‘Približavanjem demokršćana ljevici otvorio bi se veliki prostor za nacionalne konzervativce’

O razlikama između konzervativizma i demokršćanstva, krizi političke ljevice i desnice na Zapadu te konzervativizmu i kršćanskoj demokraciji u hrvatskom kontekstu razgovaramo s politologom Jakovom Žižićem...

Demokršćane u njemačkom političko-medijskom prostoru, pa i u okviru institucija Europske unije, često (pogrešno) nazivaju konzervativcima, što ih nemali broj puta dovodi u koliziju s liberalnim i nacionalnim konzervativcima u svojevrsnoj borbi za konzervativni brend. No razlike su među ovim političkim taborima očite i u društvenim, i u ekonomskim pitanjima, a pogotovo u odnosu prema nadnacionalnim asocijacijama. Ima li prostora za veću suradnju od centra nadesno ili će u bliskoj budućnosti doći do produbljivanja razlika između suverenista i zagovornika dublje političke integracije u EU? O ovome razgovaramo s doktorom znanosti Jakovom Žižićem, politologom i poslijedoktorandom s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, kojemu je odnos između konzervativizma i kršćanske demokracije jedan od predmeta znanstvenog interesa.

U Europi su se usporedo razvijale dvije nominalno konzervativne tradicije – kontinentalna u vidu kršćanske demokracije i anglosaksonska koja od vremena Margaret Thatcher dominantno poprima oblik tzv. liberalnog konzervativizma. Nekad su zajednički artikulirale interese u Europskom parlamentu, ali već više od jednog desetljeća jasno su podijeljene na dvije političke obitelji – Europske konzervativce i reformiste (ECR) te Europsku pučku stranku (EPP). Jesu li obje mainstream desne opcije u jednakoj krizi ili je neka od njih dvije otpornija na konkurenciju u vidu alternativnih desnih pokreta?

Te dvije političke tradicije nikad nisu činile jedinstveni politički blok. Podsjećam da britanska Konzervativna stranka nije nikad postala članica Europske pučke stranke (EPP), premda je do 2009. bila dio zastupničkog kluba EPP-a u Europskom parlamentu. Uzmimo primjere ključnih figura tih dviju političkih tradicija, Margaret Thatcher i Konrada Adenauera. Oboje su bili suprotstavljeni socijalistima koje su nastojali držati podalje od vlasti, ali njihovi pogledi na socijalno – ekonomska pitanja i europsku integraciju bili su bitno drukčiji. Demokršćanstvo je puno snažniji politički pokret u Europi nego liberalni konzervativizam i stoga je izloženije desnim izazivačima. Ako bismo gledali odnos snaga između demokršćana organiziranih u EPP i nacionalnih konzervativaca organiziranih u Europske konzervativce i reformiste (ECR), onda su ovi potonji snažan desni izazov demokršćanima i na nacionalnoj i europskoj razini. Ako žele uspješno nadvladati taj izazov, demokršćani će morati pokazati da se u svojim idejama i politikama jasno razlikuju u odnosu na socijaldemokrate i liberale. 

Duhovna cjelina i ekonomski interes

U čemu se demokršćanstvo i konzervativizam razlikuju, a u kojim će područjima lako naći zajednički jezik?

Demokršćanstvo je puno komunitarnije od liberalnog konzervativizma. Za demokršćane čovjek se ne ostvaruje u slijeđenju vlastitih interesa i tržišnom natjecanju s drugim ljudima, već u solidarnosti sa zajednicom i djelovanju za njezinu dobrobit. Za demokršćane postoji cijeli niz zajednica u kojima čovjek ostvaruje svoju socijalnu dimenziju, od obitelji, župe, mjesta, preko radne i profesionalne organizacije pa sve do nacije i cjelokupnog čovječanstva. Oni prihvaćaju i podržavaju privatnu inicijativu i slobodno tržišno natjecanje, ali se zalažu da država ima određenu upravljačku kontrolu nad tržišnim snagama kako bi ih usmjeravala i popravljala njihove nepovoljne učinke u interesu općeg dobra. Liberalni konzervativizam se, s druge strane, zalaže za smanjenje državnog uplitanja u gospodarstvo.

Postoje bitne razlike i u pogledu prema nadnacionalnim strukturama…

Tako je, razlike su vidljive i u odnosu prema europskoj integraciji. Demokršćani nikad nisu doživljavali europsku integraciju isključivo kao ekonomski interes, već je za njih ujedinjena Europa predstavljala i svojevrsnu duhovnu cjelinu koja dijeli zajedničke vrijednosti, običaje i tradiciju. Za liberalne konzervativce je podrška europskoj integraciji bila prvenstveno uvjetovana ekonomskim interesima i većim prostorom za slobodnu trgovinu. Treba istaknuti kako ipak postoji manja razlika u socijalno – ekonomskim pitanjima između demokršćana i nacionalnih konzervativaca, nego demokršćana i liberalnih konzervativaca. Nacionalni konzervativci (naročito u postkomunističkim zemljama) puno su skloniji socijalno – tržišnom gospodarstvu (demokršćanski model političke ekonomije) nego liberalni konzervativci.   

Demokršćani su meta sve žešćih kritika nacionalnih konzervativaca. Je li se doista dogodio taj veliki demokršćanski pomak ulijevo ili ta opcija i danas zastupa ista stajališta koja je uvijek zastupala, samo se možda promijenio ukupni politički kontekst?

Demokršćanstvo nije desni politički pokret, prije se može reći da se radi o desno – centrističkom, pa čak i centrističkom političkom pokretu. Ne treba zaboraviti da je demokršćanstvo imalo i svoju lijevo – centrističku fazu u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Naravno, to je klasifikacija utemeljena na socijalno – ekonomskom kriteriju koju su prihvaćali i sami demokršćanski akteri koji su sebe uglavnom razumijevali i pozicionirali kao centar i desni centar. Kad govorimo o prigovorima da su se demokršćani pomaknuli ulijevo, onda se naravno misli na promjene njihovih pozicija u svjetonazorskim pitanjima poput pobačaja, braka, obitelji. Tu demokršćani definitivno ne zastupaju konzervativne stavove, ali nisu zauzeli ni liberalne pozicije. Uzmimo primjer stava njemačke Kršćanske demokratske stranke (CDU) prema pitanju ljudskog života i pobačaja. Program CDU-a iz 2007. naglašava poštivanje i zaštitu ljudskog života u svim fazama. Navodi se i kako ne prihvaćaju veliki broj pobačaja, što uključuje i kasne pobačaje, te ističu da se muškarcima i ženama treba pomoći kako bi se odlučili za život. Takav stav s pravom neće zadovoljiti brojne katolike i druge kršćane jer zakonski dopušta pobačaj, ali definitivno se ne radi o liberalnoj poziciji u odnosu prema pitanju ljudskog života i pobačaja.

Moguća suradnja dvaju blokova

U jeku velike polarizacije na globaliste i nacionaliste / suvereniste, dojam je da se demokršćani i konzervativci nalaze na suprotnim stranama, što otežava i njihovu suradnju nasuprot ljevici u Europskom parlamentu. Hoće li se taj jaz u budućnosti smanjivati ili povećavati? Hoće li socijaldemokrati i liberali postajati sve bliži partner demokršćanima u odnosu na konzervativce?

Prirodno je i očekivano da se demokršćani i nacionalni konzervativci razlikuju oko odnosa između nacionalnih država i nadnacionalnih integracija poput Europske unije. Demokršćani zastupaju načelo supsidijarnosti i skloni su prijenosu državne moći na niže razine (regionalna i lokalna samouprava) i više razine vlasti (Europska unija). Ne čudi stoga što su upravo demokršćanski akteri imali odlučujuću ulogu u stvaranju i oblikovanju Europske unije, što je podrazumijevalo prijenos dijela državne moći na nadnacionalne institucije. Kod nacionalnih konzervativaca situacija je obrnuta i oni žele smanjiti politički utjecaj nadnacionalnih institucija i koncentrirati moć u nacionalnoj državi. Demokršćani će sigurno zadržati distancu, pa i svojevrsni politički sanitarni kordon prema desnim populistima (pritom treba reći da pojam populizam ne koristim u pogrdnom smislu kao što se radi u političkom i medijskom diskursu). U tome će im pomagati i druge mainstream opcije, ali se demokršćanima ne bi smjelo dogoditi da se previše približe socijaldemokratima i liberalima jer to može ojačati njihove desne izazivače. Demokršćani zasigurno neće odustati od moguće suradnje s konzervativcima s kojima dijele mnoge ideje i politike. Demokršćanske socijalne politike pretežno su konzervativne, a demokršćani nastoje održati i posebne veze s Katoličkom crkvom pružajući joj podršku za obrazovno i socijalno djelovanje. U pojedinim nacionalnim kontekstima može se očekivati povezivanje i bliska suradnja demokršćana i konzervativaca, odnosno demokršćana i drugih političkih opcija koje zastupaju kršćanska načela.

Kako općenito vidite novu renesansu nacionalnog konzervativizma i kako će se te opcije dalje svjetonazorski razvijati i imaju li potencijal rasta?

Kad je riječ o jačanju političkih opcija koje svrstavamo u nacionalni konzervativizam, onda je situacija različita ovisno o pojedinim zemljama. Vidljivo je da je vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) trenutno najsnažnija nacionalno – konzervativna opcija u državama Europske unije. Općenito smatram da postoji prostor za jačanje nacionalno – konzervativnih opcija u državama u kojima se stranke desnog centra budu previše približavale lijevim strankama u pogledu svjetonazorskih pitanja te kršćanskog identiteta europskih država i EU, što uključuje i pitanje imigracije. Nacionalno – konzervativne opcije mogu jačati i ako se demokršćanske stranke budu previše primicale liberalnim strankama u pogledu ekonomskih i socijalnih politika. No jedno je sasvim sigurno, nacionalno – konzervativne opcije ostat će desnije pozicionirane od demokršćana u svjetonazorskim pitanjima.   

Kršćanstvo i demokršćanstvo nisu istoznačnice

Kakva je situacija u Hrvatskoj u pogledu odnosa između demokršćana i konzervativaca? Političke opcije koje se definiraju kao suverenističke i konzervativne često zamjeraju demokršćanima da samo deklaratorno zastupaju demokršćanska načela.  

U Hrvatskoj postoji veliko nerazumijevanje demokršćanskih ideja i politika. Nemali broj aktera u Hrvatskoj izjednačava kršćanstvo i demokršćanstvo, a to dvoje nije istovjetno. Demokršćanstvo je idejno zasnovano na socijalnom učenju Katoličke crkve, ali demokršćanska politička ideologija i politička praksa puno su šire od samog socijalnog nauka Crkve. Kršćanska odrednica u nazivu demokršćanskih stranaka ne predstavlja njihovu religijsku pripadnost ni povezanost s Crkvom, već kršćansku inspiraciju koju te stranke doživljavaju na veoma sekulariziran način. HDZ se kod nas definira kao stranka koja promiče demokršćanske vrijednosti i ima demokršćanske odrednice u temeljnim stranačkim načelima i ciljevima. Desna im konkurencija zamjera to što navodno ne zastupaju demokršćanska načela u svjetonazorskim pitanjima poput pobačaja, ali HDZ u stvari ima vrlo sličan stav o ljudskom životu i pobačaju kao njemački CDU koji je nedvojbeno demokršćanska stranka. Treba istaknuti da to nije konzervativni stav o pobačaju, kakav primjerice imaju Hrvatski suverenisti i Most, niti on u potpunosti odgovara crkvenom učenju o svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ali je u skladu s političkim idejama i političkom praksom demokršćanstva. Hrvatska je jedna od članica Unije u kojima je moguća bliža politička suradnja demokršćana i konzervativaca, točnije političkih snaga koje se određuju kao demokršćani i konzervativci/suverenisti. No samim time što je suradnja moguća, ne znači da je i izvjesna, već će ovisiti o brojnim čimbenicima, pri čemu bih kao jedan od najvažnijih istaknuo osobne političke preferencije stranačkih vođa.