Parlamentarizam u samoizolaciji

Od početka pandemije COVID-19 stisak izvršne vlasti nad hrvatskom demokracijom dodatno se pojačao. Građani nemaju povjerenja u institucije, a u jeku ograničavanja temeljnih prava i sloboda najmanje vjeruju Saboru koji bi ih trebao štititi....

Institucije nisu na naročitoj cijeni u Hrvatskoj. Floskula „neka institucije rade svoj posao“, koju je svojevremeno izrekao bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, možda najbolje zaokružuje ciničan odnos Hrvata prema demokratskim institucijama. Oni na položajima koji su se ogriješili o zakon i demokratske norme računaju s time da institucije neće raditi svoj posao, a sve ostale iskustvo uči da će doista i biti tako. Kad netko ustvrdi da očekuje od institucija da nešto učine, manje-više svi znaju da se ništa značajno neće dogoditi.

Nepovjerenje u institucije možda se mjeri tek posljednja dva desetljeća, ali definitivno nije novijeg datuma, već bi se moglo reći da predstavlja dio hrvatskog mindseta. Bilo bi pomalo pretenciozno ustvrditi da su Hrvati veći dio svoje povijesti na jugoistoku Europe živjeli pod tuđinskom vlašću, iako je ta tvrdnja prilično popularna u hrvatskom javnom prostoru, no točno je da Hrvati u tim zajednicama u pravilu nisu bili ravnopravan narod i da su same institucije smatrali izvorištem sustavne nepravde koju su osjećali. Bečki je dvor tako, po buđenju hrvatske nacionalne svijesti, bio označavan neprijateljem naroda, ban Khuen Héderváry u Saboru je zaradio 'vritnjak', dok je kasnija srpska hegemonija u obje Jugoslavije za veliki broj Hrvata značila da ni te države ne mogu smatrati svojima. Iz današnje perspektive gledano, Hrvati su stoljećima gajili određeni otpor prema vladajućim elitama. A onda su krajem 20. stoljeća stvorili i obranili vlastitu neovisnu i suverenu državu – no svejedno se malo toga promijenilo.

Zbog činjenice da su praktički jedini imali iskustvo upravljanja, u institucijama moderne, demokratske hrvatske države zadržani su dijelovi starog komunističkog aparata, a s njima i dotad prevladavajući mentalni sklop. Nepotizam i korupcija neraskidivo su vezani uz hrvatsku politiku i javnu upravu od prvoga dana pa se pravo povjerenje u demokratske institucije nije nikad ni rodilo. U vremenu obrane od agresije važno je bilo povjerenje u državno vodstvo i vojne snage, a u mirnodopskom razdoblju stare su boljke izašle na vidjelo. Iz izbora u izbore postajalo je sve jasnije da strankama koje se smjenjuju na vlasti nije u interesu 'isušiti močvaru'.

Ne čudi stoga što ni u COVID-krizi hrvatski građani, nakon početnog optimizma, ne pokazuju previše vjere u državne institucije. Prema jednom od posljednjih istraživanja, 'institucija' s najvećim povjerenjem građana je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske koji, u pravom smislu te riječi, uopće nije državna institucija, već tijelo pod nadležnošću Ministarstva unutarnjih poslova, čiji su sastav i rad uređeni običnim pravilnikom, a nadležnosti u ovoj krizi osigurane tek zakonskim izmjenama ovoga proljeća. Pritom je veliko pitanje koga sve građani smatraju članovima Stožera, zato što mnoge u javnosti eksponirane osobe, koje su komunicirale službene informacije o koronakrizi, to uopće nisu.

Iako ni zadovoljstvo radom Stožera nije na rekordno visokoj razini, 30 posto građana koji imaju povjerenja u to tijelo značajno je više od 20 posto onih koji imaju povjerenja u Vladu i zabrinjavajuće niskih 12 posto koji su zadovoljni radom Sabora. Logično je pretpostaviti da će ljudi u krizi više nade polagati u izvršnu vlast, nego u predstavničko tijelo koje, poučeni iskustvom, smatraju određenom vrstom debatnog kluba. No svejedno je jako loše da u vremenu ograničavanja građanskih prava i temeljnih sloboda građani od glavnog predstavničkog tijela ne očekuju baš ništa, a ponajmanje zaštitu od možebitne zlouporabe mehanizama kojima barata izvršna vlast.

Kako smo došli do ove točke?

Vrlo jednostavno, zapravo. Iako su ljetni parlamentarni izbori u Sabor uveli niz izazivača s određenim političkim potencijalom na različitim dijelovima spektra, vladajući i dalje uvjerljivo dominiraju političkom raspravom o svim gorućim pitanjima. Sklonost većine nacionalnih medija, koji su u kontekstu pandemije i prateće recesije sve ovisniji o državnim dotacijama, ide im u prilog, ali u jednakoj im mjeri pomaže i nemogućnost opozicije da formulira rješenja umjesto isključivo kritika. Koje su u dobroj mjeri utemeljene, ali nedovoljne da bi bilo koga uvjerile kako opozicija zna bolje od vlasti.

Ponavljajući obrasci koji uključuju red demagogije i lažnog moraliziranja, zatim red osobnih napada i prepucavanja, te naposljetku red neodgovornosti, što se vidi kod svakog glasovanja o nepovjerenju kad opozicija ne može na glasovanje dovući ni sve svoje zastupnike, rezultirali su zasićenjem i prevladavajućim dojmom da je Sabor postao samome sebi svrha.

Saborski su tonovi i dalje predizborni, a izbori su davno završili. Usmjerenost većine kritičara na osobu premijera Plenkovića stvorila je kod građana dojam da je on moćniji nego što u stvari jest. To u prijevodu znači da su građani skloni misliti kako je on taj koji jedini može promijeniti stvari, dok od Sabora ne očekuju pravu inicijativu. Stisak izvršne vlasti nad hrvatskom demokracijom ovime se samo dodatno pojačao.

Od susreta s novim koronavirusom, krhki je hrvatski parlamentarizam praktički izgubio dah. Propisana mu je samoizolacija do nekih budućih vremena u kojima će, nastave li se postojeći trendovi ograničavanja temeljnih prava i sloboda, možda biti tek relikt naoko davne demokratske prošlosti.