‘Politika je dehumanizirala hrvatsko društvo i državu’

O COVID-potvrdama, protuepidemijskim mjerama, Mostovoj referendumskoj inicijativi, stajalištima Crkve o cijepljenju i drugim zanimljivim pitanjima razgovaramo s teologom Brunom Petrušićem...

O moralnim aspektima COVID-krize često se raspravlja samo u kontekstu moralnih ucjena i političkih optužbi neistomišljenika. O duhovnim izazovima koje je kriza donijela ili, bolje je reći, razgolitila još se manje može čuti u srednjestrujaškim medijima. Teolog Bruno Petrušić iz Kaštela kao doktor znanosti, aktivist, a nekad ranije i istaknuti član političke stranke, ima dovoljno širine i znanja za progovoriti o ovim pitanjima.

Protivnik ste COVID-potvrda, prosvjedovali ste protiv njihovog uvođenja i javno iskazivali solidarnost s javnim zaposlenicima koji su zbog neposjedovanja potvrde udaljavani s posla. Što Vam je kod te mjere posebno problematično?

Grčki je filozof Diogen svojevremeno usred podneva s upaljenom svijećom šetao gradom i tražio čovjeka. Budući smo odustali od te potrage koja za cilj ima pronaći čitavog čovjeka, danas mnogi šetamo s upaljenom bljeskalicom na pametnom telefonu, isto usred dana, tražeći zdrav razum. Nažalost, i naša potraga ostaje bez svojega cilja. Možda je razlog tome razočaravajućem rezultatu naše potrage, a kojega je Chesterton briljantno opisao, činjenica da jedan zdrav razum počinje tamo gdje drugi završava. Čini mi se da moj zdrav razum prestaje tamo gdje počinje zdrav razum našega Stožera ili da zdrav razum Stožera počinje tamo gdje moj završava. To znači da Stožer i ja ne možemo naći drugu zajedničku točku osim one koja ova dva zdrava razuma razdvaja. Nekada, kada je to bilo moguće jer smo kao društvo vjerovali i nadali se da postoje dodirne točke koje su univerzalne, objektivne i obvezujuće, perspektiva zajedničke budućnosti izgledala je svijetlo i pozitivno. No onda je i sam svijet postao pozitivan na virus Sars-Cov-2 i obolio. Nakon što je jasno dokazano i pokazano našem Stožeru da COVID-potvrde jesu krajnje besmislene i nelogične kada je u pitanju nastojanje da se spriječi širenje virusa i njegov prodor u esencijalne javne ustanove, institucije i društvene prostore, dok se, s druge strane širenje virusa slobodno omogućuje u onim prostorima čiji sadržaj osmišljavaju privatni poduzetnici, naša država preko noći mijenja zakon kako bi mogla kazniti odgovorne i ovlaštene osobe na čelu jedinica lokalne samouprave i javnih ustanova koji su se pobunili.

'Potpisao sam za referendum'

Vaša bivša stranka Most pokrenula je i referendumsku inicijativu za ukidanje COVID-potvrda koje su, doduše, u dvama referendumskim pitanjima tek usputna stvar. Je li time cilj samog referenduma biračima postao manje jasan?

Meni je cilj referendumske inicijative postao jasan onoga trenutka kada me je više prijatelja pitalo jesam li potpisao za referendum, a da nijedan referendum nije bio u tijeku. Naime, što se dogodilo... Organizatori su nekoliko dana nakon tih upita mojih prijatelja o „potpisivanju za referendum“ na tiskovnoj konferenciji mahali s više od četrdeset tisuća volontera koji su ispunili njihovu pozivnicu za volontiranje. U međuvremenu sam i sam otišao na tu mrežnu poveznicu i – stvarno, prvo što pročitaš veliki je naslov: 'Referendum protiv Covid potvrda'. Zatim ostaviš podatke kako bi te organizatori mogli kontaktirati i tako si se predbilježio kao volonter. Ljudi danas nemaju vremena niti volje čitati cijeli tekst kako bi razumjeli o čemu se radi i ovaj je veliki naslov služio privlačenju većeg broja ljudi kako bi se organizatori tom brojkom mogli pohvaliti pred javnošću. U tom trenutku postalo mi je jasno da je cijela priča oko referenduma u stvari prilično jeftin PR usmjeren kratkoročnom skupljanju političkih bodova. Mislim da su sve ljude (i onih preko četrdeset tisuća koji su online „potpisali“ za referendum protiv COVID-potvrda) do kraja zbunili artikulirajući dva pitanja koja na kraju, pokazalo se, nemaju nikakve veze s potvrdama.

Jeste li naposljetku dali potpis referendumskoj inicijativi?

Potpisao sam zahtjev za oba referenduma jer načelno podržavam taj model sudjelovanja građana u kreiranju javnih politika. Ali mislim da se organizatorima ovo neće politički isplatiti jer se takav PR isplati samo šest mjeseci pred izbore. Sve će ovo ljudi zaboraviti do sljedećih izbora.

Pozitivno i negativno ograničena sloboda

I zagovornici oštrijih mjera, kao i oni koji odbijaju ograničenja građanskih i ljudskih prava uslijed pandemije, pozivaju se na slobodu. Uopćeno, jedni tvrde da njihovu slobodu ograničavaju necijepljeni, a drugi smatraju da im politika i stručne službe protupravno oduzimaju slobodu zaštitnim mjerama koje nisu razmjerne opasnosti od virusa. Apsolutna sloboda ne postoji, ona je uvijek ograničena pravima drugih, ali i osobnom odgovornošću svakog pojedinca. Kako u kontekstu pandemije zarazne bolesti pronaći najbolju ravnotežu između prava i obveza i koliko smo danas daleko od toga?

Apsolutna sloboda, nažalost, postoji kao negativna konotacija ili vrijednost. Svatko može, slobodno, sebi ili drugima oduzeti život. Ako to ne potvrđuje apsolutnost slobode pojedinca, onda ne znam što označava ta stalna mogućnost. No, to nije dobro, a sloboda – bila ona autentična, pa i apsolutna – uvijek teži nekom dobru. Ako ne teži nekom dobru, onda nije sloboda nego ropstvo. Ovo se odnosi na pojedinca. Kada je društvo u pitanju, onda je točno da apsolutna sloboda ne postoji. Postoji samo ograničena sloboda, i države i pojedinca. Ali ta ograničena sloboda može biti dvojaka. Može biti negativna (ne smiješ ili ne čini) i može biti pozitivna (smiješ ili čini). U oba je slučaja društvena sloboda ograničena. Pozitivno ograničena sloboda predstavlja poštivanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava (sloboda opravdano prestaje tamo gdje narušava dostojanstvo i prava drugoga) te izgradnju društva na temeljima solidarnosti, supsidijarnosti i općeg dobra. Negativno ograničena sloboda predstavlja uskraćivanje određenih prava pojedinaca (koji su podčinjeni zajednici ili društvu) i samoodređenje društva unutar konteksta vladavine zakona i prava (što znači da slovo zakona obvezuje i državu koja ga je napisala). Ova je pandemija pokazala da nije uvijek tako lako, kao što se teorijski čini, jasno razgraničiti ovu negativno i pozitivno ograničenu slobodu.

Možete li to našim čitateljima pojasniti na nekom aktualnom primjeru?

Prva je dužnost liječnika ne škoditi svojim pacijentima kako ne bi povrijedili njihovo dostojanstvo. To predstavlja pozitivno ograničenu slobodu. Danas vidimo da mnogi liječnici, ne bi li privoljeli građane na cijepljenje, slobodno pristaju na uskraćivanje određenih prava, primjerice prava na liječenje, necijepljenjim pacijentima, što u biti predstavlja negativno ograničenu slobodu. Gdje i kako naći mjeru, ravnotežu ili samo jednostavnu podjelu, vjerujem, vrijeme će pokazati. A do tada treba svatko djelovati sukladno vlastitoj savjesti.

Dehumanizaciju treba izbjegavati

Posljednjih dana svjedočimo emocionalnim ucjenama brojem preminulih od COVID-a u političkom govoru, dok je s druge strane vidljiv određeni manjak empatije pa se pod normalno prihvaća virusom izazvana smrt starijih sugrađana i ljudi s komorbiditetima. Vladajući i oni koji podržavaju njihov narativ preminule koriste za inkriminaciju opozicije, i to uglavnom desne opozicije, dok ovi koji se protive mjerama dobnu strukturu preminulih koriste za relativizaciju opasnosti od virusa. Kako gledate na takvu dehumanizaciju cijele priče?

Mislim da od dehumanizacije ne treba bježati. Treba ju izbjegavati kada god je moguće, ali ju također treba uočiti svaki put kada se dogodi. A događa se često. I to ne samo sada u panedmijskim uvjetima koji bitno određuju javni govor i narativ unutar kojega se dehumanizacija želi opravdati i prikazati kao poželjan pristup drugome. I u samom svojem pitanju zaključili ste kako „obje strane“ dehumaniziraju, ili žele – posredstvom broja ili dobne strukture preminulih – dehumanizirati onoga koga gledaju preko „nišana“. Sama ta činjenica da se gledaju preko nišana već govori o dehumanizaciji na djelu. Ovo agitiranje oko broja i dobne strukture samo je posljedica tog „gledanja preko nišana“. Mislim da ovo govori sve što je potrebno znati o našem političkom kontesktu. Kada se vladajući i oporba gledaju preko nišana, onda građani, društvo i država postaju krajnje nebitni. Postaju, kao što su to u ovom slučaju brojevi ili dobna struktura preminulih od COVID-a, instrument ili streljivo kako bi se drugoga ranilo, osakatilo i, na kraju, uništilo. Oporba zato jer želi doći u poziciju vlasti, a vlast zato jer želi ostati na svojoj poziciji. Svi mi, bilo da smo broj, godine ili što treće, postajemo važni ovisno o tome koliko „glasovno“ vrijedimo. I to je ono žalosno u cijeloj ovoj priči.

Politika je, dakle, glavna odgovorna za takvo stanje?

Mi smo kao društvo i država dehumanizirani od ovakve politike. Možda u nekom paralelnom svijetu postoji jedna mala Hrvatska u kojoj politika gleda upravo u nas, u društvo i svakog pojedinca, s namjerom da nam omogući bolji i radosniji život. Tada i vlast i oporba gledaju, ne jedni druge, nego gledaju nas. I time nas priznaju kao vrijedne samim time što jesmo. I tada mogu zajedno raditi kako bi nam svima bilo bolje. Ali, čini mi se da ova paralela s paralelnim svijetom želi samo reći da nikada nećemo susresti tu Hrvatsku, kao što se dva paralelna pravca nikada neće susresti. To me čini krajnje žalosnim jer ne vidim prostora i vremena u kojem bismo mogli „preskočiti“ tako malu i kratku udaljenost koja će, kako stvari stoje, ostati mala i kratka, ali beskonačna udaljenost. Čini mi se da smo osuđeni na tu dehumanizaciju o kojoj govorite kao zadanu činjenicu iz koje počinjemo, okvir unutar kojega politički djelujemo, i cilj kojemu se svi kao društvo nadamo.

'Što je bilo duboko zakopano, sad je izašlo na površinu'

Cijelog trajanja ove pandemije u javnom prostoru prevladavaju podjele. Jedni smiju raditi, a drugi ne; jedni se smiju slobodno kretati, a drugi ne; jedni smiju kršiti propisane mjere, a drugi ne; jedni smiju otvoreno agitirati, a drugi ne, već ih se nastoji cenzurirati… Možemo li, jednom kad pandemija dođe svome kraju, očekivati da će se te duboke brazde zatrpati i da ćemo ponovno moći funkcionirati kao jedno društvo?

Bojim se da je pandemija samo na vidjelo iznijela ono što je nekada davno, možda, bilo duboko zakopano ispod površine. A to je trajno stanje podjele u našem društvu. Na razini anegdote to izgleda ovako: vratite nam partizane i ustaše, više smo se umorili od cijepljenih i necijepljenih. S jedne strane, podjele su nešto dobro (bene docet, qui bene distinguit) i ne trebaju biti sadržaj oko kojega ćemo se sporiti i dodatno dijeliti, a s druge strane zamagljuju opće dobro kao cilj nekakvog našeg društvenog i političkog nastojanja kao civilizacije. Čini mi se da se sva mudrost i razboritost vrti oko toga da ove dvije strane društvenih podjela držimo u nekoj kreativnoj i kritičkoj napetosti. Je li izgledno da ćemo ikada zatrpati te duboke brazde? Nije. Trebamo li ih zatrpati ili se barem truditi svakodnevno zatrpavati ih? Mislim da je to Sizifov posao. Pa što ćemo onda s tim brazdama? Mislim da postoje dva moguća rješenja. Prvo se tiče poljoprivrede. Naime, možemo u te duboke brazde posijati dobro sjeme koje će iz njih niknuti i vinuti se u visine (ovdje je nužan govor o transcendentnome izvoru i cilju stvarnosti), ali možemo i graditi sporadične mostove koji neće biti armirani i učvršćeni kako bi tu ostali zauvijek, nego će biti jednokratne konstrukcije kako bismo omogućili komunikaciju onih na suprotnim stranama brazde (ovdje govor o transcendenciji nije nužan, nego se radi o horizontalizaciji odnosa i komunikacije), kako bi se oni mogli razumjeti.

Koje su, po Vašem mišljenju, glavne pogreške u upravljanju odgovorom na pandemiju, a što su odgovorni odradili dobro?

Odgovorni dobro kopiraju neuspjela rješenja suzbijanja pandemije, rješenja koja nekritički uvozimo iz naprednijih država i društava. Toga me jako strah. Glavne naše greške drugi su napravili prije nas. I to je žalosno, da nismo bili spremni, kao društvo  i država, učiti na tuđim greškama. Ono što mislim da je najvažnije, kada su u pitanju greške, odluka je vladajućih da iz javnog i stručnog diskursa isključe one ljude koji su donekle i odnekle stručni, etiketirajući ih antivakserima i teoretičarima zavjera, odnosno ravnozemljašima. Naime, pokazalo se u ovoj krizi da je razlika između teorije zavjere i stvarnosti, otprilike, dva mjeseca. Ta činjenica svakako ide na „dušu“ odgovornih.

Posljednjih dana aktualna je tema uloge opozicije u odgovoru na pandemiju. Saborska događanja pokazala su da lijevi dio opozicije u suštini ipak podupire nastojanja Vlade i odbija suradnju s desnom opozicijom. Je li opozicija mogla bolje i više u ovoj krizi?

Opozicija je nemoćna, to je valjda jasno. Ti ljudi i političke strukture nemaju nikakvu ideju što i kako napraviti kao opozicija. S jedne je strane to razumljivo jer unaprijed znaju da svi prijedlozi, zakonske inicijative i slično, neće proći naprosto jer dolaze od strane opozicije. To se može promijeniti na dva načina. Prvi je da se vlast usredotoči na društvo, javne politike i građane, a ne na opoziciju i opstruiranje njezinih nastojanja da jednom dođe na vlast. Onaj tko je na poziciji vlasti nema interesa napraviti ovaj preokret pažnje i to samo zato što je na vlasti. Druga je opcija to da opozicija prestane biti opozicija i da postane podrška vlasti. No onda ona gubi svoj identitet i prestaje biti ono što jest. Na jedan način tada postaje vlast – sudjeluje u vladanju iako formalno nije na vlasti – pa njena volja za moći ili vlasti postaje bespredmetna. No trenutni je klinč, izgledno, sudbina i kraj ovakve politike.  Ujedno je i njezin veličanstveni vrhunac u kojem se nalazi jedno veliko ništa. A to veliko ništa ispunjava danas naslovnice medija, sadržaje vijesti i potiče na neartikulirane izljeve bijesa na društvenim mrežama u anonimnim i botovski angažiranim glasovima uključene javnosti.

Jasno stajalište Katoličke crkve

Papa Franjo cijepljenje je nazvao „činom ljubavi prema bližnjemu“, a hrvatski su biskupi u zajedničkom priopćenju s Vladom ipak poduprli cijepljenje kao jedan od glavnih načina borbe protiv pandemije. No dobar dio katoličkih vjernika u Hrvatskoj i dalje se odbija cijepiti. Kako to tumačite?

Pitanje cijepljenja ne spada pod nadležnost Učiteljstva, dok pitanje moralnosti cjepiva spada. Tako imamo Bilješku Kongregacije za nauk vjere u kojoj se navodi da, ako nema alternative, a ugroza je stvarna i izgledna, katolici se mogu cijepiti „moralno okaljanim cjepivima“ koja su povezana s nespontanim pobačajima. Budući da papa Franjo nije objavio nikakav dodatni službeni dokument, a jest potpisao ovu Bilješku, tu priča o službenom stajalištu Crkve prestaje. I to je ono što je Stalno vijeće HBK-a ponovilo i potvrdilo kao službeni stav Crkve u Hrvata. Sve ostalo – cijepljenje kao čin ljubavi, volja da se radije umre od cjepiva nego da se nekome prenese virus, kao i umanjivanje službenog stava Crkve nakon radnog sastanka s premijerom – stavovi su na koje kao privatne osobe imaju pravo i papa Franjo, i biskup Mate, i kardinal Bozanić. Mislim da se dio ljudi odbija cijepiti jer su procijenili da ugroza nije stvarna i izgledna te da postoji opravdana sumnja kako bi negativne posljedice cjepiva bile značajnije nego posljedice same bolesti uzrokovane virusom.

Je li to još jedan dokaz da je hijerarhijska Crkva izgubila dio autoriteta među vjernicima i kakve to dublje posljedice može imati na Crkvu u Hrvata?

Ne bih rekao. Kao što sam naglasio, hijerarhijska Crkva jasno je komunicirala katolički stav o pandemiji i cijepljenju. Cijepljenje mora biti dobrovoljno, etički i moralno prihvatljivo te sigurno, odnosno podložno je procjeni svake katoličke savjesti. Mislim da dublje posljedice po Crkvu u Hrvata ostavlja sprega politike i Kaptola. A to se vidi u opadanju povjerenja prema Crkvi kojemu iz godine u godinu svjedočimo. I tu imamo zanimljivu situaciju da se Crkva približava onima na vlasti, a da se desni dio oporbe približava Crkvi kako bi jednog dana oni došli na vlast i tako postali oni kojima se Crkva približava. Taj krug „sekularnog bluda“ ranjava i Crkvu i društvo.

Kakvom ocjenjujete ulogu medija u ovoj krizi?

Katastrofalnom. Razumnim mi se čini povezati tu ulogu uz vlasnike samih medija koji definiraju ulogu svog medija u društvu. A tu ima dosta razlika. Jednom vlasniku medija može biti važan financijski profit pa taj medij producira prvenstveno one sadržaje koje može dobro prodati. Drugom vlasniku može biti važan politički utjecaj ili zaštita pa ulogu svog medija kroji sukladno tim ambicijama. Konačno, trećem vlasniku može biti važna njegova vlastita dobrobit. Nešto je drukčija situacija s HRT-om kojemu je vlasnik država, a pod državom mislim, naravno, na porezne obveznike i glasače. Možda iz kaljuže u kojoj se trenutno nalazimo može izaći nešto dobro, recimo, istinski javni medijski servis? Moguće jest, ali nije vjerojatno. Moguće jest jer je za to potrebno tako malo – naime, da svaki građanin u Hrvatskoj postane svjestan samoga sebe, svoje vrijednosti i važnosti za društvo u cjelini. Ali nije vjerojatno jer iz dana u dan vidimo kako sve veći broj ljudi odustaje od sebe i od društva. Mediji tu neće sami od sebe napraviti iskorak. Njih trebaju pritisnuti građani, a nama baš i nije napeto pritiskati medije jer već pritišćemo tipke na tipkovnicama ili zaslonima pametnih telefona komentirajući na društvenim mrežama kako se „ništa ne može“. Onda nas mediji prenose i mi se preko dnevnika i drugih informativnih emisija stvarno uvjerimo da ništa ne možemo. Neka nam svima Bog pomogne.