Prirodni plin: Američko-njemački dogovor ublažava štetne posljedice izgradnje Sjevernog toka 2 za EU (II)

Donosimo drugi dio velike analize o prijeporima oko kontrole proizvodnje, prodaje i distribucije prirodnog plina kao važnog energenta i instrumenta međunarodne politike....

SAŽETAK

Sankcije protiv Sjevernog toka 2, koje su usporile njegovu izgradnju, proteklih su godina opterećivale odnose SAD-a i Njemačke. Prošloga tjedna, tijekom susreta američkog predsjednika Joe Bidena i njemačke kancelarke Angele Merkel, Washington i Berlin postigli su načelni sporazum oko Sjevernog toka 2 prema kojemu će SAD dopustiti dovršetak toga projekta bez uvođenja novih sankcija Njemačkoj i Rusiji. Zauzvrat, Njemačka će učiniti određene ustupke Ukrajini i Poljskoj koje se, kako smo istaknuli, oštro protive izgradnji plinovoda. Postizanje sporazuma motivirano je Bidenovom željom za popravljanjem odnosa s Berlinom. Također, s obzirom na sredstva uložena u izgradnju Sjevernog toka 2, bilo je nerealno očekivati će projekt biti tek tako zaustavljen. No, Amerika ga je željela usporiti kako bi se u međuvremenu izgradio dio LNG mreže u Poljskoj i Hrvatskoj te poslala poruka Njemačkoj u vezi jačanja odnosa s Rusijom.

ANALIZA

U Europi i šire, na području Euroazije, postoji nekoliko neuralgičnih konfliktnih točaka koje se odnose na izgradnju plinske infrastrukture za distribuciju plina. Svakako najuočljiviju neuralgičnu točku predstavlja izgradnja Sjevernog toka 2 kojim se plin planira distribuirati iz Rusije u Njemačku.

Kao zamjena za nerealizirani Južni tok, koji je trebao distribuirati plin iz Rusije prema  Crnom moru i Bugarskoj te dalje prema Italiji i Austriji, ispod Crnog mora napravljen je tzv. Turski tok kao druga neuralgična točka. Drugim krakom ovoga plinovoda ruski se plin iz Turske preko pravoslavnog luka (Grčka, Makedonija i Srbija) transportira dalje prema Europi.

Alternativa ruskim plinskim pravcima

Za smanjenje ovisnosti u ruskome plinu bio je planiran plinovod Nabucco kojim bi se plin iz Kaspijske regije i Bliskog istoka (Azerbajdžana, Turkmenistana i Iraka) distribuirao u Europu. Problemi s realizacijom Nabucca odnosili su se na dominantan položaj Gazproma na izvoz plina iz Kaspijske regije, ali i na rutu koja je trebala prolaziti kroz politički i sigurnosno nestabilnu Gruziju. Na kraju je pobjedu odnio TANAP kao glavni segment Južnog plinskog koridora, kojim se plin iz Azerbajdžana od početka srpnja 2019. distribuira u Europu.

Taj plinski pravac započinje u Azerbajdžanu plinovodom TANAP (Trans Anatolian Natural Gas Pipeline  - Transanatolijski plinovod) koji kopnenim putem vodi iz Azerbajdžana preko Gruzije i Turske, zatim se pod imenom Trans-jadranski plinovod (TAP) proteže preko Grčke, Albanije i Jadranskog mora te završava na jugu Italije. U Albaniji se predviđa povezivanje TAP-a, otvorenog 2020., s Jonsko-jadranskim plinovodom (IAP) koji bi potom, preko Crne Gore i BiH, prolazio i kroz Hrvatsku.

Plinovodi TANAP i TAP predstavljaju alternativu ruskim plinskim pravcima, a posebno Turskom toku. S obzirom na to da je riječ o plinovodima koji transportiraju plin iz Azerbajdžana u Europu mimo Rusije te time smanjuju ovisnost Europe o ruskome plinu, ovi su plinovodi (kao i svojedobno projekt Nabucco), očekivano, dobili potporu Sjedinjenih Američkih Država.

Kompleksnu je situaciju na tržištu plina još složenijom učinilo otkriće da istočni Mediteran pliva na velikim zalihama nafte i plina. O istočnom Mediteranu – Levantskoj regiji (Egipat, Izrael, Libanon, Cipar, ali i Turska) danas se govori kao o jednom od najznačajnijih nalazišta prirodnog plina, koje bi moglo pridonijeti energetskoj sigurnosti EU-a te dijelom supstituirati plin iz Rusije. Naime, plinovodi TANAP-TAP-IAP pridonijet će energetskoj sigurnosti, odnosno smanjiti udio ruskog plina na tržištu EU-a, no to smanjenje ipak neće biti značajno, posebno u državama srednje i jugoistočne Europe. Zato se planira izgradnju novih opskrbnih pravaca iz istočnog Mediterana odnosno Levantske regije Bliskog istoka.

Izrael, Cipar, Italija i Grčka dali su potporu izgradnji plinovoda East Med koji bi trebao povezati podmorska plinska polja u istočnom Mediteranu s europskim tržištem te su 5. prosinca 2017. u Nikoziji (Cipar) potpisale Memorandum o razumijevanju o izgradnji plinovoda. Time je projekt od geostrateškog dobio i geopolitički značaj. Plinovod bi trebao biti izgrađen do 2025. Uvoz plina iz izraelskih i ciparskih nalazišta predstavljao bi oko 5% potrošnje plina u Europi, no nedvojbeno bi se realizacijom navedenog projekta napravio još jedan korak prema smanjenju ovisnosti o uvozu ruskog plina.

Međutim, prijepori između Cipra i Turske mogli bi otežavati eksploataciju ciparskog plina te imati ozbiljne reperkusije i na gradnju plinovoda od istočnog Mediterana do Italije. Iako ovaj plinovod uživa nedvosmislenu potporu EU-a i SAD-a, koji od Turske zahtijevaju da se suzdrži od bilo kakvih aktivnosti koje bi mogle dovesti do eskalacije napetosti, Turska, očito ohrabrena potporom Rusije (ovaj je plinovod je izravno u koliziji s ruskim plinovodima), ne reagira na jasno izražene stavove EU-a i SAD-a.

Glavni prijepori vezani uz Sjeverni tok 1 i 2

Najvažniji prijepori plinskoga „rata“ ipak se odnose na Sjeverni tok 2. Sve veća potražnja za plinom u Europi, a posebno u Njemačkoj, rezultirala je postizanjem dogovora o postavljanju plinovoda u baltičkom podmorju i formiranju konzorcija pod nazivom Sjeverni tok (Nord Stream). Riječ je o plinovodu kojim se prirodni plin iz ruskog grada Vyborga preko baltičkoga podmorja – mimo Ukrajine – transportira do njemačkog grada Greifswalda. Dogovor o gradnji plinovoda postignut je 2005., no zbog protivljenja baltičkih zemalja i Poljske (gubitak prihoda od tranzita), koje nije bilo dovoljno strateški razrađeno da bi išta promijenilo, te ekoloških prigovora Švedske, Finske i Danske, prva cijev plinovoda otvorena je 2011., a druga 2012. U konzorciju Sjeverni tok ruski Gazprom ima 51 % vlasništva, no većina je infrastrukture pod regulacijom EU-a.

Nakon što su se kapaciteti Sjevernog toka 1 pokazali nedovoljnima (dijelom i zbog toga jer je Njemačka odlučila odustati od nuklearne energije), postignut je i dogovor o gradnji Sjevernog toka 2. Uz Gazprom, u izgradnju Sjevernoga toka 2 uključene su i zapadne kompanije: njemački Wintershall i Uniper, austrijski OMV, britansko-nizozemski Shell i francuski Engie. Predsjednik uprave Sjevernog toka i ujedno predsjednik upravnog odbora ruskog Rosnefta bivši je njemački kancelar Gerhard Schröder, dugogodišnji osobni prijatelj ruskoga predsjednika Vladimira Putina.

Gradnji novoga plinovoda s dodatnih 55 milijarda kubičnih metara plina, koji treba ići paralelno sa Sjevernim tokom 1, uz SAD snažno se protive Poljska, Ukrajina i baltičke zemlje. Zemlje srednjoistočne Europe otvoreno kritiziraju njemačku odluku da se ide u taj projekt te ju proglašavaju suprotnom europskoj politici energetske diversifikacije, ali postizanja kontinentalne sigurnosti. Poljska, Ukrajina i baltičke države smatraju da gospodarsko jačanje Rusije samo povećava važnost „agresora s Istoka“ i nagrađuje njegovu „politiku topovnjača“.

„Gospodarska i energetska blokada Ukrajine“

Ukrajini i Poljskoj dodatno smeta i to što zbog plinovoda na morskom dnu ostaju bez zarade od tranzita koja se mjeri u milijardama, premda kroz obje zemlje još uvijek prolaze plinovodi koji donose značajne prihode. O ruskome plinu preko Ukrajine – uz samu Ukrajinu – najviše su ovisne balkanske zemlje Bugarska, Rumunjska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija, a donekle i Slovačka. Nakon izgradnje Sjevernog toka 1 i 2, postoji prijetnja da će Moskva u potpunosti prekinuti transport plina preko Ukrajine.

Izgradnja Sjevernog toka 2 posebno opterećuje odnose Rusije i Ukrajine. Bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio je od Njemačke da odustane od Sjevernoga toka 2 jer bi on značio „gospodarsku i energetsku blokadu“ Ukrajine, a Jurij Vitrenko, direktor ukrajinskoga koncerna Naftogaz, izjavio je da se „bez tranzita preko ukrajinskoga teritorija, povećava vjerojatnost izbijanja velikoga sukoba između Rusije i Ukrajine“.

Plinski „rat“ SAD-a i Ruske Federacije prisutan je i na području Hrvatske, gdje svoje interese ima ruski Gazprom, koji je potpisao desetogodišnji ugovor s PPD-om, ali i američke kompanije koje prodaju ukapljeni plin. Plinski rivalitet koji postoji između Washingtona i Moskve manifestirao se i javnom polemikom američkog i ruskog veleposlanika u Hrvatskoj tijekom 2018. godine. Krajem prosinca 2018. američki veleposlanik Robert Kohorst napisao je članak za Večernji list u kojemu se založio za izgradnju LNG terminala na Krku. Istodobno je pozvao Europu da treba reći „ne“ projektu Sjeverni tok 2. Na taj je članak reagirao ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Anvar Azimov koji je istaknuo da Sjedinjene Države ne prezaju ni od čega kako bi natjerale Europu da gradi LNG terminale s ciljem prodaje skupljeg plina.

Vojna i obavještajna zabrinutost

Nakon intenzivnog lobiranja Ukrajine, Poljske i baltičkih zemalja, u ožujku 2019. Europski parlament usvojio je izvješće latvijske zastupnice Sandre Kalniete (EPP) u kojemu stoji da Sjeverni tok 2 osnažuje ovisnost EU-a o ruskoj opskrbi plinom, ugrožava unutarnje tržište EU-a te nije u skladu s energetskom politikom ni sa strateškim interesima EU-a, zbog čega ga treba zaustaviti. U izvješću se navodi da Rusija koristi energetsku politiku kao političko sredstvo „za provedbu, održavanje i povećanje političkog utjecaja i pritiska na područje za koje smatra da je pod njezinim utjecajem“.

Zamjenica američkoga državnog tajnika za energetsku diplomaciju u Trumpovoj administraciji, Sandra Oudkirk, u svibnju 2018. upozorila je kako planirani plinovod Sjeverni tok 2 stvara vojne i obavještajne zabrinutosti. Naglasila je kako novi plinovod omogućuje Moskvi da postavi „prislušnu i nadzornu tehnologiju“ na prostoru Baltičkog mora. Dodala je i to kako Washington na cijeli ovaj projekt gleda kao na „loš izbor“. Oudkirk je eksplicirala stav SAD-a time da izgradnja Sjevernog toka 2 jača ovisnost Europe o ruskome plinu, a uz to otvoreno je poručila da Sjedinjene Države računaju na europsko tržište kada je u pitanju američki ukapljeni plin.

Unatoč pritiscima Washingtona, koji je uveo sankcije Sjevernom toku 2, ali i protivljenju zemalja EU-a, Njemačka ne želi odustati od njegove gradnje. Realizacijom ovoga plinovoda, Njemačka neće dobiti samo dovoljno plina za sebe, nego i za kontrolu pola europskog tržišta, čime će postati ključna tranzitna zemlja za prirodni plin. Izgradnjom plinovoda, povećat će se ovisnost Europe o ruskome plinu, čemu će doprinijeti i smanjenje proizvodnje na Sjevernom moru i u Norveškoj.

Američko-njemački dogovor

Sankcije protiv Sjevernog toka 2, koje su usporile njegovu izgradnju, proteklih su nekoliko godina značajno opterećivale odnose SAD-a i Njemačke. Prošloga tjedna, tijekom susreta američkog predsjednika Joe Bidena i njemačke kancelarke Angele Merkel, nakon godina sporenja, Washington i Berlin postigli su načelni sporazum oko Sjevernog toka 2, prema kojemu će SAD dopustiti dovršetak toga projekta bez uvođenja novih sankcija Njemačkoj i Rusiji. Zauzvrat, Njemačka će učiniti određene ustupke Ukrajini i Poljskoj koje se, kako smo istaknuli, oštro protive izgradnji plinovoda. Ukrajina bi tako dobila jamstva o nadoknadi novca za tranzitne takse za plin koje će izgubiti zbog plinovoda do 2024., ali i obećanje Berlina i Washingtona da će sankcije biti ponovno razmotrene ako Rusija bude koristila plin kao političko oružje. Njemačka bi, prema dogovoru, pristala biti dio Inicijative triju mora.

Nema nikakve dvojbe kako je postizanje sporazuma motivirano Bidenovom željom popravljanja odnosa s Berlinom. S druge strane, s obzirom na sredstva uložena u izgradnju Sjevernog toka 2, bilo je nerealno očekivati će taj projekt biti zaustavljen. No Amerika ga je željela usporiti kako bi se u međuvremenu izgradio dio LNG mreže (realizirani su terminali u Poljskoj i Hrvatskoj i poslala jasna poruka Njemačkoj u vezi jačanja odnosa s Rusijom. Jer, ne treba zaboraviti kako je Njemačka postigla energetski pakt s Rusijom 2015., u jeku sankcija protiv Rusije zbog okupacije Krima.

Zelena transformacija ugrožava plinski biznis

Od svih fosilnih goriva prirodni plin predstavlja najčišći izvor energije. Ipak, prema „zelenoj tranziciji“ koju zagovornici zelenih politika smišljaju za EU, čini se da se upotrebi plina odbrojavaju godine. Nedavni paket zakonskih prijedloga i mjera pod nazivom „Fit for 55“, koji se u EU nastoji pretočiti u pravnu regulativu, predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. Iako prirodni plan, ponovimo, predstavlja najčišće fosilno gorivo, do 2050. planira se njegova potpuna eliminacija iz prometa, gospodarstva i sustava grijanja. To nameće i pitanje svrhovitosti izgradnje velikih plinovoda. Naravno, koliko su „zeleni planovi“ koji podrazumijevaju potpunu eliminaciju fosilnih goriva realni, a koliko izraz pomodarskih i nerealnih ambicija pokazat će budućnost.

Prijepori oko plina, ali i nafte, još će neko vrijeme posve sigurno opterećivati međunarodne odnose i komplicirati igre na velikoj šahovskoj ploči. Zbivanja proteklih godina nedvojbeno ukazuju na plinski „rat“ Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije. U korijenu toga rata stoje suprotstavljeni geopolitički i geostrateški interesi, ali i interes širenja vlastitog tržišta za prodaju plina, energenta oko čije će se kontrole i u budućnosti nedvojbeno razvijati novi prijepori i, vrlo moguće, otvoreni konflikti.