Bidenovo zajedništvo mrtvo slovo na papiru

Novi predsjednik Biden u svome se inauguracijskom govoru često vraćao na zajedništvo, pomirenje i cijeljenje rana. Unatoč tome što je cijela inauguracijska svečanost osmišljena u tom tonu, pomirenje će za Bidena ostati nedosanjani san...

Inauguracijska svečanost na kojoj je novi američki predsjednik prisegnuo uprizorena je u duhu zajedništva i pomirbe. Potpredsjednica Kamala Harris, bivša državna tajnica Hillary Clinton i bivša prva dama Michelle Obama na svečanost su stigle u opravama ljubičaste boje koja simbolizira približavanje demokratske plave i republikanske crvene. Prva dama Jill Biden noć prije inauguracije također se uz supruga pojavila u ljubičastoj kombinaciji. Biden je na samom početku svog govora pozdravio nazočne prethodnike iz obje stranke, nazvavši ih „velikim domoljubima“, a u redovima iza njegovih leđa sjedili su prvaci Republikanske stranke. Više je puta tijekom svog govora 46. predsjednik SAD-a spomenuo zajedništvo, pomirenje i cijeljenje rana.

Puno je na toj svečanosti bilo onoga što su politički establishment, mediji, tržišta kapitala i mnogi svjetski lideri željeli vidjeti i čuti. U tom je smislu ona bila pun pogodak. Sve će se opet vratiti na 'business as usual', to je bila osnovna poruka. No samo bi naivac povjerovao da je to doista moguće.

Politička se elita između sebe može izmiriti. 'Ruka ruku mije' njihovo je prirodno stanje, a želja za očuvanjem postojećih odnosa moći doista je obostrana. Niti je demokratskom establishmentu previše drago što bujaju aktivistički pokreti slijeva koji će ih sad kad kontroliraju sve grane vlasti žestoko pritiskati niti su republikanci naročito sretni što im je stranku sa zacrtanog smjera otpuhao grassroots uragan zdesna koji neće preko noći nestati. Karijerni političari u ovom vremenu anti-establishment figura i pokreta jedni su drugima saveznici i zajednički će se boriti za to da kolač moći ostane podijeljen među njima i da mu ogladnjela baza prepuna pučkih tribuna bez pedigrea ne dobije pristup.

Ali o stvarnome pomirenju unutar američkog društva prerano je govoriti. Ono se treba dogoditi, ali se u dogledno vrijeme sasvim sigurno neće dogoditi. Efekt Bidenovog pomirenja ostat će ograničen na novinske naslove, analize pristranih TV analitičara i kasnonoćnih zabavljača te prigodničarske govore stranih lidera i diplomata. Da će tomu biti tako dao je naslutiti i sam Biden tako što u inauguracijskome govoru nije niti jednom pružio ruku drugoj strani u supstancijalnom smislu, primjerice, braneći njihovo pravo na slobodu govora ili vjeroispovijesti. Sve je ostalo na prigodničarskoj pristojnosti, a od nje neće biti previše koristi.

Prigrlivši radikalnu agendu lijeve baze koja je prigrlila njega zahvaljujući „osiguraču“ u vidu Kamale Harris, Biden je u stvari pristao na daljnju polarizaciju u američkoj politici. Onaj tko govori da će proširiti sastav Vrhovnog suda kako bi anulirao uvjerljivu konzervativnu većinu te otvoriti put prema državljanstvu za 11 milijuna ilegalnih imigranata uz istovremeno zaustavljanje izgradnje zida na južnoj granici teško može biti pomiritelj. Njegove glavne poruke prst su u oko drugoj strani i ona pored toga neće vidjeti ništa drugo. Koliko god se Biden možda trudio biti ono što je oduvijek bio, umjereni političar koji može raditi s Republikancima, ono što on trenutno predstavlja crvena je krpa za više od 70 milijuna Amerikanaca koji su na izborima birali radikalno drukčiju politiku.

Udaljavanje dviju strana političkog spektra posljednjih godina neosporna je činjenica koja znatno otežava suradnju. Dok je nekad postojao priličan konsenzus oko ustavnih sloboda, američkih vrijednosti i položaja Amerike u svijetu, danas tu imamo nepomirljive razlike koje bi u sljedećem razdoblju mogle biti sve izraženije. Naime, Demokrati će se naći pod snažnim pritiskom lijeve baze da, sad kad kontroliraju oba doma Kongresa i Bijelu kuću, provedu glavninu njezinih radikalnih zahtjeva, dok će Republikanci u posttrumpovskom razdoblju voditi bitku s trumpističkom bazom za samu dušu Republikanske stranke. Ishode tih procesa gotovo je nemoguće predvidjeti, ali ono što je sigurno jest da oni neće približiti Republikance i Demokrate, osim ako se obje stranke ne raspadnu i svedu na okoštali establishment koji po svaku cijenu pokušava preživjeti.

Turbulentna vremena pred Amerikom već se dugo naziru. Barem jedno desetljeće jasno je da se događa rascjep između tradicionalnih stranaka i njihove biračke baze, a kako su te baze posljednjih godina ojačale, tako su odvlačile stranačke strukture sve više prema polovima, ostavljajući između njih pustoš koju je sad teško ispuniti nekim sadržajem koji bi ih ujedinio. Ljubičaste haljine i pomirljiva retorika ne mogu to promijeniti. Razdoblje zacjeljivanja rana o kojemu govori 46. predsjednik trajat će gotovo sigurno puno duže od njegovog mandata.