SAD i Kina: Od strateške suradnje do najvećeg globalnog rivalstva (I)

Donosimo prvi dio velike analize američko-kineskih odnosa koji objašnjava evoluciju odnosa dviju globalnih velesila i detektira prijelomnu točku u kojoj se strateška suradnja pretvorila u veliko geostrateško rivalstvo...

SAŽETAK

U mandatu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je obilježilo i izbijanje korona-krize, Kina je nedvojbeno označena kao glavni geopolitički, geoekonomski i sigurnosni rival Sjedinjenih Američkih Država. Takav tretman azijske sile ostat će konstanta i za vrijeme Bidenove te budućih američkih administracija. Interesi SAD-a i Kine konfrontiraju se na nizu strateških područja, pri čemu i jedna i druga sila u međusobnome srazu imaju određene prednosti te nedostatke, odnosno slabosti. Kako bi se izbjeglo da konflikt Washingtona i Pekinga poprimi nasilne oblike, treba priželjkivati njegovu transformaciju u upravljano strateško rivalstvo.

ANALIZA

Jedan od temeljnih zaključaka prošlotjednog posjeta njemačke kancelarke na odlasku Angele Merkel američkom predsjedniku Joeu Bidenu svakako je dogovor o zajedničkom suprotstavljanju „antidemokratskom akcijama Kine“. Posebno je istaknuta borba protiv potkopavanja slobodnog i otvorenog društva, bilo od strane Pekinga ili nekoga drugog inozemnog središta moći.

Antikineska retorika postala je uobičajena posljednjih godina. Svi američki strateški dokumenti iz domene nacionalne sigurnosti Kinu vrlo izravno detektiraju kao prijetnju i strateškog rivala. Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti iz prosinca 2017., uz staroga rivala Rusiju, s kojom neohladnoratovska trvenja traju već gotovo petnaestak godina, Kinu je proglasila kao sigurnosnu prijetnju i „revizionističku silu“ koja je nezadovoljna sadašnjim poretkom i teži njegovoj promjeni na način koji je direktno protivan američkim interesima i vrijednostima.

Biden na Trumpovoj liniji

Početna nadanja dijela kineskih partijskih elita da će Bidenova administracija smanjiti tenzije s Pekingom pokazale su se pogrešnima. Svi početni potezi nove administracije idu prema cilju diplomatskog izoliranja Kine. I u dokumentu pod nazivom „Privremene strateške smjernice nacionalne sigurnosti“ - kao provizornom nacrtu prije donošenja cjelovite strategije nacionalne sigurnosti - ističe se da je Kina, kao druga po veličini ekonomska sila na svijetu, jedini konkurent koji je potencijalno sposoban kombinirati svoju ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć kako bi uspostavio održivi izazov stabilnom i otvorenom međunarodnom sustavu.

Novi šef američke diplomacije Antony Blinken izjavio je da je Kina najveći geopolitički izazov 21. stoljeća za SAD i saveznike. Odnosi s Kinom, najavio je Blinken, ostat će mješavina „nadmetanja kada to bude zdravo“, „suradnje kada to bude moguće“ i „antagonizma kada to bude potrebno“. Bivši predsjednik Donald Trump prvi je posve otvoreno Kinu označio kao glavnoga američkog geopolitičkog, geoekonomskog i sigurnosnog rivala, no uspon Kine i općenito azijsko-pacifičke regije još je i administraciju Baracka Obame potaknuo na to da donesu program Pivot to Asia u kojemu su neki vidjeli stratešku preorijentaciju američke vanjske politike, a drugi oblik novoga američkog offshore balansiranja prema ključnim dijelovima svijeta kako bi se održala ravnoteža snaga.

Nakon izbijanja korona-krize, koja je pokazala da SAD i zapadne zemlje u nekim strateškim proizvodima kao što su lijekovi i medicinska oprema ovise o Kini, postalo je i više nego jasno da će i sadašnja i buduće američke administracije Kinu tretirati kao glavnoga strateškog rivala. To ujedno znači da su američko-kineski odnosi ključ koji će oblikovati buduća desetljeća međunarodnih odnosa.

Razvoj odnosa dviju zemalja kroz povijest

Kako je uopće došlo do tolikoga jačanja Kine i do rivalstva dviju zemalja koje su mnogi još do prije desetak godina – opravdano ili ne - percipirali kao ekonomske partnere? Može li Kina ugroziti dominantan status SAD-a na međunarodnoj sceni? Koje su glavne točke prijepora Washingtona i Pekinga, a koji scenariji razvoja njihovih odnosa?

Za početak treba istaknuti da je Kina do početka Opijumskih ratova i „Stoljeća poniženja“ proizvodila više od jedne trećine svjetskoga BDP-a. U tom se smislu Kina posljednjih desetljeća vraća na određene pozicije iz svoje prošlosti. Kad su pak u pitanju odnosi sa SAD-om, možemo reći da je političku cezuru nedvojbeno predstavljala 1949. godina kad je Komunistička partija Kine odnijela pobjedu u građanskome ratu.

Nacionalistička vlada Chian Kai-sheka preselila je upravu Republike Kine na otok Tajvan. Washington je pobjedu komunista shvatio kao povredu svojih interesa pa je idućih tridesetak godina održavao odnose s režimom Kuomintanga na Tajvanu. Time je uspostavljen okvir za antagonizirane i vrlo ograničene odnose SAD-a i Narodne Republike Kine u idućih, pokazat će se, tri desetljeća. Od Koreje i Tajvana do Tibeta i Vijetnama, interesi SAD-a i Kine bili su potpuno suprotni, a Washington je uložio mnoge napore s ciljem destabiliziranja i slabljenja kineske komunističke vladavine.

Do promjene odnosa dolazi krajem šezdesetih odnosno početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Zbog sporenja oko sigurnosnih, razvojnih i ideoloških modela, dolazi do zaoštravanja sovjetsko-kineskih odnosa, a prijepori kulminiraju 1969. izravnim vojnim konfliktom na rijeci Ussuri. Raskol u komunističkome bloku, koji je SSSR označio kao glavnoga sigurnosnog protivnika Kine, pridonio je u idućim godinama, uz ostale faktore kao što su poraz SAD-a u Vijetnamskome ratu i kraj revolucionarnih tendencija u Trećemu svijetu, približavanju Washingtona i Pekinga.

Američki predsjednik Richard Nixon, uz presudnu asistenciju svoga savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera, uspostavio je dijalog s Kinom koju je posjetio u veljači 1972. To će rezultirati tektonskim promjenama, od kojih će prva biti primitak Kine u Vijeće sigurnosti, druga uspostavljanje punih diplomatskih odnosa dvije države 1978. (čime je formalno priznanje prebačeno s Taipeia na Peking), a treća – i najvažnija po SAD – izolacija Sovjetskog Saveza i kasnija pobjeda u Hladnome ratu. Približavanje Kine SAD-u, zbog straha od Moskve, imalo je blagoslov Mao Zedonga, no odlučujući je trenutak ipak bio dolazak na vlast Denga Xiaopinga 1978.

Dolaskom na vlast, Deng pokreće kampanju „Četiri modernizacije“ (poljoprivrede, industrije, znanstvenih istraživanja i vojske) s ciljem implementacije elemenata tržišne ekonomije u socijalistički sustav (tzv. „tržišni socijalizam“). Njegov je cilj bio modernizirati gospodarstvo, reformiranjem krute zapovjedne ekonomije, ali bez ukidanja monopola Komunističke partije Kine. Štoviše, Deng je smatrao da će poboljšanje životnog standarda, nakon provođenja reformi, vratiti legitimitet KPK-u. Dio krugova na Zapadu pritom je naivno vjerovao kako će ekonomska liberalizacija dovesti i do političke liberalizacije Kine.

Intenzivna gospodarska i diplomatska suradnja

Tijekom osamdesetih dolazi do snažne suradnje SAD-a i Kine u mnogim područjima. Američka poduzeća iskorištavaju kinesko tržište i snižavaju troškove robe korištenjem jeftinije radne snage. Milijuni radnih mjesta iz industrijskih središta SAD-a (Detroit, Cleveland, Pittsburgh itd.) sele u Kinu i nekolicinu drugih država. Deng i njegove partijske strukture na Zapadu su tražili koncepte kako formulirati kinesku razvojnu strategiju, a u tu su svrhu promicali trgovinu sa zapadnim zemljama i pozdravljali strane investicije pa su duž kineske obale uspostavljane posebne zone gospodarskog razvoja. Suradnja je produbljivana i na gospodarskoj i na diplomatskoj, pa čak i na strateškoj razini. Monopol KPK-a nije se dovodio u pitanje, no prekinuta je ranija maoistička politika potpore stranim komunističkim pokretima. Reforme su dovele do vrlo snažnog rasta kineske ekonomije.

Do dolaska na vlast aktualnoga kineskog čelnika Xi Jinpinga 2012., što je predstavljalo točku preokreta u mnogim aspektima, američko-kineski odnosi poprimali su različite intenzitete, oblike i sadržaje, pri čemu je postojao određeni prešutni dogovor da se SAD ne miješa u unutarnje kineske odnose, a Kina ne dovodi u pitanje američko međunarodno vodstvo. Ekonomska suradnja postojano je napredovala (Bill Clinton omogućio je ulazak Kine u WTO 2001.), a točke prijepora koje su dovodile do velikih napetosti bile su ne-ekonomske naravi: pokolj na Tjenanmenu 1989., NATO-ovo bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu 1999. (Kinezi nisu vjerovali da se radilo o slučajnosti) i sudar američkog izviđačkog zrakoplova s kineskim lovcem 2001.

Kad je u kolovozu 2010. Kina nadmašila Japan kao drugo najveće svjetsko gospodarstvo, upalila se lampica u Washingtonu, iako su brojni analitičari i ranije upozoravali na snažnu kinesku ekspanziju. Godinu kasnije američka državna tajnica Hillary Clinton u eseju za Foreign Policy pozvala je na već uvodno spomenuti „pivot“ prema Aziji, tj. na veća ekonomska, diplomatska i strateška ulaganja u azijsko-pacifičku regiju. To se opravdano interpretiralo kao potez koji ima za svrhu ograničavanje kineskih ambicija na azijskim paralelama i meridijanima.

Uslijedile su godine koje su dovele do usijanja američko-kineskih odnosa. U listopadu 2012. zamijenjeno je oko 70 posto vodećih tijela u Kini, a predsjednik države postao je Xi Jinping. Novi kineski čelnik i američki predsjednik Obama dogovorili su da će raditi na „novome modelu“ odnosa za SAD i Kinu te na rješavanju regionalnih i globalnih pitanja. No budućnost će donijeti pogoršanje odnosa. U rujnu 2013., tijekom posjeta Kazahstanu i Indoneziji, Xi je predstavio inicijativu „Pojas i put“ (Belt and Road Initiative - RBI). Ovaj ambiciozni projekt, koji nosi Xijev vanjskopolitički potpis, u idućim je godinama postao glavni predmet razmimoilaženja u američko-kineskim odnosima.

Dok pristaše BRI projekta govore o „grandioznoj viziji“ izgradnje pomorskih i kopnenih putova za povezivanje Kine i velikog dijela svijeta, kritičari na ovaj projekt gledaju kao na glavni vektor ekspanzije kineskog utjecaja u inozemstvu.

Dok je Deng smatrao da treba provoditi reforme i ne osporavati, a kamoli nijekati američku poziciju dominantne sile u svijetu (neovisno o ideji sinocentrizma prema kojoj je Kina Središnje Carstvo), Xi se – vođen procjenom da su snaga i utjecaj SAD-a i Zapada ušli u fazu ubrzanog pada – odlučio za iskorak na globalnu scenu čime je napuštena „strateška strpljivost“ prijašnjih administracija. I dalje se formalno proklamira politika bez sukoba i win-win politika te uzajamno poštovanje, no Kina je pod Xijem odlučila iskoračiti na svjetsku scenu.

Drugi dio ove velike analize pročitajte uskoro na portalu TheConservative.online.