god oni živjeli, poručio je Vulin s proslave 13. godišnjice Pokreta socijalista. Riječ je o klasičnoj velikosrpskoj retorici, usporedivoj s onom s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća. Velikosrpska politika dovela je tada do niza kriza i ratova, počevši od Kosova pa do agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina, iako formalno samostalna i suverena država, de facto je međunarodni protektorat u kojemu visoki predstavnik, prema tzv. bonskim ovlaštenjima, ima pravo nametanja zakona i drugih rješenja. Republika Srpska formalno-pravno predstavlja jedan od entiteta unutar Bosne i Hercegovine, no u stvarnosti funkcionira kao samostalna država. Većina Hrvata i Bošnjaka etnički je očišćena iz srpskoga entiteta, a Milorad Dodik, kao neprijeporno dominantna politička figura u Republici Srpskoj, često izražava separatističke zahtjeve.

Dezintegracijski procesi u BiH

U bošnjačko-hrvatskome entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine, Hrvati nisu ravnopravan politički čimbenik, što se ponajbolje vidi u činjenici da izborni zakon Bošnjacima omogućava izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Službeno Sarajevo želi nametnuti tzv. građanski koncept za Bosnu i Hercegovinu što bi Bošnjacima, kao najbrojnijem narodu, omogućilo političku i svekoliku dominaciju te posljedično pretvaranje Federacije BiH u svoj ekskluzivni entitet. Takva politika ne doprinosi jačanju države, nego dezintegracijskim procesima.

Bosna i Hercegovina i 26. godina nakon Daytona neizgrađena je država, s nefunkcionalnim pravosuđem i fragilnim institucijama, s visokim postotkom nezaposlenih i s lošim perspektivama po mlađe naraštaje koji napuštaju zemlju. U državi u kojoj tri naroda ne mogu postići konsenzus oko elementarnih pitanja teško je očekivati bilo kakav napredak. Hoće li dolazak novoga visokog predstavnika, njemačkog političara Christiana Schmidta, dovesti do značajnijih promjena, vidjet će se vrlo brzo. Posljednjih mjeseci, valja primijetiti, svjedočimo određenoj diplomatskoj ofenzivi koja ide u smjeru promjene izbornog zakonodavstva.

Višestruki izazovi za Sjevernu Makedoniju

Sjeverna Makedonija sjecište je mnogih suprotstavljenih interesa različitih aktera. Albanski faktor u toj državi (Albanci čine najmanje 25 posto stanovništva) od proglašenja makedonske samostalnosti zahtijeva podjelu vlasti unutar makedonske države. To je 1992. rezultiralo proglašenjem tzv. Republike Iliride kao ilegalne tvorevine na makedonskome ozemlju. Četiri godine kasnije došlo je do nasilnih prosvjeda u Tetovu, a 2002. odvijao se šestomjesečni albansko-makedonski sukob koji je okončan Ohridskim sporazumom. Sjeverna Makedonija, tadašnji FYROM, ostala je nacionalna država makedonskog naroda, ali Albanci su dobili mnogo veća prava, koja su makedonski nacionalisti smatrali ponižavajućim za većinski narod. Prije šest godina u sukobu albanskih pobunjenika i makedonskih snaga sigurnosti u Kumanovu poginulo je 22 ljudi.

Osim „albanskog pitanja“, Sjevernu Makedoniju opterećuje i sukob s Grčkom, koji je do potpisivanja tzv. Prespanskog sporazuma 2018. i promjene imena države bio glavni razlog blokade Skopja u europskim integracijama. Grci smatraju spornom makedonsku zastavu i ime države, s obzirom na to da četvrtina grčkih regija u svome imenu ima riječ Makedonija, a sporovi se vode i oko povijesnog nasljeđa i Aleksandra Velikog. Velikosrpski krugovi i dalje Sjevernu Makedoniju nazivaju „južnom Srbijom“, a Srpska pravoslavna crkva negira autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve (Ohridske arhiepiskopije), što se može protumačiti i kao negiranje njezine državnosti. Aspiracije prema Sjevernoj Makedoniji jasno izražava i Bugarska, tako da možemo zaključiti da sigurnosni izazovi Makedonije dolaze od svih susjednih država.

Sigurnosna ugroza po državnost Crne Gore

Već smo spomenuli da su danas na vlasti u Crnoj Gori prosrpske stranke. Koliko će aktualna, vrlo labava koalicija potrajati, ostaje za vidjeti, no sukob crnogorskih suverenista i prosrpskih krugova (s ruskom potporom), koji Crnu Goru smatraju „drugim okom u glavi“, a Crnogorce „soli srpstva“, neće tek tako prestati. Ovaj sukob ujedno predstavlja najveću sigurnosnu ugrozu po državnost Crne Gore.

Od svih država zapadnog Balkana očekuje se provođenje reformi, modernizacija upravnog sustava, borba protiv korupcije i kriminala, poštivanje ljudskih prava i sloboda, demokratskih načela i vladavine prava, ali i jačanje regionalne suradnje i razvijanje dobrosusjedskih odnosa. Niti jedna država danas nije ni blizu ispunjavanja kriterija za članstvo, a kada se tome dodaju već spomenuti zamor EU-a od proširenja (čime se ruši i utjecaj Unije na ovome području), europske perspektive zapadnog Balkana čine se jako udaljenima. Od snažnijih država EU-a, zapravo jedino Njemačka značajnije podupire europske integracije zapadnog Balkana (tzv. Berlinski proces), što je u skladu s ranijim njemačkim politikama širenja utjecaja prema istoku Europe koji danas predstavlja rezervoar radne snage za njemačko tržište rada.

Sukob interesa na Zapadnom Balkanu

Smanjivanje utjecaja Europske unije na zapadnom Balkanu znači jačanje drugih geopolitičkih faktora kao što su Rusija (čiji je utjecaj posebno jak u Srbiji i Republici Srpskoj), Kina i Turska. To u određenim krugovima stvara mišljenje kako bi države tzv. Zapadnog Balkana trebalo kroz prečac pustiti u EU. S obzirom na političko, ekonomsko i institucionalno stanje u ovim zemljama, jedino geopolitički i geostrateški motivi i mogu dovesti do ulaska tih država u EU u razdoblju kraćem od deset godina.

Ako će se pak od ovih država tražiti dosljedno ispunjavanje svih kriterija, proces bi mogao potrajati i mnogo duže. Nakon Brexita i lošega kriznog upravljanja na početku korona-krize, u interesu je Bruxellesa da se pokaže kako su europske integracije i dalje privlačne. Države Zapadnog Balkana idealan su poligon za pokazivanje te privlačnosti, no problem je što i u ovim državama postoji sve manje iskrena želja za pridruživanjem, a još manja za nužnim reformama.

Davno nazvan „bure baruta“, Balkan – kao mjesto međuetničkih trvenja, ali i konfrontacije globalnih i regionalnih sila – i dalje je potencijalno krizno žarište, a šibicara koji bi mogli potpaliti vatru ne manjka. Nadamo se da će ipak prevladati razum i da će interesi ekonomskoga prosperiteta i sigurnosti nadvladati interese političkih opsjenara. Koliko će Europska unija biti uspješna u nametanju proklamiranih europskih standarda na ovome prostoru, ostaje za vidjeti. Optimizam pritom nije na osobito visokim granama.