Promjene na Kubi kratkoročno se može odgoditi, ali dugoročno su neminovne

Prosvjedi na Kubi najava su nekih novih vremena koja će možda doći sporije nego što se Zapad nada, ali su neminovna. U eri interneta i modernih komunikacijskih tehnologija, novi naraštaji Kubanaca odbacit će komunističke zablude...

SAŽETAK

Aktualni prosvjedi u Kubi prije svega su uzrokovani socioekonomskom situacijom (nedostatak hrane, lijekova i električne energije) koju pospješuje korona-kriza (rapidan rast zaraženih), ali i činjenicom da nakon više od šest desetljeća na čelu države nije obitelj Castro. Sjedinjene Američke Države nedvojbeno podupiru prosvjede, no nema konkretnih dokaza o umiješanosti Washingtona u njihovu organizaciju. Prosvjednici ne ističu samu komunističku vladavinu kao glavni problem, koliko neke akutnije društvene probleme, iako dio prosvjednika nedvojbeno želi kraj komunizma i priziva demokratske promjene. Prosvjedi predstavljaju naznake promjena, no vrlo je teško prognozirati kada će do njih doći.

ANALIZA

Prosvjedi koji su prošle nedjelje izbili u zapadnome kubanskom gradiću San Antonio de los Baños, a nakon toga i u gradu Palma Soriano na istoku zemlje te još nekoliko gradova, uključujući i prijestolnicu Havanu, najveći su u ovoj komunističkoj državi još od 1994. godine. Prije dvadeset i sedam godina desetine tisuća ljudi prosvjedovale su na šetalištu Malecon u Havani zbog ekonomske krize koja je bila uzrokovana propašću Sovjetskog Saveza. Mnoge su tvornice tada bile zatvorene, BDP je pao za približno 50 posto, izbila je nestašica električne energije, a problemi s opskrbom postali su surova realnost ove otočne karipske zemlje.

No nedjeljni prosvjedi ipak su nezapamćeni u povijesti komunističke Kube. Prosvjedi iz 1994. bili su, naime, ograničeni samo na glavni grad (većina Kubanaca nije ni znala što se događa), dok su aktualni – ponajprije zbog postojanja internetske mobilne mreže (u vremenu vladavine Raúla Castra značajno je povećan pristup internetu) i društvenih mreža - zahvatili najmanje osam kubanskih gradova.

Dva ključna faktora

Ako bismo telegrafski kratko željeli opisati etiologiju recentnih prosvjeda, morali bismo istaknuti kako je jasno da iza njih stoje dva ključna faktora: socioekonomski i politički.

Prvi faktor nedvojbeno je socijalistička ekonomija koju je aktualna pandemijska kriza do kraja razgolitila. Iako je početkom ove godine predložen paket novih ekonomskih mjera, one su ostale mrtvo slovo na papiru. Državu potresa snažna ekonomska kriza. Raste inflacija, postoje veliki nedostatci hrane i lijekova, redovi pred dućanima sve su veći, a sve su češći i nestanci struje. Ionako ranjivu kubansku ekonomiju, jako je pogodio globalni lockdown koji se negativno reflektirao na kubanski turistički sektor.

U izvorištu prosvjeda, spomenutom gradiću San Antonio de los Baños, došlo je do problema s energetskom opskrbom i hranom. Čak je i predsjednik Kube Miguel Diaz-Kanel priznao da je „energetska situacija proizvela određenu situaciju“, no, dakako, nije preuzeo odgovornost, već je upotrijebio za kubanske partijske dužnosnike klasičan narativ o „kubansko-američkoj mafiji“ koja stoji iza prosvjeda i potiče nezadovoljstvo.

Cijelu krizu dodatno pogoršava pandemija koronavirusa. Kubanci su frustrirani višemjesečnim pandemijskim restrikcijama, broj zaraženih rapidno raste, a bolnicama prijete nestašice lijekova. U nekim bolnicama nedostaje osnovnih lijekova, a, prema pojedinim izvještajima, na dijelovima otoka došlo je do širenja svraba i drugih zaraznih bolesti. Takve vijesti zasigurno su frustrirajuće, ne samo za građane Kube, nego i za vladajuće partijske strukture. Pandemija je, naime, dobrano nagrizla zdravstveni sustav koji su kubanske partijske elite isticale kao svjedodžbu naprednosti komunističke Kube, a mitovi o kubanskoj medicini raspredali su se i kod neomarksističkih krugova diljem Zapada.

Uz ekonomsku i korona-krizu, čimbenik koji nesumnjivo stoji u pozadini prosvjeda je i činjenica da od travnja ove godine, prvi put od davne 1959. godine, obitelj Castro nije više na čelu Kube, što neupitno oduzima dio legitimiteta vlasti Komunističke partije. Obitelj Castro ispisala je više od šest desetljeća povijesti ovoga otoka. Od 2006. privremeno, a od 2008. i trajno, sve ranije dužnosti Fidela Castra preuzeo je njegov brat Raúl. Na kongresu Komunističke partije Kube u travnju ove godine on se povukao s dužnosti, a zamijenio ga je šezdeset i jednogodišnji Miguel Diaz-Kanel, koji je rođen petnaestak mjeseci nakon što su komunisti na Kubi svrgnuli dotadašnjeg predsjednika Fulgencia Batistu koji je uživao potporu Sjedinjenih Američkih Država.

Na Kubi stasaju neki novi naraštaji koji su željni promjena. Za razliku od Sjeverne Koreje, kao izrazito autarkične i zatvorene zemlje, na Kubi su mnogo izraženiji utjecaji izvana.

Vanjski utjecaj

Kao prvo, Kuba je turistička zemlja, a sama činjenica da u državu dolaze i turisti iz bogatih kapitalističkih država, htio to režim ili ne, nagriza sliku kubanskog socijalizma. Posebno je mladim ljudima sve bjelodanija činjenica da se u kapitalističkome svijetu bolje živi. Mlađi naraštaji željniji su promjena, reformi i boljega života za razliku od starih partijskih struktura, koje su se i po mišljenju dijela prosvjednika otuđile od naroda.

Drugo, na Kubi postoji i ograničeni pristup mobilnom internetu. Mladi se povezuju putem društvenih mreža, izražavaju nezadovoljstvo i upravo je ovaj čimbenik presudno doprinio širenju prosvjeda na više kubanskih gradova. Pristup internetu predstavlja prozor u svijet, a ono što mlađi Kubanci vide na današnjem Zapadu, uz sve njegove mane i nedostatke, zasigurno je mnogo bolja alternativa od otužnoga socijalističkog okruženja u kojemu žive.

Stoje li iza prosvjeda zaista Sjedinjene Američke Države, kako je to istaknuo kubanski predsjednik? Može li se ove prosvjede smatrati antikomunističkim prosvjedima? Postoje li perspektive da se prosvjedi nastave i da dođe do rušenja jedne od posljednjih komunističkih utvrda u svijetu?  Ovo su zasigurno pitanja koja ponajviše intrigiraju one koje zanimaju događanja u ovome dijelu svijeta.

Američki strateški interes

Povijesna je činjenica da su Sjedinjene Američke Države nastojale srušiti komunistički režim na Kubi. To se posebno odnosi na vrijeme američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, kada je CIA provela neuspješne akcije Pluto i Mongoose, a 1962. svijet je bio suočen i s kubanskom raketnom krizom kao jednom od najvrućih točaka Hladnoga rata. I danas SAD godišnje izdvaja nekoliko desetaka milijuna dolara za promociju demokracije na Kubi.

Strateški interes Washingtona svakako nije taj da u susjedstvu ima antiamerički orijentiranu komunističku zemlju, što predstavlja geopolitičku realnost od listopada 1960. kad je Washington – kao mjeru retorzije zbog eksproprijacije američkih rafinerija, banaka i agrarnih površina na tome otoku – zabranio izvoz nafte na Kubu, odnosno uveo embargo na uvoz svih kubanskih proizvoda u SAD.

Trgovačka blokada Kube od strane SAD-a, s višim ili nižim intenzitetom, traje sve do danas. Da bi moglo doći do određenog detanta u odnosima Washingtona i Havane, činilo se pri kraju predsjedničkog mandata Baracka Obame. Uz posredovanje pape Franje, došlo je do susreta Raúla Castra i američkog predsjednika u Panami. Iste je godine došlo do ponovne uspostave prekinutih diplomatskih odnosa SAD-a i Kube, a Obama je u ožujku 2016. posjetio Havanu, kao prvi američki predsjednik nakon 88 godina.

Konkretni rezultati ovoga posjeta odnosili su se na ublažavanje određenih restrikcija vezanih uz embargo, američkim građanima olakšano je putovanje, a američkim tvrtkama investiranje na otok. Osim toga, Kuba je skinuta s američke liste država koje podupiru terorizam. Obamin nasljednik Donald Trump, samo dvije godine kasnije, u studenom 2018., ponovno je postrožio sankcije protiv Kube. Dakako, loši odnosi sa SAD-om još iz vremena Hladnog rata uvjetovali su približavanje Kube Sovjetskom Savezu, odnosno kasnije Rusiji, ali sve više i komunističkoj Kini, čiji je komunikacijski gigant Huawei predviđen za izgradnju internetske infrastrukture u ovoj karipskoj zemlji. Sve navedeno zasigurno nije u skladu s američkim geostrateškim i geoekonomskim interesima, ali i principima znamenite Monroeove doktrine.

Promjena vlasti na Kubi neupitno je u američkom interesu. Ne čudi stoga što je američki predsjednik Joe Biden jučer rekao da Sjedinjene Američke Države podupiru narod Kube u njihovu potraživanju slobode i pomoći u borbi s pandemijom i ekonomskim poteškoćama. „Podupiremo kubanski narod i njihov jasan poziv za slobodom i oslobađanjem od tragičnog udara pandemije i desetljeća represije te ekonomske patnje kojima su podvrgnuti zbog autoritarnog režima Kube“, rekao je Biden.

Predsjednik senatskog odbora za vanjske poslove Bob Menendez istaknuo je da je kubanska diktatura desetljećima „koristila nasilje i represiju da utiša svoj narod, umjesto da dopusti slobodno iskazivanje demokratske volje i ostvarivanje osnovnih socijalnih prava”. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan upozorio je kubanske vlasti na neprihvatljivost oštrih mjera protiv prosvjednika u zemlji. Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki izjavila je da se čini da su veliki prosvjedi koji su izbili na Kubi spontani i nadahnuti surovom realnošću svakodnevnog života. I iz Europske unije zatraženo je od kubanskih vlasti da odobre prosvjede i „osluškuju nezadovoljstvo stanovnika”.

Neosporno je, dakle, da Sjedinjene Države podupiru promjenu režima u Kubi, što je vidljivo i iz navedenih izjava najviših američkih dužnosnika. No znači li to da Washington direktno stoji iza nedjeljnih prosvjeda kao što to sugerira kubanska partijska elita, a u svojim osvrtima impliciraju i određeni krugovi u Rusiji, Kini i Meksiku?

Stoji li Washington iza prosvjeda?

Za sada nije ponuđen niti jedan konkretan dokaz o američkoj umiješanosti. Amerika prosvjede nedvojbeno podupire, no u trenutnoj situaciji posve sigurno nema intervencionističkih apetita prema Kubi. U danima dok američka vojska užurbano napušta Afganistan, nakon 20 godina zamornog, skupog i u konačnici neuspješnog rata (talibani zauzimaju sve veći dio zemlje), Washingtonu je najmanje u interesu otvaranje novoga žarišta u svome susjedstvu. Amerika trenutno nije spremna za takvu akciju i eventualna pomoć oporbenim snagama u Kubi može biti isključivo nevojnoga karaktera. Mogli bismo povući paralelu s Bjelorusijom. Tamo već duže vrijeme traju prosvjedi koji imaju potporu Zapada (nesumnjivo i financijsku), no u njihovu korijenu nije strani faktor, nego nezadovoljstvo stanovništva socioekonomskim uvjetima života.

Prosvjedi na Kubi predstavljaju vapaje stanovništva za reformama. Riječ je o stihijskim prosvjedima, ponajprije uvjetovanima ekonomskom situacijom i korona-krizom. U iskazivanju nezadovoljstva prednjače mlađi ljudi. Premda je dio prosvjednika nosio američke zastave te izvikivao proturežimske slogane i otvoreno pozivao na višestranačke izbore i kraj komunizma, fokus glavnine prosvjednika nije na samoj komunističkoj vladavini, koliko na akutnim problemima zemlje. Dakako, ti akutni problemi proizlaze upravo iz naravi komunističke vladavine, no za promjenu svijesti u tome smjeru, jednom kad dođe do rušenja komunizma, trebat će godine, ako ne i desetljeća.

Nepostojanje organizirane oporbe

Reakcija vladajućih partijskih struktura na prosvjede posve je očekivana, tipično komunistička. Prosvjednici su mahom proglašeni stranim agentima i „kontrarevolucionarima“ koji djeluju po naputku američkih službi. Više od stotinu ljudi je uhićeno, a među njima i poznati novinari, disidenti i aktivisti za ljudska prava. Na poziv kubanskog predsjednika, na ulice su izašli provladini udarnici. „Narod je izašao na ulice u obranu revolucije, subverzivna djelovanja su spriječena“, objavio je list Granma, glasilo Komunističke partije Kube. U nekim mjestima došlo je i do sukoba prosvjednika i policije odnosno komunističkih 'revolucionara'.

Na Kubi, nakon više od šest desetljeća komunističke vladavine, ne postoji organizirana oporba koja bi u kratkom vremenskom roku bila spremna kompetentno preuzeti vlast. Bilo kakvo oporbeno organiziranje predstavlja antiustavno djelovanje. Partija gotovo u potpunosti kontrolira policijske i vojne strukture, tako da je jasno kako će se svaki budući masovniji prosvjedi nastojati ugušiti. U tome će kubanske snage sigurnosti kratkoročno vrlo vjerojatno biti uspješne. Monopol Komunističke partije Kube još uvijek je neprijeporan, tako da je od nekakvog ukrajinskog scenarija mnogo realni scenarij Bjelorusije ili Irana, gdje se vladajući nasilnim putem uspješno obračunavaju s prosvjednicima. Dakako, povijest nam daje i primjer Rumunjske…

Sjedinjene Amerike Države trenutno se neće upuštati u bilo kakve intervencionističke akcije iako će takvo što, uz američke 'jastrebove', zazivati prije svega kubanska dijaspora u SAD-u. Upravo ova dijaspora, koja je najbrojnija u Miamiju (više od 600.000 pripadnika), zagovara irački pristup prema Kubi. Gradonačelnik Miamija Francis Suarez izjavio je da je ovo trenutak za međunarodnu intervenciju, predvođenu SAD-om, kojom bi se pomoglo kubanskom narodu da ostvari demokraciju i spriječi „krvoproliće“ na otoku. Neka nova invazija u Zaljevu svinja čini se, međutim, potpuno nerealnom.

Neizbježne promjene

Ipak, prosvjedi predstavljaju sjeme potencijalnih promjena. Do njih će se stići puževim koracima i pitanje je koliko će velike biti, no promjene na otoku izgledaju neminovne. Komunistička vlast će, istaknuli smo, praktički sve prosvjednike proglasiti američkim agentima, no ona više ne može kontrolirati sve društvene procese, ne može posve kontrolirati internet niti se djelotvorno suprotstaviti novim narativima.

Nakon odlaska obitelji Castro, a uslijed ekonomski promašene politike, socijalistička će priča, iako će ju i dalje propovijedati petrificirane partijske strukture, postati naočigled šupljom. I tada će ovaj socijalistički otok morati pronaći vlastiti put u budućnost. Nema sumnje da će u budućim promjenama biti presudna i američka politika prema Kubi. Ublažavanje dijela sankcija možda bi otvorilo put prema ranijoj tranziciji, posebno ako se ekonomska kriza, najteža u posljednjih tridesetak godina, nastavi.

Uloga Katoličke crkve

U predmnijevanoj tranziciji istaknutu ulogu mogla bi imati i Katolička crkva. Iako je na Kubi službeno na snazi ateistički sustav, značajan dio Kubanaca privržen je Katoličkoj crkvi. I sam papa Ivan Pavao II. 1998. godine (godina drugoga njegova dolaska u Republiku Hrvatsku) posjetio je Kubu. U nekim dijelovima Kube katoličko svećenstvo postalo je na terenu surogat države u pružanju javnih usluga kao što su medicina, školstvo, starački domovi i pučke kuhinje. Ulogu Katoličke crkve u tranziciji bit će nemoguće ignorirati iako nas iskustva bivših komunističkih zemalja uče da u novim administracijama presudnu ulogu obično imaju bivši kadrovi koji su prihvatili nove političke realnosti i kafkijanski se preobrazili u velike zagovornike demokracije i ljudskih prava.

In fine, zaključit ćemo da su nedjeljni prosvjedi u Kubi naznaka promjena. Koliko će brze one biti vrlo je teško prognozirati, no za nadati se je da će i u ovoj karipskoj zemlji čim prije zapuhati vjetrovi demokratskih i višestranačkih promjena te da će se stanovništvo osloboditi od okova višedesetljetne komunističke vladavine.