‘Nacionalistički pristup nabavi cjepiva stvara opasnu klimu’

O oporavku od koronavirusa, jačanju transatlantskih veza, kineskoj prijetnji i novim globalnim odnosima razgovaramo s docentom s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Kristijanom Kotarskim...

Doktor znanosti Kristijan Kotarski, docent s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i predavač u području međunarodne političke ekonomije, jedan je od znanstvenika mlađe generacije čiji je fokus upravo na nizu globalnih pitanja koja su zbog koronakrize dospjela u prvi plan. Kao koautor hvaljene knjige "Koronaekonomika", u kojoj se bavi i utjecajem krize uzrokovane pandemijom koronavirusa na vanjskopolitičke odnose, već duže vrijeme u hrvatskom javnom prostoru nudi kvalitetne odgovore na pitanja o globalnim odnosima moći, međunarodnoj trgovini i kineskoj prijetnji.

Pandemija COVID-19 još je uvijek glavna ugroza i za javno zdravlje i za gospodarstva država članica EU-a. Članice se trenutno nalaze u različitim fazama epidemije, a jednako se tako i cjepivo distribuira i administrira različitom brzinom. Kad možemo očekivati kraj pandemije i početak oporavka?

U 2021. sigurno možemo računati na oporavak i gospodarski rast, a koliki će on biti ovisi o brzini procjepljivanja populacije i o tome koliko će trajati restrikcije koje sad ponovno uvodi niz europskih država. Njemačka kancelarka Angela Merkel, vidimo, najavljuje mjere koje će potencijalno trajati sve do Uskrsa, što će definitivno imati negativan efekt na njemačku ekonomiju kao stožernu ekonomiju EU-a, ali i na sve njemačke trgovinske partnere, među kojima je i Hrvatska. Sumnjam da će se do ljeta cijepiti preko 30-35 posto populacije. Dobra je vijest da bi cjepivo Sveučilišta Oxford i AstraZenece uskoro trebalo biti odobreno od Europske agencije za lijekove (EMA), što će bitno pospješiti procjepljivanje budući da je EU najveći kontingent cjepiva naručila upravo od tog proizvođača. Ipak, recentne prepirke između Europske komisije i farmaceutskih kompanija oko pridržavanja ugovora vezanih uz isporuku cjepiva poljuljale su taj optimizam. Nacionalistički pristup nabavi cjepiva stvara opasnu klimu u kojemu na vrijednosti gubi igranje prema unaprijed ugovorenim pravilima u odnosu na grubo korištenje moći.

Opravak će, dakle, biti vidljiviji nakon ljeta?

Svakako. Oporavak će biti vidljiv u drugoj polovici 2021. To je razdoblje kad će ozbiljna europska sredstva početi dolaziti u države članice, dakle sve ono što je osigurano donošenjem Višegodišnjeg financijskog okvira plus novim programom 'EU sljedeće generacije'. Taj će se novac početi isplaćivati u drugoj polovici godine, nakon što Europska komisija vidi i odobri nacionalne planove oporavka. Radi se o velikim sredstvima, pogotovo za zemlje poput Hrvatske. To su transferi na razini 3-4 posto BDP-a i taj će novac po inerciji imati određeni multiplikativni efekt. E, sad, koliki će taj multiplikativni efekt biti, pogotovo na duge staze, ovisi o kvaliteti projekata.

Očekivanja od znanosti

Sjedinjene Države imat će, ako je vjerovati najavama, nekoliko stimulativnih paketa. Postoji li mogućnost da Europska unija, uslijed novih spoznaja o pandemiji i njezinim ekonomskim učincima, također izađe s novim paketom ili će ostati talac svog kompliciranog procesa odlučivanja o takvim pitanjima?

Ne očekujem da će na razini Europske unije biti pokušaja da se donese neki novi paket. Vidjeli smo koliko je komplikacija bilo kod donošenja postojećeg paketa. No, s druge strane, na razini država članica potencijalno će biti novih paketa pomoći. Europska središnja banka svojim je pristupom ovoj krizi omogućila da države članice budu likvidnije i puno se lakše mogu zadužiti kako bi pregrmile ovu fazu krize zbog niže cijene zaduženja. To je, primjerice, jako važno Italiji kao trenutno 'najklimavijoj' ekonomiji u EU-u. Ako gledamo prinose na obveznice koje je Italija imala 2019. u usporedbi s onima iz prosinca 2020., vidi se da je cijena zaduženja pala za više od jednog postotnog boda na desetogodišnje obveznice.

Nakon suočavanja s prvim valom pandemije u redovima ekonomskih stručnjaka bilo je dosta optimista koji su najavljivali rekordno brzi oporavak budući da kriza nije posljedica intrinzičnih nedostataka svjetskih gospodarstava ili financijskog sloma, već vanjskog šoka čijom bi se eliminacijom, teoretski, trebalo sve brzo vratiti na staro. No sad vidimo da, ni nakon gotovo godinu dana, situacija još uvijek nije stabilizirana. Jesmo li mogli brže ili primjerenije reagirati i tako bitnije skratiti i javnozdravstvenu i ekonomsku krizu?

Potraga za cjepivom trajala je sukladno mojim očekivanjima, ali moram priznati da sam ipak očekivao više akumuliranog znanja i njegove primjene u praksi u smislu donošenja koherentnog seta mjera, kako u području javnog zdravlja, tako i u području ekonomije. Kad vidimo oscilacije kroz koje prolaze određene države, od labavih mjera do strogog zatvaranja, te promjene kriterija na temelju kojih se određuje razina ugroze sustava, vjerovao sam da će se prije stvoriti pouzdana baza znanja i politički konsenzus na temelju te ekspertize koji bi osigurao da lakše prođemo kroz ove mjesece prije procjepljivanja populacije. Nisam, primjerice, očekivao da će njemačka ekonomija biti izložena novom zatvaranju…

'Lako ćemo' u drugom valu

A jeste li očekivali da će zemlje koje su dobro podnijele prvi val toliko nastradati u ovom drugom, jesenskom valu?

Mnoge od tih država drugi su val dočekale nepripremljene, očito napucane lažnim samopouzdanjem. Nisu obavljene dodatne pripreme, primjerice, u vidu širenja bolničkih kapaciteta na jedinicama intenzivne njege. U pojedinim se državama nije išlo u nabavu većeg broja respiratora, a nisu ni unaprijedile proizvodnju COVID-testova kako bi imale ekonomiju razmjera i znatno pojeftinile testiranje. Fascinantno mi je da na razini EU-a nismo postigli dogovor o 'reshoringu' proizvodnje medicinske opreme pa da se barem dio proizvodi na europskom tlu i da nismo toliko ovisni o Kini.

Hoće li se u kontekstu ove pandemije promijeniti odnosi Europske unije i Kine?

Kina je jedina veća ekonomija koja je imala rast u 2020. Nije to onaj rast na koji su Kinezi navikli, ali činjenica je da je Kina krizu prebrodila puno bolje od ostatka svijeta. Kineske brojeve treba, doduše, uzeti sa zadrškom, kako kad se radi o broju zaraženih i preminulih, tako i stvarnu stopu ekonomskog rasta i zaposlenosti. Državni ured za statistiku tamo definitivno nije neovisna institucija, već je pod stalnim pritiskom Partije zbog potrebe stvaranja određenog narativa o uspješnoj Kini koja, za razliku od dekadentnih zapadnih demokracija, uspješno pobjeđuje krizu. Europa je pristala na Sveobuhvatan sporazum o ulaganjima s Kinom o kojemu se pregovaralo gotovo cijelo jedno desetljeće. Problem kod tog ugovora jest što EU nije zauzela čvrsti stav oko radničkih i ljudskih prava u Kini, pogotovo prava Ujgura i korištenja prisilnog rada. U knjizi „Koronaekonomika“, koju sam napisao s Velimirom Šonjom, istaknuo sam da je iznimno važno da  si Europa osvijesti kako nije toliko ovisna o Kini koliko se obično percipira. Ako se gleda ukupni volumen trgovine svih država članica EU, na trgovinu s Kinom otpada 5-6 posto. Jednako je tako važno da Europska unija diversificira nabavne kanale razne potrebne opreme. Istina, mi zbog demografske situacije i zaduženosti moramo biti svjesni da su nam potrebni vanjski kanali ekonomskog rasta, koje nam mogu pružiti brzorastuće azijske ekonomije. Ali Kina nije jedina takva ekonomija, postoje i druge takve ekonomije u Aziji koje su nam ujedno i puno bliže jer imaju demokratsko uređenje, primjerice Indonezija i Indija s kojima još uvijek nemamo takve trgovinske sporazume. Ni s liberalnim demokracijama koji su nam pouzdani partneri, kao što su Australija i Novi Zeland, također nemamo takav tip trgovinskog sporazuma.

Kinu se ne može promijeniti

Prilično je očito da nam treba više trgovinskih sporazuma… Sjetimo se, Britanci su upravo to isticali kao komparativnu prednost Brexita, to što će brzo i učinkovito sklapati sporazume o slobodnoj trgovini diljem svijeta.

Da, treba nam slobodna trgovina sa što više kompatibilnih ekonomija, to je bilo vidljivo i prije ove pandemije jer tako smanjujemo ovisnost o Narodnoj Republici Kini i njezin ucjenjivački potencijal. Ovaj je sporazum s Kinom dobar utoliko što osigurava nešto lakši ulazak na kinesko tržište, ali ne čudi što je dio europarlamentaraca njime uznemiren, znajući da Kina još uvijek sustavno krši ljudska prava, od čega dio zapadnih korporacija profitira. S druge strane, jasno je zašto Njemačka forsira ovaj sporazum. On je njezin strateški interes jer njezinoj industriji osigurava pristup ogromnom kineskom tržištu. To je, uostalom, ono što je Njemačku izvuklo iz prošle krize. Za razliku od velike većine europskih ekonomija, Njemačka je u jeku zadnje krize iskoristila brzu ekspanziju kineskog tržišta.

Ali i dalje ostaje problem kineskog politekonomskog uređenja koje je radikalno drukčije od europskog…

Da, kod dijela europskih političara postoji ta iluzija da se Kinu može promijeniti na način da ona napusti svoj autoritarni model. To su puke tlapnje, da će oni zbog nas napustiti svoj model državnog kapitalizma i ono što je novi kineski brend, a to je digitalni autoritarizam. Tu je posebno važno, kad već ne možemo promijeniti Kinu, paziti da ne izgubimo vlastitu dušu, odnosno vrijednosti koje nas čine Europskom unijom. To je ključni izazov i dugoročno najveća opasnost za vjerodostojnost Europske unije u svijetu. Kako će ona vrijednosno privući nove članice ako rasprodaje svoje vrijednosti u jednom asimetričnom partnerstvu? Odnos s Kinom stoga mora biti puno uravnoteženiji.

U SAD-u cijela jedna, uvjetno rečeno, škola vanjskopolitičke misli, skupina stručnjaka za vanjsku politiku i diplomaciju, smatra da su silazak Amerike s trona i zamjena pozicija s Kinom neizbježni i jedino što je važno osigurati jest da se odviju u kontroliranim uvjetima. Donald Trump otvoreno se suprotstavio toj maksimi i suprotstavljanje Kini bilo je svojevrsni lajt motiv prve njegove kampanje. Možemo li očekivati porast broj političara koji otvoreno pozivaju na razbijanje određenih iluzija, i u Europi, i u SAD-u?

Odgovor na to pitanje u bitnoj mjeri ovisi o tome koliko će SAD i EU ponovno postati snažni transatlantski partneri. EU samostalno ne može dovesti do omekšavanja autoritarnog sustava u Kini, ali koordinirani pritisak sa SAD-om zasigurno bi dao bolje rezultate, pogotovo ako bi se ta koalicija liberalnih demokracija proširila na Indiju, Australiju, Indoneziju itd. Ali prvo Amerika mora zacijeliti svoje rane, a to mi se čini da neće biti tako skoro. Vidljiv je jedan zamor dijela građana, ali i političkog establishmenta, američkim globalnim vodstvom. Bez određenih kompromisa nije moguće okupiti širu koaliciju koja bi se nosila s kineskom prijetnjom, a u Trumpovu mandatu bilo je vidljivo da Amerika više nije toliko spremna na te kompromise.

Možemo li reći da je, s druge strane, Trumpova administracija zaslužna za to što se vanjskopolitički fokus s Rusije pomaknuo na Kinu?

Trumpova je administracija u dva ključna dokumenta – Nacionalnoj obrambenoj strategiji i Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji iz 2017. – označila tu kinesku prijetnju, vidljivu kroz jačanje autoritarizma. Dijagnostika je bila dobra. No izvedba je, po mom sudu, bila katastrofalna. Ponuđena rješenja nisu bila primjerena. Potpuno ignoriranje multilateralne suradnje s EU-om, neosnovane optužbe na račun EU-a, prijetnja protekcionističkim mjerama… To nije pravi put. Američka je snaga u posthladnoratovskom poretku počivala u tome što se SAD, osim na vlastitu moć, uvijek mogao osloniti na mrežu svojih saveznika. To je Trumpova administracija odbacila. Amerika, unatoč činjenici da su neka od tih savezništava u posljednje vrijeme ugrožena, može računati na potporu 60-ak zemalja, a Kina formalno ima samo jednog spomena vrijednog saveznika – Sjevernu Koreju. Tu je kineska slabost.

Valuta je kineska slabost

Koliko Kina može ovu koronakrizu iskoristiti za širenje svog globalnog utjecaja?

Kineska se diplomacija u tom smislu oslanjala na jeftine kredite i niz infrastrukturnih projekata u sklopu inicijative 'Jedan pojas, jedna cesta'. COVID-19 snažno je pogodio praktički sve svjetske ekonomije, uključujući i one koje su ulazile u partnerstvo s Kinom i o njoj imaju generalno puno bolje mišljenje od zapadnih liberalnih demokracija. Ključno je pitanje hoće li Kinezi inzistirati na potpunoj naplati dugova od svojih novih partnera u jugoistočnoj Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Nevoljko su, primjerice, pristali na moratorij otplate kredita u sklopu G20 pa ćemo tek vidjeti, kad moratorij bude ukinut, hoće li Kinezi pokazati dobru volju da dio potraživanja otpišu kako bi kupili strateški utjecaj. Kina nema iskustva s međunarodnim restrukturiranjem dugova niti je članica Pariškog kluba koji okuplja službene vjerovnike.

To je veliki test za Kinu, pokazat će se ima li kapaciteta trenutno biti globalna predvodnica…

Velike sile imaju jake valute. Kina to nema. Ameriku čini Amerikom to što ima globalnu valutu – dolar. Za Kinu je važno u kolikoj će mjeri uspjeti internacionalizirati svoju valutu – renminbi, da ona postane barem donekle konkurentna euru i američkom dolaru. Dio investitora sigurno će željeti u narednom razdoblju diversificirati svoj portfelj, odmaknuti se dijelom od eura i dolara i to je prilika za renminbi. Ali da bi se to dogodilo, Kina prvo mora provesti niz važnih reformi koje baš nisu kompatibilne s njezinim autoritarnim sustavom vladavine. Da bi valuta bila konvertibilna i da bi ju investitori prigrlili, Kina mora ukinuti kapitalne kontrole i svoje pravosuđe učiniti neovisnim od Partije i politike. Kad bi Partija krenula u tom smjeru, smanjila bi se njezina kontrola nad cjelokupnim sustavom državnog kapitalizma. Dok je stanje kakvo jest, Kina svoje globalne projekte financira u američkom dolaru. Tako je, primjerice, više od 70 posto kredita koje je Kina izdala državama u razvoju krediti su u američkom dolaru, valuti čiju proizvodnju ne kontrolira.

Novi TTIP

Spominjali smo važnost jačanja transatlantskog partnerstva. Možemo li u bliskoj budućnosti od nove američke administracije i lidera EU-a očekivati konkretnije razgovore o trgovinskom sporazumu EU-SAD? TTIP je propao još u mandatu Baracka Obame, je li se odonda išta promijenilo?

U tom će procesu biti puno spornih točaka. Jedna je od tih spornih točaka pitanje oporezivanja, točnije digitalnih poreza. Američkoj je strani to neprihvatljivo, dok EU mora voditi računa o poštenoj tržišnoj utakmici. Trenutno imamo situaciju da velike multinacionalne korporacije plaćaju efektivnu poreznu stopu od 1 posto, a manji lokalni konkurenti, primjerice, 20 posto, što vodi jačanju monopolističkih praksi. Drugo se kontroverzno pitanje tiče regulacije digitalnih 'behemota', odnosno društvenih mreža. EU ima GDPR i teži strožoj regulaciji, dok Amerika ima drukčiji pogled na stvar.

Sad više možda ni nema. Naime, čini se da s druge strane Atlantika u posljednje vrijeme također teže većoj regulaciji interneta i društvenih mreža…

Da, čini se da stvari idu u tom smjeru i Amerika će možda promijeniti neka stara stajališta. Istaknuo bih ovdje i treću spornu točku, a to je pitanje kompenzacije gubitnika globalizacijskih procesa. Slobodna trgovina neosporno dovodi do dobrobiti, ali ključno je pitanje kako je ta dobrobit raspodijeljena. Imamo dobitnike tog procesa i gubitnike. Potrebno je naći načina kako pomoći onima koji su se našli na gubitničkoj strani globalizacije. Sjedinjene Države u tom će pogledu trebati ojačati mreže socijalne sigurnosti jer će se u protivnom produbljivati nepovjerenje javnosti u međunarodne trgovinske sporazume i slobodnu trgovinu kao takvu.

Nije li TTIP uvelike propao zbog težnje za harmonizacijom standarda proizvodnje?

Tako je. Amerika je na tome inzistirala, pogotovo u domeni poljoprivrede. Europa još uvijek drukčije gleda na GMO sjeme i GMO hranu, u Europskoj uniji na snazi je drukčije zakonodavstvo u tom području. Treba biti svjestan sljedećeg: savršenstvo je neprijatelj dobroga. Potencijalni sporazum ne treba biti utemeljen na grandioznim ambicijama da se sve riješi u jednom koraku. Idemo postepeno, od onih područja oko kojih postoji veće suglasje kako bi i građanima bile jasnije sve prednosti užeg povezivanja i kako ono može unaprijediti njihove živote.