‘Diktatura političke korektnosti je iza ugla’

S Wojciechom Roszkowskim razgovaramo o budućnosti Europske unije i poljskoj poziciji nakon presude Ustavnog suda...

Europska unija od svojih je početaka kompleksna zajednica, a ulaskom postkomunističkih zemalja u članstvo ova je komplicirana jednadžba dobila još nekoliko nepoznanica. Ako je u financijskoj krizi postojala podjela Unije na bogati sjever i siromašni jug, kad se radi o identitetskim pitanjima, posve je vidljiva podjela na zapad i istok. Liberalniji zapad skloniji daljnjoj političkoj integraciji i tradicionalniji istok koji želi sačuvati svoje posebnosti i nacionalne nadležnosti. O ovim podjelama, krizi europskog identiteta i nezahvalnom položaju u kojemu se našla Poljska razgovaramo s poljskim publicistom, povjesničarom, nekadašnjim članom pokreta Solidarnost i bivšim zastupnikom u Europskom parlamentu Wojciechom Roszkowskim.

U svojoj ste bogatoj karijeri, između ostaloga, bili i zastupnik u Europskom parlamentu. Na temelju svojih tadašnjih iskustava, jeste li uopće mogli zamisliti da bi Poljska jednog dana mogla biti portretirana „problematičnom“ članicom? Je li se dalo naslutiti da će se Europski parlament pretvoriti u rigidno mjesto koje guši pluralizam i stvarnu raspravu o suštinskim pitanjima?

Intenzitet napada Europskog parlamenta na Poljsku bilo je doista teško predvidjeti. No sjećam se da se već u mom mandatu, dakle između 2004. i 2009., nove članice tretiralo kao djecu s posebnim potrebama koja tek uče hodati. Pogotovo je to bio slučaj sa strankama poput Prava i pravde (PiS) koje su pripadale posebnoj konzervativnoj grupaciji, Zajednici za Europu nacija (UEN), i nisu se prepustile da ih vodi politički prevladavajuća struja. Svaki naš razumni komentar vanjske ili ekonomske politike EU-a bio je tretiran jednako kao puno manje konstruktivne i razumne kritike s radikalne desnice.

'Poljska sumnja u EU postoji, ali u NATO ne'

Poljsko članstvo u Europskoj uniji doista je priča o uspjehu, što se vidi po napretku koji je Poljska ostvarila kao punopravna članica Unije. Poljaci su kao narod oduvijek proeuropski orijentirani, a zbog ruske prijetnje i NATO ima veliku potporu. Može li ovaj loš tretman Poljske u EU institucijama to promijeniti?

Zasad ne bih rekao da se to događa, ali doista rastu nestrpljivost i jedan nemir koji su posljedica načina na koji EU lideri tretiraju Poljsku. Ako se to ne promijeni, podrška naroda članstvu Poljske u Europskoj uniji mogla bi pasti. S druge strane, možda to i žele oni koji nas napadaju, da se prilagodimo ili odemo. Tko zna, možda je to plan EU lidera. Ove sumnje, zasad još uvijek malene, odnose se prvenstveno na naše članstvo u Europskoj uniji, a što se NATO-a tiče, tu sumnje nema jer se taj savez smatra temeljem naše sigurnosti.

Ustavni sud Republike Poljske zaključio je u presudi K 3/21, donesenoj 7. listopada 2021., da članak 1. Ugovora o Europskoj uniji, zajedno s člankom 2., člankom 4. i člankom 19., nije u skladu s poljskim ustavom. Neki tvrde da ovakvo osporavanje prvenstva EU prava nad nacionalnim pravom vodi Poljsku prema izlaznim vratima iz Europske unije. Može li se pronaći neko srednje rješenje u ovom slučaju ili ovakva odluka ipak znači daljnje zahlađenje odnosa između Varšave i Bruxellesa?

Nema baš nekog prostora za manevar budući da je Ustavni sud ustvrdio jedino što je mogao: pristupni ugovor i Lisabonski ugovor omogućavaju superiornost EU prava samo u posebno određenim područjima. Luksemburški je tribunal izišao izvan svog djelokruga iz čisto političkih razloga. Stoga, ako je to stvar politike, a ne prava, u politici je i rješenje. Usput budi rečeno, sud u Luksemburgu sastavljen je od političara i članova koje nominiraju političari. Kao i u brojnim drugim slučajevima, rješenje leži u političkoj volji.

Nerazumijevanje starih članica

Čini se da postoji bolje razumijevanje poljske pozicije, čak i određena solidarnost, među postkomunističkim članicama Unije. Gotovo kao da zapadne članice koje su desetljećima smatrane uzorima sad predstavljaju nešto daleko i prijeteće. Kako smo došli do toga?

To je doista istina. Starije članice Europske unije nisu smatrale potrebnim upoznati se s političkim vještinama i političkom voljom u novim članicama i ne trebaju se čuditi što u ovom slučaju nove članice osjećaju i iskazuju određenu solidarnost jedne prema drugima. Ako su poštovanje i jednaki tretman novih članica nešto strano „zapadnim“ članicama (uvjetno rečeno zapadnim jer što s, primjerice, Finskom, Grčkom, Maltom, Ciprom, Italijom itd.), šteta za Uniju.

Kao pripadnik Pokreta solidarnosti 80-ih godina prošlog stoljeća, smatrate li da su Poljaci naposljetku dobili ono čemu su težili u tim danima borbe protiv komunističke represije? Jesi li svi tadašnji ciljevi danas uspješno ostvareni?

Definitivno nisu. Transformacija našeg sustava bila je puna nekonzistencije i propuštenih prilika. Danas izgleda kako je više lidera Solidarnosti nego što smo mislili kooptirano s ciljem stvaranja hibridnog postkomunističkog sustava. Trenutno se borimo s izgubljenim vremenom i nastojimo ga nadoknaditi. Mislim da to dobro radimo, neovisno o zapadnim i istočnim pritiscima.

Važnost jasnih principa

Smatrate li modernu liberalnu demokraciju dovoljno funkcionalnim sustavom? Je li tzv. iliberalna demokracija dostojna alternativa?

Ja bih rekao da smo mi već sad blizu iliberalne demokracije, ali one u kojoj se narodni referendumi ponavljaju dok ishod ne bude zadovoljavajući za prosvijećene elite Bruxellesa i Strasboruga i gdje EU sudovi zakreću ruke državama članicama bez pravne osnove. Treba nam više demokracije i zakonitosti u toj našoj liberalnoj demokraciji. Jesu li sve države članice jednake ili su neke „jednakije“? Jesu li pristupni ugovori i Lisabonski ugovor još uvijek na snazi ili bismo trebali slijediti nekakve utopijske staze prema „vrlom novom svijetu“?

Mnogi prominentni zagovornici liberalne demokracije u Europi također zagovaraju masovnu imigraciju iz Trećeg svijeta, iz zemalja s drukčijim kulturološkim, religijskim i društvenim nasljeđem. Također ne podržavaju snažnije integracijske procese i kriterije, već Europu budućnosti vide kao multikulturalnu. Može li liberalna demokracija preživjeti milijune ili desetke milijuna novih stanovnika koji ne prihvaćaju njezine temeljne vrijednosti?

Mi se u Poljskoj još uvijek sjećamo poljsko-litavskog eksperimenta multikulturalne zajednice. Doživjelo je pad s gubitkom građanskih vrijednosti plemstva i rastom razlika između „jednakih“ plemića i „jednakijih“ velikaša. Multikulturalne zajednice dobro funkcioniraju dok ih na okupu drže jasni principi. Ako ti principi nestaju u našem postmodernističkom svijetu, uspješna multikulturalnost nema nikakve šanse. To je razlog zašto Poljska ima malih problema s ukrajinskim i bjeloruskim izbjeglicama, a zapadne zemlje s muslimanskim migrantima. Njihov je identitet previše drukčiji da bi ga Europa u većoj mjeri mogla apsorbirati.

'Pravna rješenja ne mogu zamijeniti moralne temelje'

COVID-kriza testirala je sustav u većini europskih država. Uvedene su brojne restrikcije i mnogi ljudi vjeruju, što pokazuje i masovnost prosvjeda diljem Europe, da su njihova temeljna prava ugrožena. 'COVID-fašizam' i 'COVID-diktatura' neki su od izraza koji se koriste kao opis trenutnog društvenopolitičkog stanja u nekim EU članicama. Kao borac za slobodu iz vremena komunizma, slažete li ste da je došlo do zlouporabe vlasti od pojedinih europskih vlada u ovoj pandemiji?

Epidemija COVID-19 vrlo je čudna. Još uvijek nismo do kraja shvatili njezine korijene, njezinu prirodu ni kako ju pobijediti. U takvom kontekstu neke države pretjeruju, a neke ne čine dovoljno. Čini se da se manipulira sa svih strana. Predložio bih zdrav razum u borbi protiv epidemije koja je opasnija nego neke epidemije gripe iz prošlosti, ali ne i katastrofična kako mnogi tvrde.

Da bi tržišna ekonomija funkcionirala na najbolji način, potrebne su određene moralne vrijednosti u društvu. Bez tih vrijednosti, koje je Europa prihvatila s kršćanskim pogledom na svijet i život, sve je potrebno posebno regulirati, što ubija potencijal tržišta. Je li prekomjerno regulirana i prebirokratizirana Europa proizvod dekristijanizacije i sekularizacije europskih država?

To doista stoji. Ako društvo nema snažne moralne temelje, pravna rješenja neće zamijeniti vrijednosti. Kršćanstvo je moralni temelj europske civilizacije i tržišne ekonomije. S njegovim „povlačenjem“ došli smo do toga da uzaludno pokušavamo popuniti tu prazninu milijunima često kontradiktornih regulacija. Kakva šteta!

Nietzcheovski raj

Nedavni prijedlog Europske komisije o inkluzivnom jeziku kojim se podrazumijeva izbjegavanje spominjanja Božića i kršćanstva te zamjena tih i sličnih identitetskih pojmova „neutralnima“ izazvao je žestoku raspravu. Naposljetku je povučen. Budući da je kontrola jezika samo uvod u kontrolu umova, što nam ovakav prijedlog Komisije govori o sadašnjosti i budućnosti Unije? Idemo li prema diktaturi političke korektnosti?

Bojim se da idemo. Kontrola jezika doista jest prvi korak prema kontroli umova. U pravu ste, diktatura političke korektnosti je iza ugla. To je samo još jedan aspekt nadolazeće „iliberalne demokracije“. Moralna neutralnost podsjeća me na nietzcheovski raj „izvan dobra i zla“. Nažalost, to je najbolje mjesto za kriminalce. Ne smijemo nikad pristati biti smješteni u takvu vrstu „raja“.

Posljednje pitanje odnosi se na budućnost Europske unije. Kakav će tip EU integracije postojati za 50 godina? Vjerujete li da će europske nacije i dalje imati dovoljno zajedničkoga da sačuvaju ovu zajednicu?

„Never say die“, rekli bi Britanci. Dok god ima dovoljno ljudi vođenih zdravim razumom i kršćanskim vrijednostima, ne smijemo odustati. Teorija relativnosti možda je dobra u fizici, ali u društvenom životu vodi u katastrofu. Nadam se da će sve više ljudi razumjeti ovu životnu činjenicu.