ECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentaryCroatianDonosimo veliku analizu o geopolitičkoj dimenziji proizvodnje, prodaje i distribucije prirodnog plina kao još uvijek vrlo traženog energenta. Upravo ovaj energent danas u velikoj mjeri oblikuje odnose između najvećih svjetskih sila ...
SAŽETAK
U Europi i šire, na području Euroazije, danas imamo nekoliko neuralgičnih točaka koje se odnose na prijepore oko izgradnje plinske infrastrukture za distribuciju plina. Svakako najuočljiviju točku predstavlja izgradnja Sjevernog toka 2, kojim se plin planira distribuirati iz Rusije u Njemačku mimo Ukrajine. Kao instrument energetske diversifikacije i smanjenja ovisnosti Europe o ruskome plinu nameće se ukapljeni plin iz SAD-a, ali i pojedini plinovodi od kojih su neki, poput TANAP-a i TAP-a, već realizirani. Suprotstavljeni geopolitički i ekonomski interesi Washingtona i Moskve dovode do plinskoga „rata“ dvije sile, a kao paradigmu toga „rata“ mogli bismo uzeti Sjeverni tok 2. Iako prirodni plin predstavlja najčišće fosilno gorivo, do 2050. u Europskoj se uniji planira njegova potpuna eliminacija iz prometa, gospodarstva i sustava grijanja. To nameće pitanje svrhovitosti izgradnje velikih plinovoda, no jednako je tako pitanje koliko su planovi zelene energetske transformacije, koji bi išli za potpunom eliminacijom fosilnih goriva, realni.
ANALIZA
Neohladnoratovsko nadmetanje Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije, kojemu svjedočimo posljednjih petnaestak godina, vodi se na diplomatskom, financijskom, medijsko-propagandnom, vojnom (utrka u naoružavanju i proxy sukobi) i kibernetičkome planu, a obuhvaća i energetske „ratove“.
Posljednjih nekoliko godina, naime, vrlo su jasno uočljivi prijepori SAD-a i Rusije oko izgradnje plinovoda od Rusije prema Europi, ali i oko prodaje američkoga ukapljenog plina. Kao svojevrsnu paradigmu plinskoga „rata“ mogli bismo uzeti plinovod Sjeverni tok 2, čija je izgradnja u tijeku, a koji izaziva velike prijepore, ne samo na relaciji Washington – Moskva, nego su u te prijepore uključene i mnoge druge države koje u tom plinovodu vide vlastiti interes ili, sasvim suprotno, ugrozu za taj interes.
Najvažniji energenti današnjice nedvojbeno su nafta i plin bez kojih niti jedno gospodarstvo ne može funkcionirati. Kontrola nad poljima nafte i plina bila je dosad uzrokom mnogih ratova koji su se nerijetko vodili pod krinkom plemenitih i humanitarnih ciljeva. Posjedovanje energetskih resursa, odnosno nadzor nad zalihama i tijekovima energije, u današnjem visokoglobaliziranom svijetu predstavlja jedan od glavnih čimbenika političke i gospodarske moći. Svi gospodarski procesi u nekoj državi vezani su uz posjedovanje energenata.
Plin ima određene prednosti pred drugim energentima, a one se prije svega odnose na cijenu, dostupnost i ekološka obilježja. Posjedovanje velikih zaliha prirodnog plina ima veliko geopolitičko značenje, posebno s obzirom na rast potreba za prirodnim plinom. Područja s velikim zalihama energenata predstavljaju danas vrlo konfliktna područja (strateški luk od Perzijskog zaljeva do sibirskih prostranstava), a želja za kontrolom energenata izazvala je čitav niz ratova u 20. stoljeću.
Prof. dr. sc. Igor Dekanić u svojoj knjizi Geopolitika energije ističe da je izgradnja međunarodnih i transkontinentalnih plinovoda dovela do globalizacije plinskog tržišta. Vezivanje Europe plinovodima na ruski plinski sustav i dobava plina iz SSSR-a, kasnije Rusije – a posebno nakon tzv. rusko-ukrajinske plinske krize (2006. i 2009.) – na velika su vrata uvele prirodni plin u geopolitiku energije. Dekanić ističe da je kriza 2009., koja je posebno pogodila zemlje jugoistočne Europe, pokazala kako „geopolitika općenito, te politički odnosi i geostrateški ciljevi imaju itekako važnu ulogu u odnosima na plinskom tržištu i kako, unatoč njihovu uređenju i regulaciji, geopolitički odnosi stalno djeluju kao važni pozadinski čimbenici međunarodnog tržišta plina.“
Zbog iznimne važnosti energenata za funkcioniranje gospodarstva, svaka država nastoji postići energetsku sigurnost. Međunarodna agencija za energiju (IEA) definira energetsku sigurnost kao usmjerenost na „dostatnu opskrbu energijom po razumnoj cijeni“, tako da ona predstavlja samo „još jedan od načina izbjegavanja tržišnih poremećaja.“
Glavni su rizici koji stoje nasuprot realizaciji ciljeva energetske sigurnosti rizik nestalnosti i nedostupnosti energenata, rizik nedovoljnih kapaciteta za zadovoljenje potražnje, rizik nepriuštivih cijena energenata te rizik oslanjanja na neodržive izvore energije.
Kad govorimo o ruskoj energetskoj politici, ruski predsjednik Vladimir Putin od samoga je početka svoje vladavine imao jasan plan o tome da energetske potencijale Rusije iskoristi kao instrument povratka ruske globalne moći. Takva je politika, na valu visokih cijena energenata u prvome desetljeću 21. stoljeća, Rusiji vratila status energetske velesile koji je bio snažno narušen nakon propasti Sovjetskog Saveza. To je podrazumijevalo veliki porast izvoza energenata, a posebno važno tržište za Rusiju predstavlja Europa.
Kao što ističe Kolundžić u radu „Euroazija, energetska suradnja ili konflikt?“, dosad se, zapravo, radilo o uzajamnome odnosu: Europa je presudno ovisila o ruskim energentima (nakon izgradnje Sjevernog toka 2, procjena je, Rusija će zadovoljavati oko 40 posto plinskih potreba EU-a), a Rusija ovisi o izvozu energije u Europu (izvoz nafte i plina čini oko 65 posto ruskog izvoza) koja predstavlja sigurnog i predvidljivog kupca velike platežne mogućnosti. Time se osigurava ekonomski, ali i geopolitički utjecaj Rusije u Europi.
Kritičari jačanja ruskoga energetskog utjecaja ističu kako činjenica da je Rusija definirala energetiku sredstvom svoje vanjske i sigurnosne politike (formulirano u ruskoj Strategiji energetike iz 2003.) podrazumijeva da ona na različite načine može zlorabiti energetsku ovisnost drugih država i ucjenjivati ih. To se posebno odnosi na bivše države SSSR-a okupljene u Zajednicu neovisnih država. Svima su poznate plinske krize vezane uz Ukrajinu, no kao primjer može se navesti i Bjelorusija. Kad su vlasti u Minsku iskazale interes za sudjelovanjem u programu Istočnog partnerstva EU-a, došlo je povećanja cijene energenata, ali i prijetnje o ukidanju preferencijalnoga trgovinskog statusa. Kako se ide od istoka Europe prema zapadu – ruski su interesi manje geopolitički, a više ekonomski.
Rusija se sve više orijentira na izvoz nafte i plina u Kinu, s kojom Moskva ima sve bolje strateške odnose. Kina će u budućnosti trebati veće količine nafte i plina pa je tako u prosincu 2019. otvoren plinovod „Snaga Sibira“ koji plin transportira iz Rusije u Kinu. Zbog sve snažnijih prijepora sa Sjedinjenim Državama, koji se reflektiraju i na odnos s Europskom unijom, Rusija želi diversificirati izvoz plina.
Kao odgovor na probleme u energetskoj politici, Europska komisija je 8. ožujka 2006. objavila Zelenu knjigu o razvoju zajedničke i koherentne europske energetske politike. U svibnju 2014. godine objavila je Strategiju energetske sigurnosti (EESS). Time su postavljeni ciljevi energetske politike na razini EU-a. Strategija energetske sigurnosti proklamira dva modaliteta postizanja energetske sigurnosti, a to su diversifikacija energetskih opskrbnih pravaca (gdje se kao alternativa nameće američki ukapljeni plin) i veća ulaganja u razvoj obnovljivih izvora energije.
Europa i dalje namjerava uvoziti i plin iz Rusije. Međutim, Europska unija pokušava privoljeti Rusiju na organiziranje energetskih korporacija u skladu s načelima Europske energetske povelje i europskih načela organizacije energetskih djelatnosti. U segmentu proizvodnje i trgovanja prirodnim plinom to znači – objašnjava Dekanić u spomenutoj knjizi – organizacijsko i računovodstveno razdvajanje proizvodnje i trgovanja plinom od upravljanja plinskom infrastrukturom, odnosno plinovodima. Kako je u Rusiji Gazprom i vlasnik ležišta, odnosno korisnik državne koncesije na eksploataciju plinskih ležišta, i vlasnik transportne infrastrukture te operator transporta plina, iz Europe stalno stižu optužbe za monopol.
Među članicama NATO-a i EU-a postoje bitne razlike u pristupu energetskoj politici koje ovise o stupnju ovisnosti o uvozu energenata. Energetika je među članicama EU-a prouzročila velike podjele. Neke NATO članice spadaju u red većih proizvođača energenata, druge pripadaju skupini značajnih ovisnika o uvozu, dok su treće potpuno ovisne o ruskim izvorima. Te razlike određuju težinu i kompleksnost odnosa Saveza prema pitanju energetske sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države prije nekoliko su godina, zahvaljujući proizvodnji plina iz škriljaca uz koju se još uvijek vežu različite kontroverze (prije svega vezane uz poštivanje ekoloških standarda), pretekle Rusiju kao najvećeg proizvođača prirodnog plina i Saudijsku Arabiju kao najvećeg svjetskog proizvođača tekućih goriva. Time, doduše, nije ugrožen njihov primat najvećih izvoznika jer SAD će uvijek biti pri vrhu liste najvećih svjetskih potrošača. Međutim, s obzirom na zalihe prirodnog plina, SAD je sada zainteresiran za izvoz toga energenta pa se postojeća infrastruktura uvoznih LNG terminala (izgrađeni prije usavršavanja hidrauličkog fraktuiranja kad se očekivao rast uvoza plina) transformira u terminale za izvoz. Washington želi prirodni plin prodavati i Europi, što zbog ekonomskih motiva (zarada), što zbog istiskivanja ruskoga geopolitičkog utjecaja.
„Uvoz ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a može igrati vrlo važnu ulogu u našoj sigurnosti opskrbe, a također doprinosi ciljevima EU-a za smanjenje emisija“, priopćila je 3. svibnja 2019. Europska komisija, nakon poslovnog foruma na temu uvoza američkog plina u EU. Izvoz američkog LNG-a u Europu značajno je porastao od kada su se američki predsjednik Donald Trump i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker sastali u srpnju 2018. Očekuje se da će potražnja za američkim plinom u Europi ostati jaka barem do 2030. godine, kada će zbog ograničenja emisije ugljičnog dioksida i povećanja udjela obnovljivih izvora energije u EU početi opadati potrošnja plina.
Problem je s američkim ukapljenim plin dvojak. Prvi je problem taj što je za sada oko 20-30 % skuplji od ruskoga plina koji se distribuira putem plinovoda. Međutim, pretpostavlja se da će razvojem i usavršavanjem tehnologije razlika u cijenama padati. Drugi problem proizvodnje plina iz škriljaca odnosi se na poštivanje ekoloških standarda. Mnogi kritičari ističu da je riječ o prljavoj industriji koja oslobađa velike količine ugljičnog dioksida, stvara velike količine smeća i onečišćuje životni prostor. No i ti problemi vezani uz poštivanje energetskih standarda, pretpostavlja se, trebali bi biti smanjeni usavršavanjem tehnologije.
Američki ukapljeni plin nameće se kao instrument diversifikacije opskrbe prirodnim plinom za Europu, a točku ulaska na Stari kontinent trebala bi predstavljati mreža LNG terminala. Terminali u Poljskoj i Hrvatskoj, kao dio Inicijative triju mora, već su izgrađeni. No valja uvijek imati na umu da se američki geopolitički i ekonomski interesi na području trgovine plinom izravno konfrontiraju s istim takvim interesima Ruske Federacije, što nužno dovodi do trzavica koje nisu ograničene samo na te dvije države, već zahvaćaju cijeli niz zemalja uključenih u ove energetske tokove.
Drugi dio analize pročitajte uskoro na portalu TheConservative.online.
Vezano
TADO JURIĆ, DIO DRUGI
‘Do sredine stoljeća omjer Hrvata i stranaca u Hrvatskoj bit će 60-40’Mate Mijić • 22.11.2021.
OTVORENO PISMO
Podrška Poljskoj iz Hrvatske: ‘Je li doista potrebno da se, osim s istoka, Poljsku napada i sa zapada?’19.11.2021.
TADO JURIĆ, DIO DRUGI
‘Do sredine stoljeća omjer Hrvata i stranaca u Hrvatskoj bit će 60-40’Mate Mijić • 22.11.2021.
OTVORENO PISMO
Podrška Poljskoj iz Hrvatske: ‘Je li doista potrebno da se, osim s istoka, Poljsku napada i sa zapada?’19.11.2021.