‘Konzervativci žele argumentiranu raspravu, ali mediji joj ne daju prostora’

S Lukom Popovom razgovaramo o "kulturi otkazivanja", cenzuri na internetu te ulozi znanosti, medija i Crkve u pandemiji COVID-19...

Malo je medijskih osoba u Hrvatskoj spremno svjedočiti vjerske istine i suprotstaviti se dominantnom lijevom i liberalnom narativu. Doktor fizike Luka Popov bio je jedan od takvih. „Bio“ zato što se, nakon velikih pritisaka, odlučio povući iz medija i više posvetiti obitelji te novim poslovnim izazovima u privatnom sektoru. Ovaj katolički intelektualac, koji je ne tako davno pisao vrlo čitane kolumne i nastupao u gledanim TV emisijama, iz prve ruke može posvjedočiti kako u Hrvatskoj izgleda tzv. „kultura otkazivanja“ i koliko je medijska scena zatvorena za drukčije mišljenje.

Iako imate doktorat iz fizike i radili ste na sveučilištu, u javnosti ste bili najpoznatiji kao katolički intelektualac i konzervativni komentator društveno-političkih zbivanja. No u jednom ste se trenutku bili prisiljeni povući kao jedna od prvih žrtava tzv. „kulture otkazivanja“ u Hrvatskoj. Kako se to odrazilo na Vas osobno? Kako se boriti protiv tog tipa cenzure?

Dvije su stvari dovele do mog povlačenja iz javnog prostora. Prvo, nesnosan pritisak od napravljen od strane ideoloških neistomišljenika, koji zbilja nisu birali sredstva u nastojanju da se ukloni iz javnog prostora nekoga tko iznosi stavove s kojima se oni ne slažu. Tu govorimo o lažnim optužbama, klevetama, pogrešnom pripisivanju izjava pa čak i cijelih tekstova mom autorstvu, etiketiranje najgrubljim etiketama i nazivima itd. Kulminacija je bila organiziranje peticije za moje uklanjanje iz emisije „Peti dan“ koju mnogi smatraju intelektualno najprestižnijom emisijom na nacionalnoj televiziji. No još je gora druga faza koju sam doživio, a to je odricanje i distanciranje istomišljenika kojima je u jednom trenutku prestalo biti oportuno da se njihovo ime povezuje s mojim. Sasvim otvoreno, okrenuli su mi leđa ljudi od koje sam najviše očekivao podršku. I to je zapravo glavni mehanizam „kulture otkazivanja“ – učiniti osobu na neki način „radioaktivnom“ do te mjere da se čak i ljudi koji su na njezinoj strani počinju udaljavati i javno distancirati od te osobe. I to me vodi na odgovor na drugo pitanje. „Otkazivanje“ je uspješno u onoj mjeri u kojoj mi kao konzervativci to dopustimo. Naš je izbor hoćemo svaki put distancirati od nekoga koga lijevo-liberalna klika etiketira kao „kontroverznog“ ili ćemo se zauzeti za nečije pravo da argumentirano izlaže svoje mišljenje, čak i ako se osobno s njime ne slažemo. Za tango je potrebno dvoje, tako i kultura otkazivanja na neki način zahtijeva pristanak obiju strana.

'Otkazivanje' protivno samom duhu konzervativizma

Desno-konzervativni krugovi također se služe sličnom taktikom, samo su u tome evidentno manje uspješni jer imaju manji utjecaj u mainstream medijima koji naginju ulijevo. Trebaju li se i konzervativci služiti otkazivanjem ili ipak vlastitim primjerom pokazati da se principijelno ne slažu s korištenjem takvih sredstava?

Po mom iskustvu, konzervativci su općenito skloniji argumentiranim raspravama nego otkazivanju. No kako svaka akcija stvara reakciju, tako vidimo i da neki konzervativni krugovi pokušavaju uzvratiti „otkazivačima“ istom mjerom. No to se protivi samom duhu konzervativizma koji bi trebao počivati na premisi postojanja naravnog zakona, koji pak spoznajemo putem savjesti i razuma danih svakom čovjeku te je stoga svaka argumentirana rasprava dobrodošla. Treba reći i to da je kod velike većine konzervativaca prisutan taj duh otvorenosti i debate, dok druga strana sve više zauzima stav „bez dijaloga“. Za primjer, kada je glasovita američka pro-life aktivistica Lila Rose 2015. došla u Hrvatsku, htjeli smo organizirati debatu između nje i nekog od hrvatskih zagovornika tzv. „prava na pobačaj“. Iako smo pozive poslali na veliki broj adresa, nitko se nije htio odazvati, a kasnije smo doznali da je još prije nego je gospođa Rose sletjela u Hrvatsku dogovoren bojkot bilo kakvog oblika debate.

Vratili ste se struci i zaposlili u privatnom sektoru, a danas najčešće pišete o odnosu vjere i znanosti. Kako biste najkraće saželi taj odnos o kojemu u javnosti postoje brojne predrasude?

Kao fizičara i obraćenika na katoličku vjeru, tema odnosa vjere i znanosti posebno me zanima. Iako je o tome već jako puno toga napisano i rečeno, i dalje postoje mnoge stvari o kojima treba dublje promisliti kako bi se izbjegla površnost. U javnosti se uglavnom susreću dva ekstremna stava. Jedan je pozitivistički i po njemu je znanost i znanstvena metoda jedina pouzdana metoda spoznaje, dok je religijska istina po svojoj naravi subjektivna i mora se podložiti znanstvenim istinama. Drugi ekstremni stav je tzv. NOMA hipoteza (engl. non-overlapping magisteria) po kojoj se religija bavi isključivo neopipljivim i duhovnim stvarnostima, dok se znanost bavi materijalnim i fizičkim svijetom, pa stoga između jednog i drugog ne može biti proturječja. Kršćanski stav ide u drugom smjeru. Između vjere i znanosti ne može biti proturječja zbog toga što i jedno i drugo dolazi od Boga, a Bog ne može biti u proturječju sa samim sobom. Bog koji se objavio čovječanstvu po Isusu Kristu je isti Bog koji je stvorio svijet i prirodne zakone. Također, po riječima Josepha Ratzingera, kršćanstvo je „pozitivistička religija“ jer se temelji na opipljivim povijesnim događajima, od kojih je najvažniji Kristovo tjelesno uskrsnuće od mrtvih. Ispovijest kršćanske vjere prema tome uključuje i događaje koji su se zbili u povijesti, materijalne i fizičke događaje, a ne samo duhovne i neopipljive stvarnosti. Prihvatimo li kršćanstvo kao „pozitivističku religiju“, pristajemo na mogućnost da zaista može doći do proturječja između onoga što tvrdi vjera i onoga što tvrdi znanost. No, kao kršćani, vjerujemo da ta proturječja ne mogu biti stvarna i trajna, već su samo posljedica manjka našeg razumijevanja. To onda otvara i mnoga zanimljiva područja istražavanja za teologiju, ali i za prirodnu znanost.

Fact-checkeri su ideologizirani semafori

Kako objašnjavate činjenicu da su u hrvatskom medijskom prostoru i dalje prisutne čiste krivotvorine o odnosu Crkve prema znanosti u srednjovjekovlju poput one da je Crkva zagovarala ravnozemljaštvo ili da je progonila Galilea samo zato što je zagovarao heliocentrični sustav? Također jedan od čestih mitova je i onaj o crkvenom zatiranju antičke kulture.

To je prirodna posljedica prosvjetiteljske propagande koja je u Europi prisutna još od Francuske revolucije. Danas se, na primjer, dobro zna da je cijela epizoda oko Galilejevog prkosa sažeta u izjavi „Ipak se kreće!“ potpuna fabrikacija i izmišljotina u svrhu ocrnjavanja Crkve. Pa ipak, ta povijesna falsifikacija se i dan-danas nalazi čak i u školskim udžbenicima. Prosvjetiteljska anticrkvena propaganda temelji se na potpuno suludoj ideji da je Crkva u svojoj naravi neprijatelj znanosti te da je u povijesti proganjala znanstvenike i zatirala znanstvenu misao. Koliko je ova teza apsurdna svjedoči jednostavna činjenica da je sva najprestižnija europska sveučilišta osnovala upravo Katolička crkva i to u navodno „mračnom“ Srednjem vijeku. Zanimljivo je da se nitko ne zapita kako je moguće da je institucija koja se predstavlja kao najveći neprijatelj znanosti osnivala sveučilišta po cijeloj Europi, u kojima se od samog osnutka predavala matematika, astronomija, fizika, biologija i medicina, a koja djeluju u dan-danas.

Zanimljivo je da „neovisni fact-checkeri“ ne ispravljaju baš takve pogrešne navode…

Nažalost, svjedoci smo toga da se „neovisni fact-checkeri“ biraju po ideološkom ključu. Riječ je o svojevrsnim semaforima koji propuštaju samo one informacije koje pogoduju promicanju ideologije vlasnika platforme koja ih zapošljava. Ono što je pomalo smiješno jest da oni kao takvi zauzimaju poziciju moralnog i doktrinarnog autoriteta, koji je pozvan definirati što je moralno ispravno i što je istinito.

Kad smo već kod fact-checkera, na društvenim ste mrežama dosta pisali o slobodi govora na internetu. Smatrate li da je cenzura otišla predaleko i vidite li način kako se protiv nje u ovome trenutku boriti?

Naravno da je otišlo predaleko. Ja se još uvijek sjećam vremena kada se npr. na YouTubeu moglo naći više različitih mišljenja i pogleda na istu stvar. Danas je to potpuno nezamislivo, svaki video koji izražava mišljenje drukčije od službenog stava platforme se briše, a autore se trajno uklanja sa platforme. Ove cenzure počele su nakon prve pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima, gdje je cijela lijevo-liberalna scena (u koju spadaju u tzv. big-tech kompanije poput YouTubea, Facebooka, Googlea i Twittera) doživjela šok jer se dogodila pobjeda kandidata protiv kojega su otvoreno agitirali svi srednjestrujaški mediji. Trumpova pobjeda ostvarena je upravo zahvaljujući društvenim mrežama koje su omogućile da birači dobiju informacije izravno od kandidata, zaobilazeći filter medija koji mu nisu bili skloni. Odmah nakon Trumpove pobjede na izborima 2016., krenule su žestoke cenzure. Svi popularni YouTube kanali koji su davali javnu podršku Trumpu praktički su preko noći proglašenji širiteljima „govora mržnje“ i uklonjeni su sa platforme. U idućih nekoliko godina isto je napravio i Twitter, a zatim i Facebook. Naprosto se moralo osigurati da se scenarij iz 2016. – pobjeda kandidata koji ne odgovara lijevo-liberalnoj kliki – nikada više ne ponovi. Vrhunac cenzure dosegnut je ove godine kada je suspendiran račun samog Donalda Trumpa, i to dok je još uvijek obnašao dužnost predsjednika Sjedinjenih Država. To je upalilo crvene lampice mnogim političkim liderima te se po prvi put počelo ozbiljno postavljati pitanje monopola nad informacijama i političke moći koju posjeduju big-tech kompanije. A jednom kada prihvatimo da su big-tech kompanije suštinski politički akteri, jedini način borbe protiv zloporabe njihovog monopola postaje politički.

Plodno tlo za nove totalitarizme

Pandemija COVID-19 nije se pokazala ugrozom samo za javno zdravlje, već i za ustavna prava i slobode građana Hrvatske i mnogih drugih zapadnih država. Je li se mogao predvidjeti takav scenarij ili ovo što vidimo u Novom Zelandu, Australiji i nekim američkim saveznim državama nadilazi i najluđa očekivanja?

Teško je bilo išta od ovoga zamisliti prije samo dvije godine. Još uvijek ne znam je li me više iznenadila brzina kojom su neke vlasti iskoristile pandemiju kako bi si pripisale praktički diktatorske ovlasti ili spremnost kojom su građani to prihvatili i pristali na nova pravila igre. Kada pogledam primjere iz Novog Zelanda i Australije, mogu samo biti zahvalan što živim u Hrvatskoj, gdje u narodu još uvijek ima dovoljno zdravog razuma da ne podlegne općoj histeriji, pa čak i pokaže aktivan otpor prema besmislenim mjerama. No ovo je ujedno i dobar indikator duhovnog stanja stanovnika tzv. „naprednih zemalja“ u kojima je zatrt svaki kritički duh i spremni su se u treptaj oka odreći svih prava i sloboda u ime sigurnosti. Bojim se da je to vrlo plodno tlo za neke buduće totalitarizme, jer iz povijesti znamo da se svaki totalitarizam temelji na „čvrstoj ruci“ koja u ime sigurnosti dokida slobode i uzima sebi sve veće ovlasti.

Po prvi je put uveden jedan globalno prepoznati zdravstveni certifikat, tzv. COVID-putovnica, bez koje je teže putovati, a u pojedinim je državama nemoguće otići u kafić ili restoran. Kako gledate na ovakva ograničenja građanskih sloboda i možemo li očekivati da će ona nadživjeti COVID-19 i postati standard?

Teško je predvidjeti u kojem će se smjeru stvar dalje razvijati. Iskreno se nadam da su COVID-putovnice samo privremena mjera, jedan od načina da se ljude motivira na cijepljenje. S druge strane, kada pogledam koliko je toga što se dogodilo bilo praktički nezamislivo prije samo dvije godine, zbilja se ne usuđujem davati prognoze. Izgleda da je sve moguće.

Kako biste kao znanstvenik ocijenili ulogu znanosti, znanstvenika i popularizatora znanosti u ovoj pandemiji?

Bilo je tu svega. Od liječnika i biologa koji su prerano istrčali s radikalnim prognozama i kasnije proturječili samima sebi do onih čije područje znanstvenog istraživanja nema veze s epidemiologijom, ali su svejedno ugrabili svojih „5 minuta slave“, kako bi autoritetom „znanstvenika“ iznosili svoje mišljenje o opravdanosti epidemioloških mjera. Mislim da je cijela ova situacija pokazala da su i znanstvenici samo ljudi, skloni pogreškama i pogrešnim prognozama, da ima onih koji su po svaku cijenu željni javnog priznanja i prisutnosti u medijima itd. Posebno je zanimljiva pojava znanstvenika iz dijaspore koji su se odjednom pojavili u hrvatskom javnom prostoru i kojima je dan neobično veliki medijski prostor u srednjestrujaškim medijima, pogotovo ako su im se stavovi o lockdownu podudarali sa stavom medijskih kuća.

Je li ovisnost znanosti o sponzorima u vidu vladinih institucija i multinacionalnih korporacija problem za neovisnost znanstvenika? Utječe li ona negativno na povjerenje građana prema znanstvenicima i znanosti općenito?

Dok god je financiranje znanstvenih projekata transparentno, tu ne vidim problem. Naravno da je znanstvenik uvijek sklon onome tko ga financira, čak i do te mjere da je npr. najprestižniji znanstveni časopis Nature po prvi put zauzeo stranu na američkim predsjedničkim izborima i otvoreno agitirao za kandidata koji je obećavao izdašnije financiranje znanstvenih projekata. Što se tiče povjerenja građana prema znanstvenicima i znanosti, ono jest uvelike poljuljano, ali iz drugih razloga. Kao što sam rekao, mnogi znanstvenici istrčali su se s radikalnim prognozama koje se nisu ostvarile. Osim toga, svjedoci smo kontradiktornih izjava i preporuka od istih ljudi. Samo za primjer, u ožujku 2020. znanstvenici iz Nacionalnog stožera objašnjavali su nam da nema smisla zahtijevati od ljudi da nose maske u zatvorenim prostorima, da bi samo par mjeseci kasnije, u srpnju 2020., isti ti stručnjaci donijeli uredbu o obaveznom nošenju maski. Naravno da takve kontradikcije ne doprinosi povjerenju građana u struku.

Sakramenti su duhu što je hrana tijelu

A što mislite o ulozi srednjestrujaških medija u pandemiji?

Nije trebalo dugo da se pandemijske mjere pretvore u političko i ideološko pitanje u kojemu su srednjestrujaški mediji zauzeli vrlo jasan i tvrd stav, prigrlivši paradigmu po kojoj i najmanja ugroza sigurnosti opravdava ukidanje svakog prava i slobode. Takav stav uskoro je proglašen „znanstvenim“ pa je svatko tko razmišlja drukčije odmah proglašen protivnikom znanosti. Dovedete li u pitanje učinkovitost ili opravdanost slabo testiranih cjepiva, dobit će te etiketu antivaksera. Dovedete li u pitanje smisao nošenja maski u školama, odmah ste antimasker. Prostora za argumentiranu i civiliziranu raspravu praktički nema.

Naposljetku, bilo bi zanimljivo čuti što kao vjernik i katolički intelektualac mislite o tome kako se hijerarhijska Crkva u Hrvata, ali i globalno, ponijela u vrijeme pandemije COVID-19.

Mislim da je iz ove perspektive jasno da je odluka o obustavi svetih misa s narodom bila pretjerana. No lako je biti general poslije bitke. Iz tadašnje perspektive, kada se o bolesti znalo puno manje nego danas, razumljivo je da je i oprez bio veći. S druge strane, kao kršćani ne smijemo zaboraviti da je Bog gospodar povijesti i da su sakramenti potrebni duhu kao što je hrana potrebna tijelu. Pogotovo u trenutcima velikih kriza i kušnji, sakramenti i liturgijsko zajedništvo postaju važniji nego ikad. I zato se nadam da će ovo iskustvo pomoći crkvenim pastirima da ubuduće budu spremniji pronaći rješenja koja neće zanemariti duhovne potrebe vjernika kada se nađu u teškim vremenima.