ECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentaryCroatianAnaliza međunarodnih perspektiva Republike Hrvatske u vremenu neposredno prije 30. obljetnice međunarodnog priznanja. Je li se RH u ova tri desetljeća uspjela izmaknuti iz balkanske sfere utjecaja i pozicionirati kao srednjoeuropsko-mediteranska zemlja...
SAŽETAK
Ulazak u Europsku uniju predstavljao je dobru priliku da se Republika Hrvatska snažnije afirmira na europskoj i međunarodnoj sceni. Ta prilika dosad nije dovoljno iskorištena. Teme koje je Hrvatska nametala na razini EU-a, čak i tijekom svoga predsjedanja Vijećem Europske unije, prečesto su se odnosile na Zapadni Balkan, a hrvatska srednjoeuropska pozicija i dalje je ostala u sjeni. Jedini relevantniji vanjskopolitički iskorak Hrvatske u posljednjih osam godina odnosio se na sudjelovanje u formiranju Inicijative triju mora 2016. godine. Na području tzv. Zapadnog Balkana najveći hrvatski interes odnosi se na rješavanje hrvatskog pitanja u Bosni Hercegovini. S drugim državama na ovome području Zagreb bi trebao nastojati imati korektne odnose, no Republika Hrvatska dominantno bi se trebala pozicionirati kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Na širemu međunarodnom planu glavnog strateškog partnera Hrvatska treba tražiti u Sjedinjenim Američkim Državama. Uz vođenje strateški inteligentnije vanjske politike, Hrvatska može ojačati svoj utjecaj u međunarodnim odnosima.
ANALIZA
Petnaestoga siječnja sljedeće godine navršit će se trideset godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Trideset godina egzistencije jedne države kao samostalnoga subjekta međunarodnih odnosa dobra je prilika za osvrt na to koliko je ta država bila uspješna u međunarodnoj afirmaciji i u kreiranju kvalitetne vanjske politike.
Uvodno treba naglasiti da je hrvatski narod, od samih početaka od kad je naselio današnju postojbinu, ulazio u zapadnu (latinsku) kulturnu sferu, osobito po školama koje je osnivala rimsko-crkvena uprava. I nakon kasnijih osmanlijskih osvajanja, koja su veliki dio teritorija izdvojila iz sastava hrvatskih zemalja, Hrvatska je, kao što je pisao dr. Milan Šufflay, ostala izrazito zapadnom zemljom, a to se ponajbolje izražavalo u slikarstvu, arhitekturi, književnosti, glazbi, pravu i drugim područjima. Hrvatske zemlje predstavljale su periferni, slabije razvijeni dio Habsburške odnosno kasnije Austro-Ugarske Monarhije, no bile su ipak dio srednjoeuropskoga i mediteranskog gospodarskog, kulturnog i političkog razvoja.
Ulaskom u prvu, monarhističku Jugoslaviju Hrvatska 1918. u geopolitičkom i kulturološkom smislu postaje dio balkanske sfere što je bilo protivno dotadašnjoj stoljetnoj srednjoeuropskoj i mediteranskoj razvojnoj tradiciji. U knjizi Narodi Europe čitamo kako su Hrvati „uključivanjem u jugoslavensku državu 1918. bili uvučeni u kretanja na balkanskom prostoru, premda je Hrvatska zemljopisno, povijesno i kulturno dio sredozemne i srednjoeuropske panonske regije, te se ona danas nastoji izravno uključiti u zapadne integracije“.
U svojoj kapitalnoj knjizi Diplomacija Henry Kissinger ovako gleda na stvaranje prve jugoslavenske države:
„Novostvorena Jugoslavija ostvarila je težnje južnoslavenskih intelektualaca. No u stvaranju te zemlje trebalo je prijeći crtu razgraničenja europske povijesti, koja je dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istočnoga, katolike od pravoslavaca, latinično pismo od ćiriličnoga - crtu razgraničenja koja se pruža otprilike između Hrvatske i Srbije koje nikada u svojoj složenoj povijesti nisu pripadale istoj političkoj cjelini“.
Ulazak u balkansku geopolitičku i kulturološku sferu uzrokovao je čitav niz promjena u Hrvatskoj koje se listom mogu smatrati korakom unazad. U Hrvatskoj je tortura ukinuta za vrijeme carice Marije Terezije u drugoj polovici 18. stoljeća, da bi bila ponovno vraćena u vrijeme monarhističke Jugoslavije, kad su u montiranim političkim procesima pojedinci poput Stipe Javora bili izloženi sadističkome iživljavanju.
Istaknuta hrvatska gospodarska povjesničarka dr. Mira Kolar Dimitrijević ovako opisuje promjene do kojih u Hrvatskoj dolazi nakon 1918.:
„Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskome sustavu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) Sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) Poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene“.
U komunističkoj Jugoslaviji 80-90 % diplomatske aktivnosti odnosilo se na afroazijske zemlje. Predsjednik tadašnje slovenske komunističke Vlade Stane Kavčić s ogorčenjem je svjedočio da je svaki arapski šeik, afrički plemenski vođa ili azijski despot u Beogradu za vrijeme Tita imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.
Raspadom komunističke Jugoslavije i stvaranjem samostalne hrvatske države stvorene su pretpostavke za „povratak“ Hrvatske u Srednju Europu. Prvi predsjednik samostalne i demokratske Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman oštro se protivio svrstavanju Hrvatske na Balkan. Hrvatsku poziciju vidio je na prostoru između Jadrana i Baltika. U razgovoru za časopis „MI“ 1998. Tuđman je istaknuo:
„Mi pripadamo toj Europi jer smo u toj Europi između Jadrana i Baltika. Za one smo integracije, dakle koje, su u skladu s hrvatskom poviješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, ali ni pod koju cijenu nećemo natrag na Balkan gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon Prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom”.
Nakon 2000. godine, nove političke vlasti, uz vrlo jasnu potporu iz Bruxellesa i drugih centara moći, sve više počinju zagovarati neki oblik političke, ekonomske i sigurnosne reintegracije područja bivše Jugoslavije. Rađa se geostrateški projekt „Zapadni Balkan“ koji Hrvatsku i dalje pozicionira kao dio balkanske sfere, a počinje se zagovarati i ideja zajedničkog ulaska u EU. Ova je ideja zbog nerazvijenosti Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije pala u vodu. Hrvatska je 1. srpnja 2013. samostalno ušla u Europsku uniju, a dijelom NATO-a postaje još 2009.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavljao je dobru priliku za snažnijom afirmacijom na europskoj, ali i međunarodnoj sceni. Ta prilika dosad nije dovoljno iskorištena. Teme koje je Hrvatska nametala na razini EU-a, čak i tijekom svoga predsjedanja Vijećem Europske unije, previše su se odnosile na Zapadni Balkan, a hrvatska srednjoeuropska pozicija i dalje je ostala u sjeni. Kad je u pitanju odnos prema sve izraženijoj dihotomiji federalizam-suverenizam, vladajuće strukture uglavnom prianjanju uz rješenja koja nameće federalistička struja na čelu s Njemačkom.
Jedini relevantniji vanjskopolitički iskorak Hrvatske u posljednjih osam godina odnosio se na sudjelovanje u formiranju Inicijative triju mora 2016. godine. Hrvatsku je, uz Poljsku, osnivač te Inicijative kojoj se pridružilo još deset država. Među državama članicama ne postoje idilični odnosi, no projekt koji želi povezati države između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora i uživa određenu potporu angloameričkog svijeta nesumnjivo je najkompatibilniji s jačanjem hrvatske vanjskopolitičke pozicije i realizacijom hrvatskih strateških interesa.
Prvi summit Inicijative triju mora održan je u Hrvatskoj, u Dubrovniku. U njegovoj početnoj realizaciji istaknutu je ulogu igrala bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Njezin nasljednik Zoran Milanović ne podupire hrvatsko članstvo u Inicijativi, a potpora Vlade tek je deklarativne naravi.
U današnjim vremenima velikih preslagivanja na europskoj i međunarodnoj razini Hrvatskoj je potrebna daleko aktivnija vanjska politika, a pozicija u Inicijativi triju mora može predstavljati polugu jačanja hrvatske srednjoeuropske orijentacije.
Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska je snažnije afirmirala stratešku suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama, a postala je i jedna od tranzitnih zemalja za transport plina prema Srednjoj Europi. LNG terminal smanjuje ovisnost Hrvatske i Srednje Europe o ruskome plinu. Riječ je o već realiziranom kapitalnom projektu, no Hrvatska u okviru Inicijative triju mora ima i druge ekonomske, geopolitičke i strateške ciljeve.
Prije svega, Hrvatska ima interes izgradnje nizinske pruge Zagreb-Rijeka-mađarska granica, ali i interes jačanja važnosti Luke Rijeka koju je 2010. EU proglasila kao strateški prometni koridor za operativno povezivanje sa zemljama Bliskoga, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvećim tržištima svijeta. Hrvatskoj je u interesu i jačanje važnosti Koridora VC kao regionalne poveznice na pravcu Baltik-Srednja Europa-Jadran. LNG terminal na Krku, uz Pelješki most, jedan je od rijetkih realiziranih strateških projekata u Republici Hrvatskoj. Od devedesetak strateških projekata Inicijative, Hrvatska je uključena u njih jedanaest vrijednih gotovo dvije milijarde eura.
Osim ekonomske komponente, koja bi trebala predstavljati glavno vezivno tkivo zemalja između tri mora, u hrvatskom je interesu i snažnija politička suradnja s ovim prostorom, a posebno s državama Višegradske skupine koje danas unutar Europske unije najjasnije izražavaju pro-suverenističke stavove, tj. zalažu se za Europu slobodnih naroda i država nasuprot ideji stvaranja europske superdržave.
Zapadni Balkan predstavlja neposredno hrvatsko susjedstvo, a najznačajniji nacionalni interes na tome području odnosi se na rješavanje hrvatskog pitanja u Bosni Hercegovini. S drugim državama na ovome području Hrvatska treba nastojati imati korektne odnose, prema načelu reciprociteta. Hrvatski je interes imati stabilno okruženje te tržište za izvoz proizvoda i plodno tlo za investicije koje jačaju politički utjecaj RH na zbivanja u tim državama. No geopolitička i kulturološka orijentacija dominantno na ovaj prostor teško bi se mogla dokazati kao kompatibilna hrvatskim interesima.
Kad je u pitanju šire geopolitičko pozicioniranje u odnosu prema velikim silama, članstvo u NATO-u vrlo jasno nameće Sjedinjene Američke Države kao glavnoga strateškog partnera Republike Hrvatske. To ne znači da Hrvatska treba izražavati bilo kakve rusofobne ili sinofobne sentimente, ali jasno je da odnose s Rusijom ili Kinom ne bi trebala pretpostavljati odnosima s Amerikom. Unutar tih okvira, u svakom bi slučaju glavni kriterij vođenja vanjske politike trebali biti hrvatski nacionalni interesi. Male države u međunarodnim odnosima najsnažnije od svih imaju potrebu inzistirati na poštivanju međunarodnoga prava, ali i poštivanju načela reciprociteta. Toga se principa treba držati i Republika Hrvatska.
Hrvatska bi u sljedećem razdoblju trebala redefinirati prioritete svoje vanjske politike i više kapaciteta uložiti u pozicioniranje u srednjoeuropskim okvirima. Uz strateški inteligentniju i proaktivniju vanjsku politiku i diplomaciju, uz bolje definiranje prioriteta, djelotvornije umrežavanje i lobiranje, jačanje koalicijskih potencijala, ali i pravodobno predlaganje inicijativa utemeljenih na dubinskim analizama i ekspertizama, Hrvatska – zemlja koja se nalazi na kontaktnome području sudara kultura i civilizacija – posebno ako bi se oslonila na izvandomovinsku Hrvatsku i njezin utjecaj u inozemstvu, mogla bi snažnije realizirati svoj utjecaj u međunarodnim odnosima. Dovoljno je kao primjer pogledati skandinavske zemlje koje u području razvoja obrambenih i sigurnosnih politika imaju mnogo snažniji utjecaj od onoga koji bi na prvi pogled proizlazio iz njihove veličine.
I Hrvatska mora pronaći „niše“ kroz koje će projicirati svoj utjecaj na razini EU-a. Pokazalo se da provođenje politike „mosta“ prema Zapadnom Balkanu ne pridonosi jačanju hrvatskoga utjecaja, nego ju i dalje uvlači u balkanske razmirice. Hrvatska svoju „meku moć“ na razini Unije treba potražiti na nekim drugim mjestima, pri čemu je postizanje konsenzusa o strateškim ciljevima hrvatske vanjske politike nulta točka. Dosadašnjim taktičkim i strateškim lutanjima trebao bi doći kraj.
Vezano
Ulderico de Laurentiis • 22.01.2022.
Ulderico de Laurentiis • 22.01.2022.