‘Oporavak tek 2023., nužno smanjiti javne rashode’

S financijskim stručnjakom Hrvojem Serdarušićem razgovaramo o ekonomskim posljedicama pandemije COVID-19, recesiji, oporavku i reformama u Hrvatskoj....

Hrvoje Serdarušić jedan je od prvih ekonomskih blogera u Hrvatskoj. Na svome se čitanome blogu, između ostaloga, dugo godina otvoreno zalagao za ekonomske slobode. Nakon skoro dvadesetogodišnjeg iskustva u bankarskom sektoru, danas je financijski savjetnik i privatni poduzetnik. Financijski modeli, procjene rizika i industrijske strategije primarni su mu interes, premda rado razgovara i o Socijalnom nauku Katoličke crkve, konzervativizmu i filozofiji. U Hrvatskoj stoga nema mnogo onih koji iz konzervativne perspektive mogu kvalitetnije promotriti aktualni ekonomski trenutak od našeg sugovornika.

Hrvatska ima najveći pad BDP-a u trećem kvartalu u Europskoj uniji. Je li to očekivano ili se radi o neugodnom iznenađenju?

Manje je bitno kakva je kvalifikacija (ne)ugode ili (ne)očekivanog kad je ta budućnost već prošlost i sad ju moramo podnositi, da se izrazim filozofski, biti i opstati, podložiti se nadošloj istini. Ipak, da budem korektan i odgovorim konkretno, nije mi neočekivano. Na početku krize dao sam procjenu, koju sam radio na temelju procjene efekata iz financijskih izvještaja svih hrvatskih poduzetnika, da bi pad mogao biti, vrlo grubo, između 10 i 12 posto. Tu sam procjenu korigirao na niže, između 8 i 10 posto, ovoga ljeta, nakon, uvjetno rečeno, „solidne“ turističke sezone. Kako je krenula jesen, koju znamo po izlizanoj sintagmi „vruća jesen“ u političkom žargonu, bilo mi je u kontaktu s klijentima razvidno, osobito od listopada, da će to biti malo bliže većoj brojci u tom intervalu. Do prije mjesec dana vladalo je suglasje da će pad biti oko 8 posto, no HNB je 17. prosinca 2020. korigirao svoju procjenu, koju je i najavio prije desetak dana, na blizu 9 posto, što je bila i procjena iz krugova poslovnih banaka prije gotovo dva mjeseca.

Hoće li godišnji pad BDP-a stoga biti veći nego što ste inicijalno mislili?

Sad je nakon novog vala zaključavanja, a izgledno je da će biti stroži i duži nego bismo željeli, razvidno da će broj poduzeća koja će prestati poslovati biti znatan. Moje su također grube procjene bile ljetos da će petina poduzeća, a mikro, mali i srednji najviše su ugroženi, biti među onima koji će izvući „najgoru šibicu“. To će naravno utjecati s povratnom vezom cijelu ekonomiju, dakle na BDP, koju najčešće koristimo kod opisa stanja ekonomije, pa će ukupni pad možda i lošiji od HNB-ove procjene, blizu 10 posto.

Slabiji restart ohlađenog ekonomskog motora

Očekujete li brzi oporavak?

Cijeli oporavak temelji se na očekivanjima od cjepiva, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi i u svijetu. Očekujem slabiji restart ohlađenog ekonomskog motora, relativno gledajući u odnosu na EU. Imamo najgori pad, ali očekivani brži rast izostat će ne krene li se u reforme. Nastavak puta u propast obilno je dijeljenje subvencija potpuno neefikasnim sustavima, o čemu sam govorio zadnje dvije godine. Nemamo kao država taj luksuz koji smo „ušparali“ doktrinom fiskalnog konzervativizma pa da imamo zalihe za „sedam gladnih godina“. Nije da kolege ekonomisti, analitičari i komentatori nisu dosadno upozoravali da će vrijeme tamburanja poput cvrčka iz basne doći na naplatu. Mali smo poput mrava u veličini, ali nismo se ponašali vrijedno i mudro kao mravi, nego smo birali lažnu sigurnost i stabilnost, a ponašamo se i dalje poput ludog cvrčka.

Trebalo nam je šest godina da se izvučemo iz prošle recesije. Vidite li sličnosti sadašnje situacije s ondašnjom?

Prošla je recesija za Hrvatsku trajala šest godina, ali nam je trebalo 11 godina da dođemo na razinu 2008. U obranu onih koji su provodili ekonomske politike, gledajući komparativno, moglo bi se naći djelomičan izgovor da smo kasnije počeli s povlačenjem EU fondova koji nam trebaju pomoći da nadoknadimo relativno zaostajanje za prosječnim EU standardom. Pritom, naglasimo, Hrvatska dosta zaostaje, praktički nam nedostaje 10 godina da sustignemo Sloveniju. Nipošto ova situacija ne smije postati izgovor za nečinjenje i hinjenu užurbanost i zaposlenost, jer se tako samozavaravamo. U stvari ništa ne radimo, već dižemo prašinu, gutamo ju i bacamo ju jedni drugima u oči. Vrijeme je da se „oda sna prenemo“ i konačno se dogovorimo da ćemo početi smanjivati fiskalne rashode nekom stopom, kako bi u idućih nekoliko godina imali supstancijalni pad rashoda. Ova ekonomija to više ne može podnijeti.

No dojam je da se suštinski malo toga mijenja, točnije da izostaju te ključne reforme koje bi nam osigurale snažniji zamašnjak. Koliko će ta realnost produljiti oporavak?

Iz trenutne vizure oporavak ne smatram laganim i očekujem povratak na staro možda 2022., ali vjerojatnije tek 2023. Očekujem i određeno kašnjenje ulaska u eurozonu, eventualno na kraju mandata ove vlade. Kako stvari stoje, i u tome bismo mogli biti najsporiji u EU-u. Za to najviše krivim neprovedenu privatizaciju državnih udjela, potpuno neracionalno upravljanje velikim sustavima koji su pogonjeni subvencijama i bizaran broj jedinica lokalne samouprave od kojih znatan udio ima porezne prihode koji su dovoljni tek za podmirenje plaća zaposlenih. Dodajmo tome i neracionalno upravljanje bolničkim sustavom, zatim nedopuštanje konkurencije u zdravstvu, te najveći apsurd – mirovinski sustav koji ima ograničenje u doba ZIRP-a ili NIRP-a (Zero / Negative Interest Rate Policy) da pretežito ulaže u klase imovine koje imaju ekstremno niske prinose, a imat će ih i dalje. U konačnici, broj političara i ljudi zaposlenih u birokratskim strukturama treba drastično smanjiti.

Ključ je u više konkurencije

No hrvatska politička klasa u više je navrata pokazala da nije sklona privatizaciji, a kad do suradnje s privatnim sektorom i dođe, često se radi o korupciji u vidu namještenih natječaja. Korupcija je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto ljudi napuštaju Hrvatsku…

Okoštale sustave koji bi se trebali brinuti o komunalnom, javnom ili državnom interesu nije nužno protresti privatizacijom. Nekad je jeftinije i bezbolnije jednostavno uvesti konkurenciju. Sve ovo mini-reformiranje nije dovoljno. Jednom kad „novo abnormalno“ završi, unatoč željama pojedinih interesnih skupina da iskoriste priliku za osmišljavanje novih ekonomskih rješenja i njihovo nametanje izvana, može se dogoditi i još brži odlazak stanovništva. To naravno vrijedi pod uvjetom da svijet zaista ne skrene u ludilo „globalnog resetiranja“. Tad bi mnogi izvana mogli pohrliti k nama.

Jesu li vladine mjere za očuvanje radnih mjesta bile pravovremene i dostatne?

U trenutku kad ekonomija krene u proces masovnog zaključavanja, bez presedana, bar u novijoj ekonomskoj povijesti, te su mjere bile nužne jer je rad bio onemogućen. Osim toga, rizik „too big to fail“ ovaj se put ne odnosi na velike sustave, koji po definiciji imaju veće rezerve kapitala i likvidniji su od manjih. Upravo je taj segment mikro, malih i srednjih postao sistemski rizik. Ako „kleknu“ svi odjednom, to neće biti samo zamah leptira u SME sektoru, nego bi mogao biti pravi tornado u ekonomiji. Odgovornost je dijelom i na mentalitetu koji ne ostavlja prostora za veće „rezerve za crne dane“, čemu služi pozicija kapitala u poduzeću. Niska financijska pismenost kod upravljača malim sustavima i velika želja za brzom zaradom priličan je problem jer se, na neki način, krade supstanca iz sustava koja je potrebna za brži razvoj firmi.

Mjere su, dakle, bile nasušno potrebne…

Mjere su itekako bile potrebne, ali su kao takve u stvari bile isforsirane od samih poduzetnika, inače bi bile mršave. Jako sporo upravljanje krizom kroz konkretnu pomoć u likvidnosti, tj. preduga i neučinkovita administracija, ugrozila je i sam sustav na način da ga je nagnula. Novi je val tu, a problemi su još veći, ne upravlja se učinkovito, komarce se cijedi (SME sektor kroz procedure mjera za zaposlene, povrate porezne uprave i dugo administriranje s kreditima za likvidnost), dok se deva guta (subvencije sakatima i bogaljima od CROAL i HŽ CARGO, a kao da se radi o Formuli1).

Povećanje javne potrošnje na rast plaća i božićnice u javnom sektoru – kako će utjecati na državne financije? Je li to bio pametan potez?

Pa to je, najblaže rečeno, neukusno.

Nema industrije koja neće doživjeti promjenu

Očekujete li da ova pandemija ostavi trajne promjene u nekim industrijama? Kojim?

Pandemije uvijek imaju transformativni učinak, ne samo na ekonomiju, nego i na način života. Promjene su već tu, a bit će i novih. Sve što je vezano uz neesencijalno, a to je prije svega industrija zabave i doživljaja, od toga veliki dio u tercijarnom sektoru, morat će se prilagoditi tako da nudi održivo. Ne očekujem da će industrija prometa doći na stare razine, sad kad je otkriveno da se dosta toga može razriješiti „iz daljine“. Plus, oporavak se temelji na zelenim politikama, i što god netko mislio o tome, taj će novac ići u te svrhe pa se može očekivati više struje (npr. željeznica), a manje letova ili auto-prijevoza. Doslovno nema industrije koja neće doživjeti promjenu. To je proces koji će trajati više godina. Uvođenje IoT i 5G infrastrukture to će sve dodatno ubrzati.

Kina je ekonomski sjajno iskoristila globalnu javnozdravstvenu krizu koju je sama prouzročila. Očekujete li određeni tip sankcija prema Kini, primjerice od Sjedinjenih Država, i kako bi se EU tu trebala postaviti?

Kratkoročno ne očekujem jer promjena strategije iz „offshoring“ u „nearshoring“ nije jednostavna u provedbi, pogotovo kad 90 posto proizvodnje strateških proizvoda, čipova i medicinske opreme, materijala i pomagala dolazi od glavnog konkurenta. Misli li Zapad išta učiniti oko toga, sigurno da misli. Pitanje je operativno, taktičko i strateško. Ne pita se samo vlade zapadnih zemalja, pita se nešto i kompanije s najvećom tržišnom kapitalizacijom, one su pravi „moveri“ i „shakeri“.

Što EU treba učiniti kako bi bila globalno konkurentnija nakon pandemije COVID-19? Čeka li nas nakon Bidenove pobjede novi sveobuhvatni trgovinski sporazum s Amerikom?

EU bi lakše došla do konkurentnosti kad bi postala energetski manje ovisna o drugim blokovima. Najbrži put do toga jest korištenje nuklearne energije, što nije nešto za što se EU želi opredijeliti, a i sentiment javnosti je takav, pa je nerealno očekivati da bi se dogodila takva paradigmatska promjena. Što se tiče promjene trgovinskih politika nakon promjene administracije u SAD-u, ne mislim da će doći do sadržajne promjene, a svi će možebitni pregovori potrajati.