Slučaj prošek: Zašto EU mora presuditi u hrvatsku korist

Zaštita naziva "prošek" za hrvatsko desertno vino ponovno je uzburkala duhove, a EU se našla pred novim pritiskom talijanskih političara i proizvođača prosecca...

Osam je godina prošlo, a ista meta, isto odstojanje. U rujnu ove godine talijanska eurozastupnica Mara Bizzotto zaprijetila je Hrvatskoj i Europskoj uniji barikadama zbog zaštite naziva „Prošek“ za dalmatinsko desertno vino koje Talijani smatraju ugrozom za svoj prosecco. Ista je to Mara Bizzotto s kojom je Ruža Tomašić imala okršaj u Europskom parlamentu zbog istog tog prošeka u listopadu 2013.

U proljeće 2014. Ruža Tomašić je u Strasbourgu za vrijeme plenarne sjednice Europskog parlamenta ugostila hrvatske proizvođače prošeka i predstavila taj izvorno dalmatinski proizvod. Cijeli je događaj organiziran kako bi se iz prve ruke pokazalo razlike među dvama vinima i dala mogućnost svima zainteresiranima da degustacijom i učenjem osnovnih informacija o hrvatskom vinu uvide kako je zabuna praktički nemoguća jer su razlike među tim vinima i više nego očigledne.

Ova se rasprava u EU institucijama vodi od dana kad je Hrvatska postala članicom. Otad se nisu promijenili ni hrvatski ni talijanski argumenti, kao ni ambicije naših susjeda da tradicionalno dalmatinsko slatko vino istjeraju s tržišta EU-a pod njegovim stoljećima starim nazivom. Glavni je talijanski argument navodno zbunjivanje potrošača sličnim nazivom. Neosporno je da prosecco i prošek neupućenima zvuče vrlo slično, no drastične razlike između tih dvaju vina i tehnika njihove proizvodnje jamstvo su da zabune ne može biti. Prosecco je bijelo pjenušavo vino, a prošek je slatko crno, desertno vino. Prosecco je izvorno talijanski, ali i globalni proizvod, koji se danas izvozi diljem svijeta, dok je prošek tradicionalno hrvatsko, dalmatinsko vino koje se ne proizvodi u dovoljnim količinama ni da zadovolji domaće potrebe. Kao takav, prošek nije i ne može biti ugroza globalnim poslovnim ambicijama talijanskih proizvođača i izvoznika prosecca.

Unatoč konstantnim talijanskim prosvjedima, Europska komisija zauzela je razumno stajalište koje je u odgovoru na zastupničko pitanje Mare Bizzotto samo ponovila: homonimija nije dovoljna za odbacivanje hrvatskog zahtjeva, a u kontekstu zaštite proizvoda sa zemljopisnim podrijetlom, posebno s obzirom na lokalnu i tradicionalnu uporabu, homonimi mogu koegzistirati.

No takvo objašnjenje teško će zadovoljiti talijansku stranu koja ima dva mjeseca za žalbu nakon objave odluke o zaštiti prošeka u Službenom listu Europske unije. Argumenti koji će biti korišteni u žalbi već su poznati, godinama se iznose i nema tu ništa novo. Razumno je stoga pretpostaviti da će žalba biti odbačena. Njezino odbacivanje nije važno samo u kontekstu zaštite hrvatske tradicionalne proizvodnje, već može imati i šire pozitivne implikacije.

Europski su pravni i politički mehanizmi duže vrijeme korišteni u protekcionističke svrhe i toj praksi mora doći kraj. Ne može više cijela Europska unija biti talac pojedinih gospodarskih sektora iz nekolicine moćnih država članica pri pregovorima o međunarodnim trgovinskim sporazumima niti je za EU dugoročno dobro ubijati unutarnju konkurentnost i raznolikost zaštitom interesa velikih kao što je u slučaju prošeka i prosecca. Komisija je, po svemu sudeći, postala svjesna činjenice da Unija kao cjelina nema nikakve koristi od toga da se prošeku zabrani pristup tržištu pod njegovim tradicionalnim nazivom; od toga eventualno može profitirati Italija, a i to je vrlo upitno.

Nije ovo izolirani slučaj svojevrsnog ekonomskog zlostavljanja novih članica tako što su države koje su prije ušle u EU iskoristile dostupne mehanizme zaštite na štetu onih koje su tek imale postati članicama zajednice. U jednu je ruku to sasvim prirodno jer svatko gleda svoj interes, ali u drugu šalje pogrešnu poruku o Uniji onima koje ona tek mora privući jer ih u startu stavlja u podređeni položaj. Europske tradicije, među ostalim i u proizvodnji, datiraju iz vremena kad moderni nacionalni okvir nije postojao. To je činjenica koju treba uzeti u obzir pri zaštiti određenih proizvoda – oni se tradicionalno proizvode pod sličnim ili istim nazivom te srodnim tehnikama u više različitih država koje sad dijele granice kojih nekad nije bilo. Konkretno kod prošeka to nije slučaj; srodnosti tu nema osim slučajne sličnosti u nazivu, ali kod nekolicine drugih proizvoda imamo slučaj da susjedne regije s različitih strana državne granice dijele tradiciju proizvodnje. Priznavanje te činjenice ne znači ne priznavanje granica, već uvažavanje višestoljetne europske tradicije. Davati prednost pojedinim državama u njezinoj zaštiti samo zato što su veće, moćnije ili su ranije ušle u EU jednostavno je nepošteno i protivno duhu dobrih međususjedskih odnosa.

Upravo kod ovakvih slučajeva Bruxelles ima priliku uspostaviti model koji rješava sukobe i asistirati u rješavanju bilateralnih sporova koji bi teško bili riješeni bez dobrog medijatora jer nitko se neće tek tako odreći tradicije koja pritom donosi i određeni novac. Pristanak na talijansku ucjenu i histeriju, koji zasad nije naročito vjerojatan, unio bi samo nered na EU tržište i poslao poruku da EU institucije nisu supranacionalni okvir za rješavanje sukoba, nego loš i nepravedan arbitar koji zauzima stranu većih i moćnijih.