Političko nasljeđe Donalda Trumpa

Donald Trump, po svemu sudeći, nije osvojio novi mandat, ali iza njega ostaje prilično nasljeđe koje će njegov nasljednik teško dekonstruirati. Na nesreću mnogih koji ga nikad nisu prihvatili, a na sreću 73 milijuna Amerikanaca koji su mu dali glas....

SAŽETAK

Donald Trump u svome je jedinom mandatu na čelu Sjedinjenih Američkih Država ostavio duboki trag na domaćem i međunarodnom planu koji će njegov nasljednik teško izbrisati. Iza Trumpa u američkoj će i svjetskoj politici, barem na srednji rok, ostati: trumponomija kao svojevrsni miks liberalnih i protekcionističkih ekonomskih principa, novi odnosi snaga u Vrhovnom i federalnim sudovima, fokus na Kinu kao glavnu geopolitičku prijetnju Americi i Zapadu općenito, kritički odmak od multilateralizma te novi odnosi na Bliskom istoku. Trump je, također, snažno utjecao i na odnose unutar Republikanske stranke i za očekivati je da će njegovi kandidati za Kongres nastaviti mijenjati lice stranke.

ANALIZA

Američki će predsjednik Donald Trump, sad je to sasvim izvjesno, nakon nekolicine sudskih tužbi ipak i službeno izgubiti izbore, unatoč činjenici da je osvojio impozantnih 11 milijuna glasova više nego 2016. Demokratski kandidat i bivši potpredsjednik SAD-a Joe Biden u ključnim je saveznim državama pobijedio s kumulativnih 100-injak tisuća glasova razlike i tako, uz dosta uvjerljiviju razliku u ukupnom broju glasova na razini federacije, osigurao većinu elektora. Unatoč spekulacijama o novoj kandidaturi za četiri godine, Donald Trump zasad je ostao sveden na jedan predsjednički mandat što ga, prema američkim političkim mjerilima, čini neuspješnim predsjednikom. Pitanje je, naravno, kriterija za mjerenje uspješnosti, no ako je vjerovati dominantnom narativu u američkom medijsko-političkom prostoru, predsjednici koji nisu osvojili drugi mandat su – gubitnici.

No je li Donald Trump zaista gubitnik? Primijenimo li ovaj najjednostavniji kriterij – jest, zato što nije reizabran. Uključimo li neke dodatne kriterije, vrlo brzo postaje jasno da će Trumpovo političko nasljeđe nadživjeti samog Trumpa u američkom političkom prostoru.

To ćemo nasljeđe analizirati kroz sljedećih šest točaka:

1. Trumpizam kao nova republikanska politika
2. Novi odnosi unutar Republikanske stranke
3. Konzervativni suci za cijelu jednu generaciju
4. Kina u fokusu američke vanjske politike
5. Preispitivanje multilateralizma
6. Preslagivanje na Bliskom istoku

1. Trumpizam kao nova republikanska politika

Američka iznimnost, reanimacija starih industrija i povratak poslova u SAD, niži porezi i smanjenje administrativnog tereta, poštena trgovinska razmjena (korištenje carinskih i necarinskih nameta za stvaranje političkog pritiska na globalne trgovinske partnere), ograničavanje ilegalnih migracija, inzistiranje na američkim nacionalnim interesima u globalnim forumima i asocijacijama, patriotizam i individualizam umjesto globalizma i identitetske politike – ništa od toga neće nestati silaskom Donalda Trumpa s političkog trona. Politike američkog predsjednika donijele su ekonomski rast koji se pozitivno odrazio, ne samo na tržišta kapitala, nego i na one na dnu hranidbenog lanca, što je Republikancima konačno otvorilo pristup staroj demokratskoj biračkoj bazi i cijelom nizu manjinskih zajednica. Trump je možda izgubio tzv. Pojas hrđe, ali je u njemu svejedno ostvario bolji rezultat od bilo kojeg drugog republikanca. Slično vrijedi i za afroameričku te hispanoameričku zajednicu koje su u velikoj mjeri zaslužne za to što je Trump ostvario značajno bolji rezultat nego 2016. Ne postoji logičan razlog zašto bi Republikanci napustili stečene pozicije i vratili se na predtrumpovsko vrijeme kad su im mnogi prognozirali trajno zaostajanje za Demokratima zbog demografskih trendova koji im nisu išli u prilog. Republikanci su sad, prvenstveno zahvaljujući Trumpu, u poziciji da ustrajanjem na njegovim politikama, uz nešto mekšu i primjereniju retoriku, dodatno potisnu Demokrate iz biračkih bazena koje su si oni trajno rezervirali.

2. Novi odnosi unutar Republikanske stranke

Trump je možda bio samostalni strijelac kad se pojavio kao kandidat u republikanskim predizborima i na neki način iznenadio stranački establishment. No i to je samo djelomično točno budući da je republikanska baza već dugo tražila novog tribuna koji će promijeniti odnose u stranci. Posljedica tog višegodišnjeg procesa izbor je Sarah Palin za potpredsjedničku kandidatkinju 2008., kao i stasanje Tea Party pokreta koji je još 2010. kroz Republikansku stranku u Senat ubacio svoje prve kandidate. Danas Trump sasvim sigurno nije usamljen u stranci jer su u posljednja tri kongresna izborna ciklusa u Predstavnički dom izabrani brojni kandidati koji svoje mjesto duguju upravo njegovoj podršci i snažnoj energiji u kampanji. Nećemo pogriješiti nazovemo li ih 'trumpistima', strujom koja će narednih godina biti glavni izazivač republikanskog establishmenta. 'Never-Trump' Republikanci možda mogu biti zadovoljni ishodom predsjedničkih izbora, ali njihova najveća noćna mora neće tako skoro postati stvar prošlosti.

3. Konzervativni suci za cijelu jednu generaciju

Prije četiri godine, tadašnji kandidat Trump obećao je svojoj konzervativnoj bazi da će „napuniti sudove konzervativnim sucima“. U svom je mandatu imenovao čak troje sudaca Vrhovnog suda – Gorsucha, Kavanaugha i Coney Barrett – te tako konzervativcima donio 6-3 prevagu. Prema Pew Research Centeru, aktualni je predsjednik sveukupno imenovao čak 194 od aktivnih 792 suca (24 posto) u trima glavnim granama federalnog sudbenog sustava. Iako se u pravilu radi o kompetentnim sucima s dugogodišnjim iskustvom, treba reći i da je uglavnom riječ o konzervativcima, čime je Trump, kako je i obećao, promijenio ravnotežu na visokim američkim sudovima u korist konzervativaca. U slučaju Vrhovnoga suda, riječ je o generacijskoj promjeni budući da suci imaju praktički doživotni mandat, dok je na razini prizivnih i okružnih sudova promjena nešto kraćeg vijeka, ali svejedno dovoljno dugotrajna da unese promjene u američku pravnu stečevinu.

4. Kina u fokusu američke vanjske politike

Uz vidno negodovanje vanjskopolitičkih jastrebova obiju stranačkih boja, Donald Trump proveo je paradigmatsku promjenu u američkoj vanjskoj politici i fokus s Rusije prebacio na Kinu. Ruku na srce, nije to njegova osobna genijalna ideja, ali mu svejedno treba dati zasluge za potez koji se u jeku pandemije koronavirusa pokazuje hrabrim, ispravnim i – što je najvažnije – pravovremenim. Trump je dobro iskoristio činjenicu da, za razliku od Baracka Obame i Hillary Clinton, ni na koji način nije bio povezan s neredom u Ukrajini, no zato se morao boriti protiv teorije zavjere o dosluhu s Putinom koji ga je, prema nategnutim tezama političkih protivnika i njima bliskih medija, utjecanjem na izborni proces navodno doveo na vlast. Iako je Trumpovo smanjenje pritiska na Rusiju političkim protivnicima služilo kao potvrda njihovih nategnutih teza, fokus na Kinu kao glavnog političkog konkurenta – ne samo Amerike, nego cijelog Zapada – pokazao se jednim od ključnih vanjskopolitičkih poteza Trumpove administracije. Za razliku od utjecajnih liberalnih vanjskopolitičkih stručnjaka koji smatraju da će Kina nedvojbeno postati svjetski broj jedan te glavni zadatak Amerike nije tomu se opirati, već Kinu prevesti na pravu stranu i kontrolirano izvesti taj proces, Trump i njegov krug suradnika zastupaju tezu da Amerika i Zapad moraju trajno ostati na vrhu. U prilog im ide i činjenica da je Kina dosad uglavnom zloupotrebljavala povjerenje koje joj je dano na globalnoj razini – bilo industrijskom špijunažom i krađom intelektualnog vlasništva, bilo nepoštenom trgovinskom praksom, bilo svjesnom cenzurom i dezinformiranjem svjetske javnosti oko početnih faza epidemije koronavirusa. Kina iskorištava mekani pristup Zapada, ne kako bi postala više demokratska, nego da bi oslabila zapadne demokracije. Dokazi zasad potvrđuju da predsjednik Xi Jinping koncentrira moć u svojim rukama i ništa ne upućuje na to da će se taj proces obrnuti. Naivno je očekivati da će ekonomski prosperitet nužno dovesti do demokratizacije Kine pa okretanje glave od nepoštenih trgovinskih praksi Zapadu donosi isključivo štetu i sigurnosnu ugrozu. Čvršći stav Trumpove administracije prema Kini izgleda kao Reaganova odlučnost naspram Carterovoj mekoći u odnosu sa Sovjetima. A povijest nam jasno kazuje koji se pristup pokazao učinkovitijim.

5. Preispitivanje multilateralizma

Povlačenje SAD-a iz Pariškog klimatskog sporazuma, Iranskog nuklearnog sporazuma i UNESCO-a, prestanak financiranja Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), otvorena kritika Ujedinjenih naroda (UN), inzistiranje na reformi „dotrajalog“ NATO-a i pokušaj destabilizacije EU-a bilateralnim dogovorima s pojedinim državama članicama izravna su posljedica Trumpovog nepovjerenja u multilateralizam kao model uređenja međunarodnih odnosa. 'America First' načelo dominiralo je mandatom aktualnog američkog predsjednika, što je dovelo do djelomične erozije povjerenja u globalno vodstvo Sjedinjenih Država, pogotovo u nekim dijelovima svijeta poput istočne i jugoistočne Europe koji nisu bili u fokusu trenutne administracije, a susreću se s permanentnim sigurnosnim prijetnjama. Iako je koncentriranje na kratkoročne nacionalne interese legitimno, Trumpova je Amerika na ovaj način otvorila vrata drugim silama – paradoksalno, najviše upravo Kini – da nametnu svoj utjecaj u međunarodnim institucijama. Ovaj će dio Trumpovog nasljeđa biti najlakše dekonstruirati, budući da se od budućeg predsjednika Bidena očekuje benevolentniji odnos prema globalnim forumima i asocijacijama. Hoće li to dovesti do obnove povjerenja u multilateralne trgovinske sporazume poput propalog TTIP-a, ostaje za vidjeti. Naime, Republikanci će, po svemu sudeći, nastaviti kontrolirati Senat, a dobar rezultat za Predstavnički dom Kongresa daje im priliku da na međuizborima 2022. ovladaju s oba doma, što bi se moglo pokazati ključnim za trgovinsku politiku buduće administracije. Predsjednik ima tzv. Trade Promotion Authority koji ograničava Kongres u davanju amandmana i filibusteru, ali ne i u glasovanju. Bez podrške Kongresa predsjednik može pregovarati i potpisati sporazum, no on neće stupiti na snagu. Teško je vjerovati da će Republikanci predsjedniku Bidenu olako dopuštati političke pobjede pa ne treba očekivati veliki trgovinski pomak između Sjedinjenih Država i Europske unije.

6. Preslagivanje na Bliskom istoku

Premještanje američkog veleposlanstva u Izraelu u Jeruzalem ima veliku simboličku važnost i teško je očekivati da će sljedeća administracija poništavati ovaj potez. Trump je prvi predsjednik koji je proveo odluku koju su mnogi njegovi prethodnici najavljivali, ali je ona ostala samo neispunjeno predizborno obećanje. Unatoč najavama o valu nasilja koji će zahvatiti regiju zbog tog poteza, pokazalo se da je cijela stvar bila jako dobro pripremljena. Ne samo da je izostalo veće nasilje, nego je ovaj potez poslužio kao okidač za poboljšanje odnosa između Izraela i nekolicine zaljevskih država poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina, a slično se u dogledno vrijeme može očekivati i od Saudijske Arabije koja je ublažila retoriku prema Izraelu. Ova je regija bila u fokusu Trumpove administracije i rezultati su vidljivi unatoč tome što su stručnjaci i mediji bili vrlo skeptični. Dodamo li ovome činjenicu da je u njegovu mandatu tzv. Islamska država doživjela najozbiljniji udarac te je svedena na ostatke ostataka nakon velike teritorijalne ekspanzije u mandatu Baracka Obame, Donald Trump može biti zadovoljan stanjem u kojemu ostavlja Bliski istok nakon samo jednog mandata u Bijeloj kući, a to zadovoljstvo trebao bi dijeliti čitavi Zapad.

Iz svega navedenoga jasno je vidljivo da Donald Trump nije bio utjecajan samo na društvenim mrežama i u medijskom prostoru zbog svojih jasnih poruka i polarizirajuće retorike, već iza njega ostaje konkretno političko nasljeđe koje će njegov nasljednik teško razmontirati. Na žalost mnogih koji ga ne vole i nikad nisu prihvatili, ali na sreću više od 73 milijuna Amerikanaca koji su mu na ovim izborima dali svoj glas i žele vidjeti nastavak njegovih politika.