‘Stepinčevo trpljenje izaziva strahopoštovanje, a govor o njemu danas mora biti glasniji’

U razgovoru s Davorom Trbušićem, scenaristom filma "Utjelovljena laž", dotaknuli smo se života blaženog kardinala Stepinca, njegovog mučeništva i žrtve, kauze te samog filma o komunističkom progonu koji je snimljen u sklopu ECR-ovog projekta...

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac veliko je ime Katoličke crkve u Hrvata. Blaženik, a uskoro, nadaju se i u crkvenoj hijerarhiji i među vjerujućim pukom, svetac. Stepinčeva kauza česta je tema u javnosti, ali i predmet prijepora sa Srbijom i Srpskom pravoslavnom crkvom. O Stepincu mnogi u Hrvatskoj znaju ponešto, ali rijetki znaju mnogo. Davor Trbušić, asistent na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta hrvatskih studija i donedavni zaposlenik u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije, uskoro će doktorirati na temu Stepinca. To ga čini, ne samo kvalitetnim izborom za scenarista dokumentarnog filma o komunističkom progonu blaženog kardinala, već i odličnim sugovornikom za portal The Conservative.

Scenarist ste filma „Utjelovljena laž“ o odnosu komunističkog režima prema blaženom kardinalu Stepincu, „mučeniku grimiznoga srca“, snimljenoga u sklopu ECR-ovog projekta „Zaboravljeni vođe koji su izgradili našu Europu“. Na premijeri filma u Zagrebu rekli ste da je vrlo izazovno sažeti život Alojzija Stepinca u kratkometražnu formu. Što Vam je u tom smislu predstavljalo najveći izazov?

Sukladno ideji i zahtjevu nositelja projekta, radnja filma usredotočena je na, mogli bismo reći, posljednjih 15 godina Stepinčeva života. To nam je donekle i olakšalo posao jer priču nismo morali započeti strogo kronološki i vratiti se u 1898. godinu, kada je Stepinac rođen. No bez obzira na to, baš kao i svaka etapa Stepinčeva života, i ova koja je u središtu filma iznimno je sadržajna, bogata događajima i simbolikom te je bitna za razumijevanje komunističkog mentaliteta u odnosu na nadbiskupa Stepinca i Katoličku crkvu općenito. Rekao bih to ovako: ono što je o komunističkom progonu i mučeništvu nadbiskupa Stepinca mons. Juraj Batelja, generalni postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, zapisao u knjizi na više od 600 stranica, mi smo morali segmentirati i prilagoditi u video format od 23 minute. Drugi najveći izazov bio je prenijeti autentičnu poruku o represiji Komunističke partije Jugoslavije prema neistomišljenicima, tzv. narodnim neprijateljima, koju i danas dio historiografije relativizira.

Stepinčev život traži serijal

Znači li to da nekad u bližoj budućnosti možemo očekivati da ćete snimiti dugometražni film o hrvatskom blaženiku ili možda serijal?

Oba scenarija bi me obradovala, no bliži sam ideji serijala. Tako bi se svaki dio njegova života i kasnije djelovanja kao zagrebačkog nadbiskupa mogao detaljnije raščlaniti i kontekstualizirati. Tada bi i strogo kronološka forma imala više smisla jer priča, primjerice, može započeti Stepinčevim djetinjstvom i odrastanjem u pobožnoj, vjerničkoj obitelji i seoskoj sredini, pa njegovom intelektualnom i duhovnom formacijom koju je prekinuo odlazak na talijansko ratište 1917. Iduće epizode mogle bi tematizirati Stepinčevo vrijeme provedeno u Rimu, svećeničko ređenje, imenovanje biskupom (najmlađim na svijetu u to vrijeme), pastirsko i karitativno djelovanje, pa sve do ratnih prilika i obračuna s trima totalitarnim sustavima – fašističkim, nacionalsocijalističkim i komunističkim. Tu se dakako otvara i tema njegove baštine, ali i zagovorničke uloge o kojoj svjedoče mnogi vjernici u Hrvatskoj. Mislim da tu leži veliki potencijal za redatelja i scenarista koji bi, uz osnovnu poruku, mogli otkriti i neke ne toliko poznate stvari iz Stepinčeva života. Koliko ljudi, primjerice, zna da je u slobodno vrijeme od nadbiskupske službe obilazio zagrebačka predgrađa noseći hranu siromasima ili da je u svibnju i listopadu kao nadbiskup dnevno obilazio zagrebačke crkve, gdje je klečeći na podnožju oltara zajedno s vjernicima molio krunicu?

Većina ljudi u Hrvatskoj teško povezuje lik i djelo kardinala Stepinca s riječju „laž“. Film ste, kao što smo rekli, nazvali „Utjelovljena laž“. Zašto?

Naslov filma ne odnosi se, dakako, na nadbiskupa Stepinca, kojeg vjernici u litanijama zazivaju upravo suprotno - kao „navjestitelja Božje istine“, već je proizašao iz izraza kojim je Stepinac više puta tijekom svog života prokazao zabludu komunizma. Pritom je koristio latinski izraz „Mendacium incarnatum“, koji uostalom i jest originalni naslov filma u svojoj hrvatskoj i engleskoj inačici. Budući da je film namijenjen i međunarodnoj publici, latinski izraz mi se činio snažnijim, upečatljivijim, ali i univerzalnijim jer je latinski jezik ipak korijen mnogih europskih jezika.

Budući da je film u određenoj mjeri namijenjen međunarodnoj publici, zato je preveden i na engleski jezik i bit će prikazan u Europskom parlamentu, smatrate li da je kratkometražna forma zahvalnija za tu publiku i zašto?

Rekao bih da je film svojesvrsni „teaser“, odnosno dobra početna točka koja će potaknuti gledatelja na produbljivanje interesa za život nadbiskupa Stepinca. Posebno je važno da se s njime upoznaju i zastupnici u Europskom parlamentu jer Stepinčevo svjedočanstvo, njegova žrtva i ustrajnost na kršćanskim, općeljudskim načelima nadilazi nacionalne okvire te mogu postati uzor življenja svakom čovjeku bez obzira na podrijetlo, ali i političko uvjerenje.

O kardinalu Stepincu i prije su se snimali filmovi. Što „Utjelovljenu laž“ razlikuje od drugih? Po čemu je ovaj film jedinstven i koje novitete donosi?

Prije svega, ovaj film se bavi specifičnom temom i samo jednim razdobljem povijesti u kojem je nadbiskup Stepinac djelovao. Osim toga, u filmu se uspješno isprepliću historiografske činjenice koje iznose relevantni sugovornici povjesničari s primarnim izvorima, tj. sjećanjima Stepinčeva pranećaka koji je te događaje iskusio i o njima govori kao svjedok vremena. Film je znatno obogatila i filmska arhivska građa Hrvatskog državnog arhiva, i to poglavito ona koja se odnosi na sudski proces protiv Stepinca. Ta je građa, doduše, bila prikazivana i u ranije snimljenim filmovima, ali ne u ovakvom obimu.

Jeste li zadovoljni reakcijama gledatelja na film?

Vrlo zadovoljan. Od same premijere filma pa sve do prikazivanja u programu različitih televizija, internetskih portala i društvenih mreža, reakcije su mahom pozitivne. Komentari idu u smjeru da je produkcijski posao odrađen na vrlo visokoj razini i da su za kratkometražnu formu izdvojeni najbolji naglasci koji odražavaju odnos komunista prema Stepincu i vice versa. Ne smijem zaboraviti pohvale na račun grafika i animacija, za što je zaslužan naš kolega Nikola Uroić.

„Jedna, Božja rasa“

Iako se film dominantno bavi komunističkom progonom blaženog kardinala, on je u velikoj mjeri bio persona non grata i onog drugog totalitarnog sustava koji je vladao Hrvatskom. Možete li čitateljima razjasniti taj odnos vlasti – i jednih i drugih – prema Alojziju Stepincu?

Stepinac je jednom prigodom rekao svom bliskom prijatelju, hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću, da će ga „ili nacisti ubiti sada ili komunisti kasnije“. Mislim da ta tvrdnja jasno opisuje odnos totalitarnih režima 20. stoljeća prema Stepincu i Katoličkoj crkvi. Treba reći da od 1941. do 1945. godine, dakle za vrijeme ustaškog režima, nijedan biskup tadašnje ratom pogođene Europe nije tako često govorio s propovjedaonice kao što je to činio Stepinac. Prozreo je paradoksalnost ustaškog režima koji je u teoriji zagovarao izgradnju Hrvatske prema principima katoličke vjere, dok je u praksi provodio politike koje zatiru osnovna ljudska prava. Štoviše, iza te prividne težnje vladajuće ideologije da izgradi „katoličku Hrvatsku“ stajao je oportunistički motiv da na svojoj strani ima kler i službenu crkvenu hijerarhiju kao saveznike.

U knjižici „Pobjednik nad utjelovljenom laži“, koja je također sastavni dio ovog ECR-ovog projekta, spominje se i da je Stepinac u više navrata javno osuđivao samu prirodu nacističkog i fašističkog režima i upozoravao vlasti na zločine…

Poznato je da je vlada Nezavisne Države Hrvatske već 22. svibnja 1941. donijela odredbu da svi Židovi moraju nositi žutu traku oko ruke, na što je Stepinac odgovorio, predvodeći izaslanstvo koje se uputilo Paveliću kako bi prosvjedovalo protiv progona Židova. Ova povijesna crtica govori nam nešto i o samome odnosu Stepinca i Pavelića, kojeg će jugoslavenska, kasnije srpska, pa čak i dio hrvatske historiografije, nastojati obojiti u ružičasto. No dovoljno je podsjetiti kako ga je Pavelić častio pogrdnim imenima, nazivajući ga „magarcem“, „balavcem“ i „hrvatskim izdajicom“, ili pak pročitati izjavu Slavka Kvaternika, koji je posvjedočio kako je, primjerice, nakon otvaranja Hrvatskog državnog sabora u veljači 1942. i Stepinčeva apela da je „dužan (sabor) donositi poštene zakone koji se neće kositi s Božjim zakonom“, Pavelić problijedio kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresle, a od srdžbe i ljutitosti nije ni riječi progovorio. Kada je Stepinac na svetkovinu Krista Kralja 1942. u propovijedi naglasio da „svi narodi i rase potječu od Boga i da stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa“, njemački izaslanik rekao je kako ne bi živ sišao s propovjedaonice da je ovo izgovorio u Njemačkoj. Nije ustuknuo ni kad su nositelji nacističkih i ustaških vlasti prijetili da će ga, ako nastavi govoriti protiv njih, „usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa“. Štoviše, nakon što je Katolički list 6. lipnja 1943. izvijestio o propovijedi u kojoj je Stepinac opet osudio rasne teorije i tako postao žrtvom suspenzivne cenzure, nadbiskup je već u prvom sljedećem javnom istupu 20. lipnja ponovno naglasio kako „svi bez razlike, kojemu drago jeziku ili narodu pripadali, vuku svoje podrijetlo od Boga Trojedinoga“.

Osuda nacizma i fašizma nije ga, međutim, spasila od komunističkog progona, kojega je, kako ste i sami rekli, već bio predvidio. Kako je počeo obračun komunista sa Stepincem?

Komunistička partija svoj je obračun sa Stepincem započela još prije dolaska na vlast 1945., i to napose snažnom propagandom putem dnevnog tiska. Jedan od sugovornika u filmu, izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, u svom je istraživanju došao do rezultata da je u 500 dana objavljeno 1500 takvih propagandnih tekstova u četirima najtiražnijim hrvatskim listovima. Dakle, računica je jednostavna – gotovo tri teksta dnevno s ciljem da se Stepinca i njegove suradnike dehumanizira te ih se prikaže kao zločince. Uslijedile su brojne prijetnje, pokušaj atentata u Zaprešiću, uhićenja, fizičko maltretiranje članova Stepinčeve obitelji, da bi sve kulminiralo montiranim suđenjem na kojem je nadbiskup osuđen na 16 godina zatvora i prisilnoga rada te pet godina lišenja svih građanskih prava.

Težak posao za produkciju

Koje ste sve povijesne izvore koristili u filmu?

Koristili smo filmsku građu iz Hrvatskog državnog arhiva, ali za potrebe scenarija konzultirana je i stručna i znanstvena literatura autora koji se bave tim razdobljem hrvatske povijesti, poput Jurja Batelje, Robina Harrisa, Jure Krište, Marija Jareba, Gordana Akrapa i drugih. Nažalost, Hrvatski državni arhiv, kao ni drugi nama dostupni arhivi ne obiluju filmskom građom o nadbiskupu Stepincu. U to smo se uvjerili radeći i ovaj film jer, primjerice, gotovo je nemoguće pronaći filmsku građu iz vremena Nezavisne Države Hrvatske koja bi prikazivala Stepinca, dok se iz komunističkog razdoblja ističe tek ona građa s montiranog sudskog procesa. To uvelike otežava posao za produkciju jer ste osuđeni na fotografsku građu, što po mom sudu nije najsretniji format za film, ili na igrane scene koje pak iziskuju dodatne resurse.     

Vrijeme čini svoje i među nama je sve manje suvremenika blaženog kardinala Stepinca. Vi ste, po prvi put, u priču uveli kardinalovog pranećaka Josipa Stepinca. Koliko je njegovo svjedočanstvo obogatilo film? Računate li da će hrvatska javnost sad pokazati veće zanimanje za njegovu obiteljsku priču?

Josipovo svjedočanstvo zasigurno je dodana vrijednost ovog filma. Njegova je priča zapravo personifikacija komunističke represije koja nije birala metode i sredstva pri obračunu s neistomišljenicima, u ovom slučaju s nadbiskupom Stepincem. Osim članova Stepinčeve šire obitelji, zanimljivo je čuti i sjećanja drugih stanovnika krašićkog kraja koji su ga susretali za vrijeme njegova uzništva u kućnom pritvoru. Prije nekoliko godina razgovarao sam s 86-godišnjim Krašićancem Alfonzom Torbarom, koji mi je na pitanje po čemu najviše pamti Stepinca rekao: „Bio je blag, ponizan i susretljiv. Nije bilo razlike je li netko bio vjernik ili nevjernik, sa svima se ophodio na jednak način. Ne razumijem ni danas kako je bio snažan u kušnji za vrijeme zatočeništva. Sam Bog ga je držao i bio je miran kao malo dijete. To ne može svaki čovjek, u to sam siguran.“

Manjak smjelosti

Smatrate li da ovakvih projekata poput ovog filma ima dovoljno u hrvatskoj javnosti ili bi ih, prema Vašem mišljenju, trebalo biti još? Koje su glavne prepreke nastanku novog kvalitetnog sadržaja?

Filmova o nadbiskupu Stepincu (naravno ovdje ne ubrajamo propagandne uratke Komunističke partije Jugoslavije) nema mnogo. Žao mi je što nismo aktivniji na tom području, no to je samo pokazatelj da mi Hrvati imamo problem s valorizacijom određenih povijesnih razdoblja i osoba koje su u njima djelovale. Tu nedostaje smjelosti jer u dijelu hrvatskog javnog prostora prevladava narativ o Stepincu kao „kontroverznoj ličnosti“ pa je bolje nikome se ne zamjerati. Za to vrijeme, drugi rade naš posao pa filmovi koji prikazuju Stepinca kao bešćutnog crkvenog velikodostojnika koji, tobože, odbija pomoći siročadi postaju dio hrvatskog školskog kurikula.

Kao osobi koja se i znanstveno zanima za lik i djelo blaženog kardinala Stepinca, koji Vas dio njegove životne priče najviše intrigira? Ima li nešto iz kardinalova života čime ste posebno inspirirani?

Kada je riječ o Stepincu, historiografija se obično bavi njegovim likom i djelovanjem u vrtlogu Drugog svjetskog rata ili poraću. Premda se i ja u svojoj doktorskoj disertaciji bavim jednim od tih dvaju razdoblja, doduše iz komunikološke perspektive, osobno me najviše inspirira njegovo vrijeme provedeno u uzništvu. Već sama činjenica da je netko nevin optužen i osuđen te potom 1864 dana u lepoglavskom zatvoru izložen poniženjima, psihičkom zlostavljanju i trovanju u čovjeku izaziva strahopoštovanje. A tu je naravno i vrijeme njegova kućnog pritvora u Krašiću, čije uspomene čuva Stepinčeva spomen-soba u župnom dvoru. Posebno me fascinirala spoznaja da je Stepinac tijekom tog vremena na svom radnom stolu držao malenu skulpturu izdajnika Jude. Ona ga je redovito podsjećala na dvije stvarnosti tog vremena: ponajprije da on sâm ne izda Isusa, a drugo – lik Jude služio mu je kao simbol izdajica među svećenicima, suradnicima UDBE. Ova prva stvarnost mi je posebno znakovita jer Stepinac i izdaja Isusa ne stanu u istu rečenicu, no poznato je da su sveci potpuno svjesni svojih ljudskih slabosti po kojima se snaga usavršuje (usp. 2 Kor 12, 9).

Suvremena osrednjost u pitanjima vjere

Hrvatski vjernici s nestrpljenjem očekuju Stepinčevu kanonizaciju. Koliko je proces proglašenja Stepinca svetim važan za Crkvu u Hrvata i Republiku Hrvatsku? Koliko je to stvar isključivo Crkve, a koliko ipak i države?

Proces proglašenja blaženika i svetaca Katoličke crkve isključivo je interna stvar pa bi prema tome trebao biti lišen politike. No Stepinčeva kauza od samih je početaka nametnuta i kao prvorazredno političko pitanje, koje je kulminiralo odgodom njegove kanonizacije 2015. godine. Tada je na inicijativu pape Franje osnovana Mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, koja za cilj nije imala utjecati na kanonizaciju, već kako je to L'Osservatore Romano sročio „doprinijeti pročišćenju memorije“. To je svakako bio presedan u povijesti kauza Katoličke crkve, premda je i prije bilo slučajeva odgode, ali nikada se nije pribjeglo ovakvom postupku. Od posljednjeg zasjedanja prošlo je četiri godine i osobno mislim da Komisija nije polučila željene rezultate. Svojevremeno se najavljivalo da će dokumenti i rasprave sa zasjedanja biti javno objavljeni, što bi svakako bilo zanimljivo vidjeti posebno s obzirom na tvrdnje srpske strane o nekim novim dokazima koji bi tobože kompromitirali Stepinca. Ne sumnjam da će Stepinac biti proglašen svetim i, kada me pitate koliko će taj trenutak biti važan za Crkvu u Hrvatskoj, rekao bih da će on biti ponajprije važan za Katoličku crkvu općenito – onu koja nadilazi okvire nacionalnog, političkog i ideološkog. Stepinac će, prije svega, biti svetac Katoličke crkve, a tek onda hrvatski svetac. Kada? I sam Stepinac znao je reći: „Gospodinu Bogu se ne žuri, ali on nikada ne zakasni.“

Smatrate li da bi političke stranke, političke obitelji poput ECR-a, nositelji vlasti na svim razinama trebali više promovirati lik i djelo kardinala Stepinca, njegove vrednote, žrtvu i poruke zaštite ljudskog dostojanstva u jednom teškom vremenu? Možemo li izazove s kojima se on susretao prepoznati i danas?

Govor o Stepincu mora biti glasniji i zauzetiji i ne može se temeljiti tek na inicijativama pojedinaca ili angažiranih katolika, vjernika laika. Europski narodi, doduše, nisu pod čizmom totalitarnog režima i u vrtlogu rata, ali nema dvojbe da se danas, kao i u Stepinčevo vrijeme, mogu prepoznati isti ili slični izazovi. Jedan od njih je nedostatak odvažnosti među kršćanima da u ovim vremenima pretjerane političke korektnosti svjedoče za Istinu. Stepinac je još 1943. upozorio da je jedno od najvećih zala našeg vremena osrednjost u pitanjima vjere: „Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života.“