Sjećanje koje ne blijedi

Hrvatska obilježava trideset godina od okupacije Vukovara i Škabrnje i sjeća se stravičnog pokolja koji je uslijedio...

Trideset je godina prošlo otkad je srpski okupator slomio hrvatsku obranu Vukovara, grada na krajnjem istoku Hrvatske, i Škabrnje, mjesta u zadarskom zaleđu, te počinio strašne zločine nad civilnim stanovništvom i hrvatskim braniteljima. Masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su dio pomno osmišljenog plana eliminacije svih nesrba s područja tzv. Republike Srpske Krajine, proglašene 31. svibnja 1991., nakon što je u rujnu prethodne godine tzv. Srpsko nacionalno vijeće objavilo srpsku autonomiju u Hrvatskoj.

U kolovozu 1991. počeli su siloviti napadi na Vukovar. Manje od dvije tisuće hrvatskih branitelja 87 je dana branilo grad od 30 tisuća dobro opremljenih rezervista JNA i pripadnika četničkih paravojnih formacija, kupujući tako vrijeme ostatku Hrvatske za naoružavanje i ustroj obrane. Na Vukovar se sručilo 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 komada zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Hrvatski su branitelji raspolagali sa šest tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, jednim VBR-om te 68 minobacača.

Tijekom agresije na Vukovar poginulo je oko 900 branitelja, a još 600-injak svirepo ih je ubijeno nakon zarobljavanja. Još približno tisuću branitelja ubijeno je na širem području oko grada, a tijekom bitke za grad živote je izgubilo i tisuću civila. Oko 7 tisuća zarobljenika, civila i branitelja, završilo je u srbijanskim logorima u kojima su mučeni i ubijani, a brojni sudionici tog orkestriranog zločina nikad nisu osuđeni i dan danas nedostupni su hrvatskom pravosuđu. Vlasti iz Beograda niječu karakter ovih logora na tlu Srbije i onemogućavaju hrvatskim žrtvama obilježavanje stradavanja u njima.

U Škabrnji su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi zvjerski ubili četrdeset troje mještana i petnaest branitelja, a naselje spalili. Oko tri tisuće neprijateljskih vojnika predvođenih notornim zločincem Ratkom Mladićem uz svu je silu vojne tehnike svladalo slabo opremljene i malobrojne hrvatske branitelje, nakon čega je počeo pokolj za koji Ratko Mladić nije odgovarao pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Na tom su sudu za zločine u Škabrnji i Nadinu na višegodišnje kazne zatvora 2004. kao politički vođe osuđeni Milan Martić i Milan Babić. 30. lipnja 2021. nepravomoćnom presudom donesenom u ponovljenom postupku u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je da su u Škabrnji počinjena kaznena djela zločina protiv čovječnosti, ali Raspravno vijeće nije utvrdilo njihovu individualnu kaznenu odgovornost u ovom slučaju.

Sve to samo pojačava veliki osjećaj nepravde i razočarenja među hrvatskim žrtvama koje od srpske strane nikad nisu dočekale ni iskrenu ispriku, a kamoli kompenzaciju. Naprotiv, srbijanske vlasti skrivaju i ne žele izručiti cijeli niz individualnih počinitelja zločina koji ostaju nedostupni hrvatskom pravosuđu. Dodajmo tomu i da vlast Aleksandra Vučića i dalje koketira s velikosrpskim idejama, koje se sad nazivaju „srpskim svetom“, kao i to da mediji pod kontrolom vlasti i tri desetljeća nakon vukovarskog pokolja 18. studenog obilježavaju „oslobođenje grada“.

Takav odnos Srbije prema neriješenim bilateralnim pitanjima veliki je kamen spoticanja u odnosima dviju država i nastavit će to biti tijekom srbijanskih pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Iako hrvatska strana nastoji izbjeći etiketu destruktivca u tim pregovorima i nastupati u dobroj vjeri prema susjednoj državi, nijedna vlada u Hrvatskoj neće si dopustiti da Srbija završi pregovore, a da pritom ne riješi barem dio otvorenih pitanja koja datiraju iz ratnog razdoblja. Europskoj uniji ova pitanja definitivno nisu prioritet, iako se radi o eklatantnom kršenju vladavine prava koju se u Bruxellesu često glorificira, no budu li hrvatski zahtjevi konstruktivni, razumni i konzistentni, teško će ih se ignorirati. Ne postoji bolje vrijeme da se nagomilani problemi riješe nego tijekom pregovora u kojima ipak postoje određeni mehanizmi prisile. Prođe li Srbija kroz pregovore neokrznuta, prilično je jasno da Beograd neće nikad surađivati na rješavanju ovih pitanja jer ona pretpostavljaju barem djelomično priznanje odgovornosti za rat i zločine na teritoriju Hrvatske.

Unatoč nepravdi, pravosudnim razočarenjima i političkim zavrzlamama, hrvatski se narod svake godine dostojanstveno i ponosno prisjeća vukovarske i škabrnjske žrtve, a odlukom Vlade Republike Hrvatske iz 2019. godine 18. studenoga proglašen je praznikom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Unatoč pandemijskim okolnostima, ove godine u Koloni sjećanja u Vukovaru sudjelovalo je više od 70 tisuća ljudi, a u Škabrnji njih oko 20 tisuća. Sjećanje na heroje i nevine žrtve ne blijedi ni nakon trideset godina, a kako i bi kad im dugujemo slobodu i samostalnost.