Država od papira

Razorni potres dovoljno je prodrmao Hrvatsku da padnu maske vladajućima koji, u pokušaju zaštite neučinkovitog sustava koji su kreirali, sve više otvoreno kritiziraju i omalovažavaju volontere...

„Razvijati tezu da Crveni križ, Civilna zaštita, vojska, policija, HGSS, građevinski inženjeri te lokalna uprava ne radi svoj posao, jer nije bila dovoljno brza ili možda nešto nije napravila na vrijeme, jednostavno ne odgovara istini. To je ta neka teza koja bi trebala glasiti otprilike ovako: demontirajmo povjerenje u državu, demontirajmo povjerenje u institucije“, izjavio je hrvatski premijer Andrej Plenković prilikom posjeta potresom pogođenom području Sisačko-moslavačke županije. I tako načeo jednu vrlo ozbiljnu temu koja u Hrvatskoj nije aktualna od jučer, ali su ju koronakriza i snažni potresi s razornim posljedicama definitivno perpetuirali.

Hrvati ne vjeruju državnim institucijama.

Djelomično je to posljedica povijesnog nasljeđa i činjenice da devet stoljeća, u smislu političkog suvereniteta, nisu sami upravljali svojom sudbinom. U kompleksnim državnim zajednicama čijim su dijelom bili, Hrvati u pravilu nisu bili nositelji političke moći ili je pak, kao u komunističkoj Jugoslaviji, postojala jasna distinkcija između pripadnika režimskog aparata i običnih građana. Ukratko, pred institucijama su rijetko uživali ravnopravan tretman.

Razdoblje tranzicije, koje se odvijalo tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata, donijelo je enormnu količinu novih argumenata zašto državi ne treba vjerovati. Potencijalno profitabilne kompanije koje su nekad bile u državnom vlasništvu privatizirane su na izrazito netransparentan način uz niz afera koje nikad nisu dobile sudski epilog. Neposredno nakon posljednjih potresa na Banovini ponovno je problematizirana i poslijeratna obnova stradalih stambenih objekata koja je, po svemu sudeći, na određenim lokalitetima izvedena ispod svih standarda, a o čemu je još davne 1998. izvještavala čak i javna dalekovidnica. Nije naodmet sjetiti se ministara osuđenih za korupciju, bivšeg premijera koji je bježao preko granice, kao i više direktora javnih tvrtki koji su zaglavili iza rešetaka, da bi slika bila kompletna.

Sa svojim sustavnim problemima s pravosuđem, korupcijom i nepotizmom Hrvatska je, nažalost, država od papira. Ili država samo na papiru, kako je komu draže. Strukturalno često preslaba za nositi se s pravim izazovima i krizama, neosjetljiva prema onim društvenim slojevima koji stvaraju vrijednost iz koje se financiraju javni sustavi te nedovoljno dobro organizirana za zaštititi svoje građane i pružiti im javne usluge na očekivanoj razini.

Stoga ne treba čuditi to da ljudi, kad god se dogodi velika katastrofa, od države ne očekuju previše. U jednu je ruku to i dobro zato što znači da će se osobno angažirati, ali je u stvari jako opasno budući da netko stručan i posebno treniran mora koordinirati aktivnosti, a javne su službe jedine dovoljno kapacitirane za to. Uostalom, jedna je od temeljnih zadaća države zaštititi građane i njihovu imovinu. Država koja to nije u stanju teško se može nazvati državom u punom smislu te riječi.

Razorni potres između Božića i Nove godine prodrmao je Hrvatsku taman dovoljno da vladajućima padnu maske s lica. Dok su javne službe, unatoč brojnim kritikama, doista činile koliko su u danom trenutku mogle, politička se vrhuška uglavnom bavila samopromocijom, i to na najgori mogući način – nastojeći obezvrijediti sve druge aktere koji su dali svoje vrijeme, vještine i energiju za pomoć pogođenom području. Navijače se prozvalo pijanom, razularenom bagrom, a kuhare volontere po kratkom postupku nastojalo rastjerati uz prilično bizarne izjave o tomu da će država osigurati hranu „onima koji ju doista zaslužuju“. Državni dužnosnici koji topli obrok na potresom devastiranom području krenu vezivati uz nekakve zasluge ne bi se trebali previše pitati zašto nema povjerenja u državu. Na stranu povijesno nasljeđe i mentalitet naroda, problem je uglavnom u njima.

Uskoro će, po svemu sudeći, u razrušenom i osiromašenom kraju do toplog obroka moći samo oni koji dobiju nekakvo državno odobrenje. U državi od papira nema ništa bez papira. Problem je u tome što papir trpi svašta, pa i najveće ludosti i monstruoznosti.

Premijer Plenković prilično oštro reagira na kritike upućene Vladi i nadležnim službama, utvarajući si da tako diže ugled državnim institucijama i jača povjerenje u njih. U stvari čini upravo suprotno. Koliko god kritike mogu biti neselektivne, površne i često neutemeljene, naročito u vremenu tuge i očaja kad ljudi teže kontroliraju emocije, obrana neobranjivoga može samo pogoršati ionako zabrinjavajuće stanje. Država koja se mora štititi od vlastitih građana, i to tako da ih dodatno antagonizira, te egzistira gotovo kao zaseban entitet kojemu su građani često samo smetnja doista se teško može nazvati državom. To je država od papira.