Razlike koje traju

Razlike između njemačkog istoka i zapada vidljive su i tri desetljeća nakon ujedinjenja. Hoće li razlike ikad nestati i može li EU izbjeći istu takvu sudbinu?...

„Ponovno ujedinjenje Njemačke i ujedinjenje Europe dvije su strane istog novčića“, znao je reći glasoviti njemački kancelar Helmut Kohl, praktički parafrazirajući rezoluciju Europskog parlamenta iz studenog 1989. koja je također dva procesa označila međusobno vrlo komplementarnima. Državnik starog kova i veliki prijatelj Hrvatske bio je definitivno u pravu, možda i ne znajući koliko. S puna tri desetljeća odmaka može se ustvrditi kako je integracija Istočne Njemačke, točnije Njemačke Demokratske Republike (DDR), u Saveznu Republiku Njemačku, koja se pokazala kao vrlo trnovit i izazovan proces, mogla dati naslutiti koliko će teško biti politički i ekonomski integrirati 27 različitih država u Europsku uniju.

Svaka rasprava o ujedinjenju Njemačke, naravno, započinje sjećanjem na represiju, žrtve jednog suludog režima i vapaje stotina tisuća ljudi za slobodom. Rušenje Berlinskog zida, praćeno oduševljenjem građana, povijesnim govorima, pjesmama poznatih glazbenika i dirljivim okupljanjima razdvojenih obitelji, zauvijek će biti prva asocijacija na ponovno sjedinjenje istočnih i zapadnih Nijemaca. Ovaj će događaj u kronikama dvadesetog stoljeća s pravom ostati zabilježen kao jedan od najpozitivnijih i najinspirativnijih, što će priču o teškom srastanju dvaju prethodno otuđenih – ako već ne stranih – tijela gurnuti u drugi plan. No to ne znači da ta priča ne postoji.

Nakon više od 2 trilijuna eura ulaganja u istočne njemačke pokrajine, od čega oko 300 milijardi u ključnu infrastrukturu, one još uvijek ekonomski zaostaju za zapadnima. Rast BDP-a njemačkog istoka od 41% u odnosu na 1991. nije bio dovoljan da se premoste višedesetljetne razlike pa je u ovom dijelu Njemačke, prema Godišnjem izvješću o stanju njemačkog jedinstva, stopa nezaposlenosti i dalje viša od njemačkog prosjeka, dok su prosječni prihodi 10% niži. Unatoč subvencijama i svim nastojanjima njemačke savezne vlade i industrije, godišnje u prosjeku dvostruko više ljudi ode s istoka na zapad zemlje u potrazi za poslom nego u obrnutom smjeru.

Ekonomska realnost ne samo da proizlazi iz društvenih razlika između istoka i zapada Njemačke, već ih i sama dodatno potencira. Istočnonjemačka ekonomija krhkija je zbog gotovo 50-godišnjeg socijalističkog nasljeđa, a što su razlike u odnosu na zapad vidljivije, to više ljudi vjeruje da je bivši sustav bio bolji. Unatoč enormnim ulaganjima i energiji uloženoj u integraciju istočne Njemačke, nezanemariv broj građana istočnih pokrajina smatra da je nekad bilo bolje i da demokratski sustav nije dobar. S druge strane, kako vrijeme prolazi, istraživanja pokazuju da sve više zapadnih Nijemaca smatra kako bi trebalo konačno prestati s beneficijama za istok zemlje i da je nepravedno da zapad plaća veće poreze i financira razvoj istoka. Brojni političari i analitičari danas tvrde da Njemačkoj nedostaje entuzijazam oko ujedinjenja kakav je viđen za vrijeme i neposredno nakon rušenja Zida. Cinici bi rekli da se Njemačka umorila od jedinstva.

Osim u ekonomskim parametrima, istok i zapad Njemačke podosta su udaljeni i u društveno-političkim pitanjima. Zapad je vidno multikulturalniji i liberalniji, dok je istok zatvoreniji. Posebice kad je riječ o migracijskoj politici.

Sličnosti između njemačkog i europskog ujedinjenja ovdje su jasno vidljive. Stare članice EU-a također su se umorile od subvencioniranja novih i slabije razvijenih članica te stoga ne čudi da kroz novi Višegodišnji financijski okvir nastoje smanjiti, a onda zatim po mogućnosti i dugoročno ukinuti, sredstva za koheziju. Jednako tako, novije članice pokazuju puno veći otpor europskoj migracijskoj politici od starih koje su se već odavno navikle na to da njihov ekonomski model počiva na uvozu jeftinije radne snage. Redistribucija novca poreznih obveznika ove razlike može kratkoročno zamaskirati, ali ih neće potpuno ukloniti, što među razvijenijima očito stvara određenu frustraciju.

Čini se da se i u njemačkom i u europskom slučaju radi o potpuno promašenim očekivanjima koja su ostala neostvarena. Naime, izdašna financijska ulaganja u slabije razvijena područja, koja su uglavnom bila pod komunističkom čizmom više od četiri desetljeća, nisu ni mogla izbrisati toliko očite razlike. Te se razlike, jednostavnim jezikom rečeno, nalaze u glavi, u mentalnom sklopu. Kvaliteta javne infrastrukture, dostupnost najviše razine javnih usluga i investicije u gospodarstvo apsolutno su dobrodošle jer nedvojbeno podižu kvalitetu života, ali neće same po sebi promijeniti životne navike i ponašanje ljudi koji su oblikovani u totalitarnom sustavu potpuno nespojivom s modernom zapadnom demokracijom.

Paradoksalno, sloboda da sa svojim životom čine što žele dok time ne nanose štetu drugima stanovnicima bivših komunističkih država ostavlja mogućnost da se nastave ponašati onako kako su naučili u totalitarizmu. Liberalna demokracija jednostavno nema – niti bi trebala imati – dovoljno jake mehanizme preodgoja, što znači da će razlike između istoka i zapada, i u Njemačkoj i u Europskoj uniji, potrajati još jako dugo. S njima trebamo naučiti živjeti jer će u protivnom frustracija sa svih strana biti sve veća.