Ima li šanse za novi TTIP?

Donaldu Trumpu pripisuju se mnogi grijesi, pa i oni koje su počinili drugi. Propast trgovinskog sporazuma EU-a i SAD-a jedan je od tih grijeha. TTIP je propao puno prije Trumpa, a isto bi se moglo dogoditi i novom sporazumu ne pristupi li mu se drukčije...

Promjena američke administracije u svijetu je dočekana uglavnom s ushićenjem. Joe Biden poručuje da se Amerika vraća svijetu i u to ime ponovno uvodi SAD u Pariški klimatski sporazum, EU lideri presretni su što s druge strane Atlantika uzde u rukama drži čovjek kojemu europski politički projekt ne predstavlja ni smetnju ni prijetnju, a Iranci šalju poruke da spremno dočekuju povratak Sjedinjenih Država nuklearnom dogovoru koji je Trumpova administracija napustila. Donalda Trumpa svakako bi se moglo opisati, ali ne kao mlakog ili prijateljski nastrojenog pregovarača. Većini onih koji su s njime nešto dogovarali prisjeo je kasniji obrok. U jednu je ruku to bilo sjajno za Ameriku, ali u drugu je ruku dovelo do zahlađenja odnosa s nizom saveznika koji nisu navikli niti su posebno cijenili to američko 'zavrtanje ruke'. Mnogi će reći da se nečija uvrijeđenost ne treba previše ticati američkog predsjednika dok on ostvaruje željene ciljeve, ali problem je što rastuća frustracija uskoro postane zapreka u suradnji na nizu multilateralnih pitanja koja se u globalnome okruženju ne mogu izbjeći. Jedno je favorizirati bilateralne odnose, a sasvim je druga stvar praviti se da samo takvi odnosi postoje.

Donald Trump definitivno nije bio najveći zagovornik slobodne trgovine, puno mu je bliže srcu bila tzv. 'poštena trgovina'. Poštena, dakako, iz američke perspektive. Legitimna je to politika, no šteta je što prethodna američka administracija nije razumjela da se 'nepoštenom' – ili točnije rečeno neuravnoteženom – trgovinskom razmjenom partnere dugoročno vezuje uza se, čime se Kini kao glavnom izazivaču u globalnoj borbi za prevlast drastično smanjuje manevarski prostor. U takvom je odnosu važno postaviti jasne granice kako se ni jedna strana ne bi osjećala izigranom, ali te se granice trebaju postavljati u dobroj vjeri, a ne pod prijetnjom novim carinskim nametima i protekcionističkim politikama. Trump je na mišiće uspio pridobiti Kanadu i Meksiko i dotrajalu NAFTA-u zamijeniti novim USMCA sporazumom (akronim nastao od Sjedinjene Države – Meksiko – Kanada), ali zato je u ropotarnicu povijesti ispratio originalno Transpacifičko partnerstvo (TPP). Zbog njegove nesklonosti multilateralnim sporazumima (dodajmo tomu i one netrgovinske poput Pariškog sporazuma o klimi i Iranskog nuklearnog sporazuma), mnogi su Europljani u Trumpu pronašli krivca za nepostojanje sveobuhvatnog sporazuma između EU-a i SAD-a, zaboravljajući pritom da je famozni TTIP propao puno prije ere 45. američkog predsjednika.

I to je propao u velikoj mjeri zbog Europe, zarobljene u vlastitoj protekcionističkoj tradiciji i tradicionalno preplašene američkom konkurencijom.

Nije to bilo tako davno i valja se prisjetiti što se točno događalo. Kako su pregovori o TTIP-u napredovali, sve više industrija bivalo je isključeno iz pregovora zbog želje obiju strana – no dominantno one europske – da zaštite određene domaće industrije od konkurencije. Svakom novom rundom pregovora izranjavani je sporazum imao sve manje smisla. Jednom od ključnih prepreka pokazala se i težnja za harmonizacijom umjesto međusobnim priznavanjem standarda proizvodnje. Sjedinjene Države željele su na ovaj način izbjeći stigmatizaciju nekolicine svojih važnih izvoznih proizvoda koji bi na jedinstvenom EU tržištu bili posebno označeni zbog drukčijih standarda, dok je Europska unija pomalo naivno nastojala 'preodgojiti' Amerikance i približiti ih svojim, umnogome tradicionalnijim i, kako se vjeruje, za potrošače zdravijim, proizvodnim metodama uz dodatni benefit što bi tako američki proizvodi postali nešto skuplji, a time oni europski cjenovno konkurentniji.

Igra mačke i miša neslavno je završila i to još u mandatu Baracka Obame. Europom su puno prije dolaska Donalda Trumpa na vlast marširale prosvjedne povorke koje su TTIP, uz još benigniju CETA-u, sveobuhvatni sporazum s Kanadom, proglašavale ultimativnim zlom i totalnim izručenjem sirotog europskog potrošača predatorskim multinacionalnim korporacijskim gigantima s druge strane Atlantika.

Spekulacije o novom EU-SAD trgovinskom sporazumu počele su kružiti odmah nakon američkih izbora, ali realnost je takva da to barem još neko vrijeme neće biti tema. Jednom kad se o tome krene razgovarati, najvažnije će biti zadržati stvar u realnim okvirima. Iako se može steći dojam da je u posljednjih nekoliko godina cijeli svijet okrenut naglavačke, suštinski se malo toga promijenilo od 2014. Europljani još uvijek žele više transparentnosti, snažniju zaštitu svojih tradicionalnih industrija i veću razinu potrošačkih prava, a Amerikanci nisu izgubili ambiciju za što opsežnijim plasmanom svojih proizvoda bez ikakve diskriminacije na jedinstveno EU tržište.

Ekonomske, ali i kulturološke, razlike između EU-a i SAD-a ne može se tek tako izbrisati i bilo bi dobro da to ni ne bude cilj ovakvog jednog sporazuma jer ga se time u startu osuđuje na propast. Iako će novi sporazum, jednom kad bude aktualan, sasvim sigurno nastajati na temeljima TTIP-a, važno će biti na vrijeme skrenuti s pogrešne staze kako bi se izbjeglo ponovno upadanje u slijepu ulicu.