‘Mojoj djeci nitko neće nametati svoja uvjerenja; ne želim EU ideološkog jednoumlja niti super-državu’

Razgovaramo s Nikolom Grmojom, potpredsjednikom i saborskim zastupnikom Mosta, o razvoju stranke, stajalištima o Europskoj uniji i prijedlogu Antipedofilskog zakona koji je u dijelu javnosti dočekan na nož....

Puno se toga promijenilo za Most od velikog uspjeha na parlamentarnim izborima 2015. Stranka je preživjela dvije kraće epizode participacije u vlasti s HDZ-om i nekoliko godina saborske opozicije, gubitak pojedinih lokalnih uporišta iz kojih je nacionalna priča krenula, suradnju s Miroslavom Škorom na predsjedničkim izborima, kadrovske promjene u saborskom klubu, ideološko definiranje i gradnju terenske infrastrukture, temeljene na mladima, praktički od nule. Most je dosad prebrodio izazove koji su politički upokojili podosta drugih opcija i etablirao se kao stabilna opozicijska stranka s kršćansko-konzervativnim predznakom. To, doduše, još uvijek ne znači da nad njima, njihovim politikama i pozicijom na hrvatskoj političkoj sceni nema određenih upitnika, a jedan od najboljih sugovornika za otklanjanje svih nedoumica kad je ova stranka u pitanju svakako je saborski zastupnik, osnivač Mosta i aktualni potpredsjednik stranke Nikola Grmoja.

Prošli ste put od instant uspjeha na nacionalnoj razini, preko sudjelovanja u dvije vlade, do etabliranja u opoziciji. Kako biste danas opisali i gdje biste pozicionirali Most kao političku stranku?

Most je već osam godina u kontinuitetu relevantna politička snaga u Hrvatskoj i to ga čini posebnim u ambijentu političkog duopola HDZ-a i SDP-a koji vladaju Hrvatskom od njezine neovisnosti. Hrvatsko demokratsko iskustvo prije pojave Mosta pokazalo je da nove stranke ne uspijevaju dugoročno opstati na političkoj sceni. I prije Mosta postojale su neke nove stranke koje su imale određenu potporu birača, no one su se osipale i nestajale unutar jednog izbornog ciklusa, najčešće zbog toga jer bi suradnjom sa strankama duopola izgubile povjerenje birača ili zato što, zbog svog naglog uspjeha, nisu uspjele izgraditi čvrstu stranačku strukturu i odrediti jasne političke ciljeve i vrijednosti za koje se zalažu. Premda je i Most na počecima svog nacionalnog djelovanja pokušao mijenjati stvari iznutra, participirajući nakratko u nacionalnoj vlasti, nemogućnost da ostvarujemo obećanja koja smo dali građanima usmjerila nas je na samostalni, duži i mukotrpniji put. Most je danas stranka koju većina ljudi percipira kao umjerenu stranku desnog centra koja svoje politike temelji na tradicionalnim vrijednostima prema kojima živi većina hrvatskih građana. Izgradili smo stabilnu stranačku infrastrukturu, a nakon svibanjskih lokalnih izbora dobili smo i povjerenje birača da upravljamo nekim lokalnim sredinama ili da participiramo u lokalnom upravljanju.

Komunistički obrasci ponašanja u modernoj hrvatskoj politici

Osobno ste se pozicionirali kao borac protiv korupcije. Predsjedavate Antikorupcijskim vijećem u Hrvatskom saboru. Je li za Vas korupcija najveći problem današnje Hrvatske?

Mislim da svaki hrvatski građanin vidi jasnu korelaciju između visoke stope korupcije u Hrvatskoj i slabijeg ekonomskog napretka. Korupcija na svim razinama onemogućava razvoj, koči poduzetničku inicijativu i zaustavlja one koji su sposobni i žele stvarati. Najteža i dugoročno najpogubnija posljedica korupcije je to što ona stvara očigledne nejednakosti i oduzima ljudima jednake prilike te dovodi do općeg malodušja u društvu pa tako od ulaska Hrvatske u EU svjedočimo rekordnim stopama iseljavanja iz zemlje.

Po pitanju nepotizma i korupcije, Hrvatska nije specifikum, prije klasična priča postkomunističke države s mladom demokracijom i fragilnim institucijama. Smatrate li da nam iskustva neke druge europske postkomunističke zemlje mogu pomoći u borbi protiv korupcije? Tko je u tome bio uspješniji od nas?

Mogao bih se složiti da je današnja Hrvatska dijelom i priča o postkomunističkoj državi s mladom demokracijom i fragilnim institucijama, ali Hrvatska ni po čemu nije "klasična priča". Ostale europske postkomunističke države ipak su se u nekoj mjeri suočile s posljedicama totalitarnog komunističkog režima. Te države poduzele su značajne napore da se prikupi relevantna arhivska i povijesna građa iz komunističkog perioda te da bude dostupna povjesničarima i drugim istraživačima kako bi se mogla utvrditi objektivna istina o komunističkom periodu. U Hrvatskoj se to nije dogodilo, a izostanak suočavanja s posljedicama komunizma u Hrvatskoj postao je plodno tlo za povijesne i političke manipulacije. Štoviše, i dan-danas svjedočimo relativizaciji posljedica komunističkog režima koja nerijetko dolazi od najviših političkih dužnosnika iz nekih političkih opcija, a prisutna je i u pop-kulturi, najčešće motivirana nostalgijom. Monstruozne parole o jugoslavenskom komunizmu "s ljudskim licem" i danas možemo čuti od viđenijih hrvatskih povjesničara, komentatora ili političara s lijeve strane političkog spektra. Most je i to htio promijeniti pa smo 2017. predložili zakon kojim bi se otvorili svih arhivi iz komunističkog perioda. Htjeli smo zatvoriti tu priču koja opterećuje naše društvo. I premda je zakon donesen velikom većinom glasova različitih političkih opcija, on u stvarnosti nije zaživio, a sljedeće 2018. već je i promijenjen te je dostupnost arhivskog gradiva iz komunističkog perioda odgođena najmanje za još jedno čitavo desetljeće. U takvom ambijentu, u kojemu će se i dalje selektivno baratati i manipulirati poviješću te relativizirati posljedice komunizma, teško je očekivati brza rješenja. Nažalost, i politički akteri u modernoj Hrvatskoj preuzeli su iste obrasce ponašanja i funkcioniranja, što je Hrvatskoj već donijelo i njezinu vlastitu "prtljagu" koja se se ogleda i u raširenosti korupcije. Stoga, koliko god nam mogu biti korisni primjeri država sa sličnim iskustvima, ipak moramo biti svjesni određenih hrvatskih specifičnosti i moramo pronaći svoj vlastiti put u borbi protiv korupcije.

Koji su ključni potezi kojima bi se razina korupcije u Hrvatskoj mogla značajnije smanjiti? Zašto ih Vi, dok ste bili dio vlasti, niste realizirali i zašto ih aktualna vlast ne implementira?

Preko noći se ne može ništa, mi smo vlast obnašali ukupno – i to kao manjinski partner – po šest mjeseci u dvije vlade, što je premalo i utjecaja i vremena za krupnije promjene. No, u konačnici, ostali partneri u vladi nisu htjeli ni čuti za krupnije reforme pa smo, kako sam već prije rekao, odlučili graditi svoj vlastiti politički program i put.

Čuvati kršćanske korijene Europe

Iako je i na prošle izbore za Europski parlament izašao sa svojom samostalnom listom, Most se do danas nije opredijelio ni za jednu europsku političku grupaciju. Imate li možda bilateralne suradnje s pojedinim strankama iz drugih država članica EU-a?

Imali smo određene kontakte, ali nama, s obzirom na to da smo u početku više bili pokret fokusiran na nacionalnu, a ne EU razinu, povezivanje s drugim političkim strankama ili grupacijama na razini EU-a nije bio prioritet. U vremenu koje je pred nama, više vremena i energije posvetit ćemo upravo tome.

Kakav ustroj i način funkcioniranja Europske unije Most priželjkuje?

Priželjkujemo Uniju u kojoj će se bitne odluke donositi racionalno, odgovorno i zajednički na korist svih država članica. Želimo EU u kojoj se neće događati da, primjerice, neke države imaju svoju politiku prema migrantima, a onda kad migrantsko pitanje postane previše teško i politički osjetljivo, ostavlja ga se na teret državama koje su na vanjskim granicama EU-a. Općenito, ne smije se događati da se pojedinačni interesi nekih država članica, pod krinkom zajedničkih europskih interesa, nameću ostalim državama na njihovu štetu. Uz to, očekujemo i da europska birokracija trezvenije pristupa zajedničkim pitanjima i politikama. Europska birokracija voli izrađivati grandiozne planove, sheme i strategije te juriti iz jednog ciklusa u drugi, još grandiozniji, uopće se ne osvrćući na ono što je ostvareno ili nije ostvareno, jesmo li negdje pogriješili i zašto smo pogriješili. Pritom se često gubi iz vida lokalna perspektiva država članica i gorak okus koji ostaje nakon što se europske politike provedu na nacionalnoj razini. Primjerice, nedavno smo u Hrvatskom saboru raspravljali o zakonu kojim se u Hrvatskoj smanjuje razina prava potrošača i to kao posljedica implementacije direktive koju je EU donijela radi potpune harmonizacije određenih pravila u prekograničnoj trgovini. Dakle, mi u hrvatskom nacionalnom parlamentu sada moramo objasniti hrvatskim potrošačima da će njihova prava biti smanjena zbog boljeg funkcioniranja zajedničkog unutarnjeg tržišta EU-a. Pritom, ako se ne postignu ciljevi proklamirani direktivom, europske institucije i dužnosnici ni za što od toga neće biti politički odgovorni. I to je jedan od osobitih problema EU-a, nedostatak političkog (izbornog) legitimiteta najviših dužnosnika EU-a, iz čega onda proizlazi i izostanak političke odgovornosti prema građanima EU-a u tradicionalnom političkom smislu.

Početkom srpnja velike su suverenističke stranke, od kojih su neke vladajuće ili glavne pretendentice na vlast u svojim državama, potpisale deklaraciju o suradnji na pitanjima duboke reforme EU-a. Jarosław Kaczyński (PiS, Poljska), Giorgia Meloni (Fratelli d'Italia), Santiago Abascal (VOX, Španjolska), Viktor Orbán (Fidesz, Mađarska), Matteo Salvini (Lega, Italija), Marine le Pen (RN, Francuska) i drugi obvezali su se da će zajedničkim snagama čuvati judeokršćansko nasljeđe i zajedničke vrijednosti nasuprot EU strukturama koje nameću ideološki monopol i imaju tendenciju stvoriti europsku superdržavu. Koje je mišljenje Mosta o toj deklaraciji i biste li ju, kao stranka, potpisali?

Most se zauzima za čuvanje i promicanje duhovnog i kulturnog nasljeđa Europe čiji su korijeni u kršćanstvu i nipošto ne želimo EU kao nekakvu super-državu koja nameće ideološko jednoumlje. Svi koji se žele suprotstaviti takvoj viziji EU-a mogu očekivati našu pomoć i podršku. No, prije konkretnih razgovora o potpisu određenih deklaracija, mislim da Most prvo mora donijeti odluke oko vlastitog djelovanja na europskoj razini.

Osnažiti prava roditelja

Je li na tragu obrane tih vrijednosti o kojima se govori u ovoj deklaraciji i Vaša inicijativa da se zaustavi LGBT propaganda i donese antipedofilski zakon? Koje biste oblike te propagande zabranili i kako? Je li to dio najavljenog antipedofilskog paketa ili će ići odvojeno?

Diglo se puno prašine oko tog mog prijedloga. Ono sto je zajedničko mom prijedlogu i toj deklaraciji jest da oboje idu u smjeru prava država odnosno pojedinaca da sami odlučuju o vrijednostima koje žele prenositi novim generacijama. U mom antipedofilskom paketu jedan od prijedloga bit će i zakonsko osnaženje prava roditelja da odgajaju djecu sukladno vlastitim uvjerenjima. Cilj je onemogućiti da se djeci kao posebno ranjivoj skupini od malih nogu nameću sadržaji koji su u suprotnosti s uvjerenjima njihovih roditelja.

Veliki broj domaćih mainstream medija odmah je ustvrdio da ste inspiraciju za svoju zakonodavnu akciju pronašli kod Viktora Orbana u susjednoj Mađarskoj. Vidite li uzora u Orbanovoj Mađarskoj?

Ja sam o potrebi donošenja Antipedofilskog zakona govorio prije više od godinu dana, tako da me na to nisu inspirirala trenutna događanja u Mađarskoj. Ali sasvim je jasno da ono što se događa u drugim EU zemljama nije puno različito od onog što se događa u Hrvatskoj. Agresivna LGBTIQ propaganda i agresivne udruge koje stoje iza nje nastoje nametati svoje vrijednosti ostatku društva. Hrvatska je slobodna zemlja, svatko ima pravo živjeti kako želi, ali meni i mojoj djeci nitko neće nametati svoja uvjerenja i stavove.

Završili ste, praktički izrijekom navedeni, u jednoj rezoluciji Europskog parlamenta. Amandman koji kritizira Vašu inicijativu usvojen je na plenarnoj sjednici u srpnju. Kako ste reagirali na tu vijest iz Strasbourga?

To je epilog hajke koju su protiv Petrova i mene u Hrvatskoj predvodile te agresivne udruge, dio medija, ali i sam premijer. Ta je hajka dogurala do Europskog parlamenta i to preko amandmana Zelenih koji je usvojen. Kakva je Europski parlament institucija, najbolje pokazuje upravo to glasovanje. Zastupnici su izglasali osudu Petrova i mene, a da, realno, pojma nemaju što se u Hrvatskoj događa, o kakvoj se točno inicijativi radi i bez da su čuli drugu stranu. Tada sam konstatirao da bi i komunisti barem inscenirali nekakvo suđenje.

Borba protiv cenzure

Budući da se i Europski parlament bavio Vašom inicijativom, jeste li, poput Viktora Orbana, dobili podršku nekih stranaka i istaknutih političara iz drugih država članica Europske unije?

Jesam, ali mi je od podrške političara puno važnija podrška većine naroda kojoj svakog dana u susretima s građanima iznova svjedočim.

Proglašeni ste i homofobom, doživjeli ste uvrede i prijetnje zbog svoje inicijative. Udruzi „Zagreb Pride“ priprijetili ste tužbom. Ne smatrate li da će se takav stav jednoga političara uvijek lako rastumačiti kao pokušaj cenzure i pritiska na civilno društvo? Ne potvrđujete li tako tezu svojih neistomišljenika da inspiraciju tražite, kako oni to navode, u autokratskim režimima?

Ne slažem se s konstatacijom da tužba protiv neke udruge, i to zato jer su me proglasili odgovornim za nasilje nakon Povorke ponosa u Zagrebu s kojim nemam baš nikakve veze, potvrđuje da inspiraciju tražim u nekim autokratskim režimima. Pa ne možete u demokraciji nekog optužiti, bez ikakve osnove, za poticanje na nasilje?! Ipak, iako su pokrenuli hajku temeljenu na neistinama, zbog čega se još uvijek prijeti mojoj obitelji, odustao sam od te tužbe protiv udruge Zagreb Pride. I to zato da bih im uskratio argument kako sam ja taj koji ima nešto protiv osoba homoseksualnih sklonosti jer je upravo ta tužba poslužila Zelenima da, u okviru amandmana na rezoluciju Europskog parlamenta, uvrste Petrova i mene. To pokazuje da se te udruge i njihovo agresivno ponašanje i djelovanje više ne smije kritizirati jer te u protivnom u javnosti, domaćoj i međunarodnoj, prikažu kao nečovjeka koji mrzi i širi mržnju protiv osoba homoseksualnih sklonosti. Miješaju se kruške i jabuke, svjesno i namjerno, s ciljem uvođenja cenzure. Protiv toga se moramo boriti, ali čuvajući dostojanstvo svih ljudi.

Smatrate li postojeću razinu manjinskih prava na bilo koji način problematičnom i kakav bi manjine, po Vama, položaj u društvu trebale imati?

Manjine u Hrvatskoj imaju sva prava koja imaju u svim uređenim demokratskim društvima. Kad govorimo o nacionalnim manjinama, tu se prvenstveno misli na prava koja su povezana s očuvanjem posebnog manjinskog identiteta, u čemu im je Republika Hrvatska puno pomogla. Povrh toga, Hrvatska je osigurala manjinama i posebna politička prava, od posebne zastupljenosti u nacionalnom parlamentu, gdje imaju osam zajamčenih zastupničkih mjesta (cca. 5% svih zastupničkih mjesta), do toga da se manjinama zakonom jamči na desetke pozicija u izvršnoj vlasti na regionalnoj i lokalnoj razini u onim lokalnim jedinicama gdje su u većoj mjeri zastupljene. A od izmjena Zakona o lokalnim izborima iz 2020., članovima manjinskih zajednica de facto je omogućeno dvostruko pravo glasa na lokalnim izborima pa ćemo, nakon općih lokalnih izbora koji su provedeni u svibnju ove godine, na jesen imati i dopunske izbore za predstavnike nacionalnih manjina u gotovo četvrtini lokalnih jedinica. Teško mi je stoga slušati kritike na račun hrvatskog odnosa prema manjinama koji je, u smislu garancija političke zastupljenosti, gotovo bez premca u Europi i u svijetu. No, kao što to često biva, pojavio se jaz između manjinskih političara i pripadnika manjina koje ti političari predstavljaju. Velika većina pripadnika nacionalnih manjina uopće ne koristi svoje pravo glasa za manjinske predstavnike, nego, umjesto toga, glasuju na općim izborima ili su pasivni kao i većina hrvatskih birača koji ne izlaze na izbore. U takvoj situaciji, neki manjinski političari pribjegavaju traženju krivnje u drugima zbog toga što kroz sveopću i dugogodišnju participaciju u vlasti nisu uspjeli ispuniti očekivanja većine svojih birača, pripadnika manjinskih zajednica.

Za referendum o zadržavanju kune

Dobar dio desne, konzervativne i suverenističke scene u Hrvatskoj zamjera vladajućoj stranci to što tijesno surađuje sa srpskom manjinskom strankom. Vi ste osobno bili veliki zagovornik referenduma prema kojemu predstavnici nacionalnih manjina ne bi bili u mogućnosti odlučivati o vladajućoj većini. Stojite li još uvijek na istim pozicijama i zašto smatrate da bi mandat manjinskih predstavnika trebao biti na određeni način ograničen?

Činjenica je, kao što sam prethodno rekao, da pripadnici manjina u Hrvatskoj mahom ne glasuju za manjinske liste pa neki manjinski zastupnici ulaze u Sabor često sa jedva nekoliko stotina glasova. Normalno je onda postaviti pitanje minimalnog političkog izbornog legitimiteta koji bilo koji zastupnik u bilo kojem parlamentu mora zadobiti kako bi mogao odlučivati o javnim stvarima i nacionalnim pitanjima. Ali kad je riječ o narodnoj referendumskoj inicijativi koja je imala za cilj Ustavom urediti ključna pitanja i anomalije hrvatskog izbornog sustava, mislim da je ta inicijativa bila korisna jer je potaknula rasprave o povećanju mogućnosti preferencijalnog glasovanja, kao i o konačnom uređenju pitanja „jednake težine glasa“, s obzirom na to da u ovom trenutku broj birača u različitim izbornim jedinicama znatno varira, a u svima se bira jednaki broj zastupnika. U svakom slučaju, dobar dio građana nezadovoljan je time što se referendum nikad nije održao iako je za njegovo održavanje svoj potpis dalo deset posto od ukupnog broja hrvatskih birača. Unatoč kratkoj demokratskoj tradiciji, Hrvatska ima solidnu tradiciju u referendumima i referendumskim inicijativama, počevši od prvog referenduma o hrvatskoj samostalnosti, preko referenduma kojim je u Ustav upisana definicija braka kao zajednice žene i muškarca, pa do posljednje referendumske inicijative kojom su građani jasno poručili kakav treba biti smjer reforme mirovinskog sustava. Veliki sam zagovornik referendumskog izjašnjavanja građana i njihovog neposrednog odlučivanja o krupnim političkim temama.

Znači li to da ćete podržati referendum o zadržavanju hrvatske kune kao nacionalne valute?