Najdublja hrvatska podjela

Ovo je priča o dvije Hrvatske. Jedna može raditi od kuće znajući da će joj prihodi uskoro čak i narasti, dok drugoj svaka sekunda „novonormalnog“ znači gubitak koji vrlo lako može prerasti u potpunu propast. ...

Hrvati su kao narod imali turbulentnu povijest u kojoj su, kako to obično biva, neke generacije imale nešto više sreće pa su proživjele život u mirnijem i prosperitetnijem razdoblju, dok su druge bile pogođene teškim bolestima, glađu, čestim ratovima i okupacijama. Vrlo kratki uvid u hrvatsku povijest otkriva da je ovih drugih bilo kudikamo više. Logično je pretpostaviti da se do modernih vremena većina ljudi na svijetu nije nauživala u blagostanju niti su njihovi životi bili na naročitoj cijeni. No kod Hrvata se ova priča protegla sve do 21. stoljeća.

Iako praktički od svojih prvih dana u novoj postojbini na jugoistoku Europe civilizacijski vezani uz ono što kolokvijalno nazivamo Zapadom, Hrvati su sredinom 20. stoljeća, kad je ostatak njihovog zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga okretao novu stranicu i krenuo na nevjerojatno putovanje prema miru i prosperitetu, zaglavili u komunizmu čijih je gotovo pet desetljeća donijelo potpuno suprotne rezultate. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća komunizam je srušen, a neovisna i suverena, demokratska Hrvatska uspostavljena i nadljudskim naporima obranjena.

Uza sve izazove s kojima se susreće nezrela demokracija koja se upravo suočila s razornim ratom, Hrvatska je bila predodređena za uspjeh. Naslonjena na Europsku uniju kojoj je od svog ponovnog rođenja iskreno željela pripadati, bogata plodnom zemljom i predivnom obalom, Hrvatska je na prvi pogled imala sve što je potrebno za kvalitetan razvoj. Osim političke elite koja je zadržala stare navike iz komunizma i uspješno manipulirala biračima iz izbora u izbore. Ni birače se u tom smislu ne može u potpunosti eskulpirati, ali ih se može razumjeti. Desetljeća komunističke propagande urodila su nemalenom skepsom prema tržišnoj ekonomiji pa je svako obećanje vlasti da će novi sustav učiniti humanijim – paradoksalno, po uzoru na onaj stari, napušteni – naivno prihvaćano s odobravanjem.

U Hrvatskoj je tako stvoren bastard tržišne i planske ekonomije od kojega se puno očekivalo, ali on – što je bilo logično za pretpostaviti – ta očekivanja nije ispunio. Godine, a sad već i desetljeća, protekla su u lovu na socijalističku utopiju umotanu u kapitalistički omot, ali taj je zec još uvijek u šumi. A oni koji su spremali ražanj na temelju obećanja političara i dalje su gladni.

Glad za uspjehom i svim onim materijalnim i nematerijalnim dobrima o kojima se maštalo u vremenu demokratskih promjena jedan je od glavnih izvora frustracije u Hrvatskoj, koji u istraživanjima najčešće upada u kategoriju „društvena nepravda“. A ta golema frustracija zahvaća barem dvije generacije – tzv. Baby boomere i Generaciju X. Objema su tim generacijama spletom okolnosti životni planovi u velikoj mjeri uništeni, prvo ratom i kriminalnom tranzicijom, potom recesijom koja je počela 2008. i u Hrvatskoj se nastavila punih šest godina te naposljetku ovom posljednjom krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19 od koje će se naša zemlja oporavljati duže od većine zapadnih susjeda. Na neke se stvari nije moglo utjecati, ali ekonomskom tranzicijom i oporavkom od globalne financijske krize moglo se i moralo bolje upravljati.

Niz loših gospodarskih poteza i izostanak strukturnih reformi kao generacijski podbačaj, uz izdašno financiranje lojalne baze birača dviju najvećih stranaka i nekolicine njihovih satelita novcem poreznih obveznika, rezultirali su postojanjem dvije Hrvatske koje žive potpuno odvojene realnosti.

Jednu, onu javnosektorsku, ovog Božića očekuje božićnica, a od 1. siječnja 2021. i povišica koju su sindikalni predstavnici izborili prije ljetnih parlamentarnih izbora kad je vlada, na krilima solidnih rezultata u proljetnoj borbi protiv COVID-a, dijelila novac šakom i kapom ne bi li osigurala pobjedu na izborima.

Druga Hrvatska radi u privatnom sektoru i suočava se s velikim padom prometa, zabranom rada ili, u blažoj verziji, epidemiološkim ograničenjima, znatno otežanom potragom za svježim kapitalom i gubitkom poslova, a naposljetku i radnika koji čekaju prvu priliku za odlazak u neku od zemalja Unije čiji će ekonomski zamašnjak nakon krize značiti potrebu za kvalificiranom radnom snagom.

Jedna Hrvatska može raditi od kuće znajući da će joj prihodi uskoro čak i narasti, dok drugoj Hrvatskoj svaka sekunda „novonormalnog“ znači gubitak koji vrlo lako može prerasti u potpunu propast. Ovu prvu Hrvatsku ništa ne košta da bude „odgovorna“, a ova druga uslijed obrane od COVID-a može izgubiti sve. Prihode, poslove, životnu ušteđevinu i zdravlje.

Ovo je najdublja podjela u današnjoj Hrvatskoj. Podjela na dobitnike i gubitnike redistribucije. Dublja je od ideoloških i stranačkih rovova koji dominiraju medijskim prostorom i izazivaju strastvene polemike, često oko trivijalnosti, dok je sustavna diskriminacija privatnog sektora i njegovih zaposlenika svojevrsna tabu tema od koje bježe svi koji ne žele zaraditi etiketu "neoliberala", "tržišnih sociopata" ili "socijalnih darvinista". Kako je bilo u prošloj recesiji – kad je privatni sektor izgubio 120 tisuća radnih mjesta, dok je javni sektor istovremeno čak neznatno narastao – tako će biti i u ovoj. Stare navike teško umiru.