SAD i Kina: Upravljano strateško rivalstvo umjesto otvorenog sukoba (II)

Donosimo drugi dio velike analize američko-kineskih odnosa koji odgovara na pitanje koliko je vjerojatan otvoreni sukob među dvjema silama te kako bi funkcionirao novi koncert svjetskih sila koji bi upravljao globalnim odnosima...

SAŽETAK

U novome multipolarnome svijetu koji nastaje pred našim očima, a u kojemu je jedna od glavnih sila autoritarna komunistička Kina koja nema namjeru mijenjati svoj sustav ni vrijednosti vladajuće klase, od ključne će važnosti biti što intenzivnija diplomatska komunikacija između velikih sila i strateških konkurenata. Jedino pojačana komunikacija i spremnost na kompromise može smanjiti međusobne strahove i nepovjerenja. Očigledno je da velike sile, a posebno Sjedinjene Države i Kina, ne dijele zajedničke stavove i vrijednosti, a kako suprotstavljeni interesi ne bi eskalirali u nasilne oblike, treba priželjkivati transformaciju konflikta u upravljano strateško rivalstvo.

ANALIZA

Inicijativa pojas i put (BRI) predstavlja glavnu polugu iskoraka Kine na svjetsku scenu. Pritom nikada nije jasno definirano koji sve projekti ulaze u BRI niti koja je prava svrha te inicijative, što je i inače odlika kineske politike jer takva dvosmislenost ostavlja otvoren prostor za različita tumačenja i moguće potrebne prilagode. Dio američkih analitičara na Pojas i put gleda kao na oblik kineske geopolitičke zavjere kojoj je cilj svrgnuti američko globalno i sjesti na svjetski tron. Iskustva pojedinih država s projektima u okviru BRI inicijative dovela su do zaključaka kako se Kina koristi „diplomacijom zamke duga“ i tako inaugurira novu inačicu kolonijalizma.

Kina ima ambiciju biti pobjednica 4. industrijske revolucije

BRI inicijativi i kineskome pojačanom međunarodnom angažmanu najsnažnije do sada suprotstavio se bivši američki predsjednik Donald Trump. On je uveo sankcije azijskoj sili, a započeo je i trgovinski rat Washingtona i Pekinga zbog golemih nerazmjera u međusobnoj trgovinskoj razmjeni, teških stotine milijarda dolara. Na udaru sankcija i carina posebno su se našli projekti iz programa „Made in China 2025“. Ovaj ambiciozni projekt, kojemu je cilj da Kina postane pobjednik četvrte industrijske revolucije, obuhvaća informacijsko-komunikacijske tehnologije, robotiku, svemirsku industriju, tzv. internet stvari itd. Očekivano je, stoga, što se na udaru Trumpovih sankcija našao i kineski telekomunikacijski gigant Huawei. Tehnološko rivalstvo jedno je od najizraženijih u nadmetanju SAD-a i Kine. Dominacija u području umjetne inteligencije, robotike i biomedicinskog inženjerstva jedan je od primarnih ciljeva vladavine kineskog čelnika Xi Jinpinga, tako da se u ova područja slijevaju ogromne svote novca za istraživanje i razvoj. U sljedećim godinama jedan je od kineskih ciljeva postizanje autonomije u proizvodnji vodiča, a to je sfera u kojoj su Sjedinjene Države donedavno imale snažan monopol.

Trump je Kinu dosljedno optuživao za krađu intelektualnog vlasništva, a korona-kriza, koja je krenula iz kineskog grada Wuhana, američko-kineski konflikt dovela je do nove razine otvorenog neprijateljstva. Ne jednom, Trump je korona-virus nazvao „kineskim virusom“, a mogli su se početkom krize čuti i glasovi o tome kako je kineski autoritarni model obračuna s korona-virusom djelotvorniji od američkoga i općenito od zemalja liberalne demokracije. Laude kineskome modelu bile su praćene i poplavom analiza (čak i u zapadnim medijima), koje su nagoviještale pad SAD-a (posve zanemarujući da Amerika ima iznimno velike mogućnost političke, intelektualne, vojne i ekonomske mobilizacije) i još brži uspon Kine, pri čemu se korona-krizu isticalo kao akcelerator tektonskih geopolitičkih promjena.

Novi način ograničavanja kineskih ambicija

Dolaskom Joea Bidena na vlast ništa se nije promijenilo u smislu tretiranja Kine kao strateškog rivala, no promijenjen je način na koji se želi ograničavati kineske ambicije. Dok je Trump bio pristaša unilateralizma, Bidenova administracija želi okupiti što širu koaliciju zemalja koje će sudjelovati u politici ograničavanja Kine. Kao vezivno tkivo antikineske koalicije predviđeno je suprotstavljanje na temelju različitih pogleda na ljudska prava i tehnologije. Pritom se posebno računa na Indiju, Japan, Australiju, Južnu Koreju, ali i na države EU-a, pri čemu sklapanje investicijskog sporazuma Bruxellesa i Pekinga, kasnije privremeno suspendiranog, u vremenu prijenosa vlasti s Trumpove na Bidenovu administraciju, nije najbolje odjeknulo u State Departmentu. Kad je u pitanju kineska inicijativa Pojas i put, na nedavnom sastanku G7 usvojen je zapadni infrastrukturni plan kao protuteža jačanju kineskog utjecaja putem BRI inicijative. Nuđenje konkretne alternative mnogo je djelotvornije od pukog kritiziranja kineske inicijative, no za sada nije jasno navedeno koji će biti izvori financiranja najavljenoga zapadnog investicijskog projekta.  

Odmah nakon promjene vlasti u SAD-u, Kina je poslala jasnu poruku Washingtonu. Kineski ministar vanjskih poslova Yang Jiechi na summitu na Aljasci poručio je američkim dužnosnicima kako nemaju pravo razgovarati s Kinom iz pozicije moći. Izrečena u roku od dva mjeseca od promjene administracije, ova je izjava šefa kineske diplomacij,e ne samo izraz sve veće kineske samouvjerenosti i promjene paradigme, unutar koje se traži značajnija uloga na svjetskoj razini, nego i slabo prikriveno upozorenje koja nagoviješta moguće hladnoratovsko nadmetanje Pekinga i Washingtona. Sporovi SAD-a i Kine pritom nisu samo ekonomske ili tehnološke naravi. Postoji, naime, i niz spornih teritorijalnih točaka.

Teritorijalni prijepori

Prva od spornih točaka nedvojbeno je Tajvan. Ovaj otok vlast u Pekingu smatra dijelom Kine (politika jedne Kine) i tajvanskim vlastima nudi hongkongški model reintegracije prema principu „jedna država, dva sustava“. S druge strane, Washington je preuzeo obvezu zaštite Tajvana u slučaju kineske intervencije, što ovu teritorijalnu točku čini jednom od najopasnijih mogućih kriznih žarišta na svijetu. Zanimljivo je da je Biden prvi američki predsjednik od 1978. na čijoj je inauguraciji bio i izaslanik Taipeia.

Ništa manje opasna točka nije ni Južnokinesko more. Američki analitičar Robert. D. Kaplan apostrofira da Kinezi gledaju na Južnokinesko more na način na koji su američki stratezi promatrali Karibe tijekom 19. i početkom 20. stoljeća: kao na vodenu ekstenziju svoje kontinentalne, kopnene mase, čija bi kontrola omogućila slanje mornaričkih snaga u šire područje Pacifika i Indijskog oceana, uz istovremeno smekšavanje Tajvana. Prema Kaplanu, kineski je cilj eliminirati američke pomorske i zračne snage iz Zapadnog Pacifika. Drugi analitičar, James Holmes, smatra da Južnokinesko more, kao vruća točka u kojoj se nalazi ratno brodovlje obje sile, može predstavljati mjesto promjene smjera globalne moći.

Američki i kineski interesi konfrontiraju se i oko Hong Konga (gdje je spor izazvao zakon o nacionalnoj sigurnosti) i Tibeta (CIA je obučavala protukineske diverzante koji su pružali otpor Tibetanaca protiv kineske okupacije). Također, SAD optužuje Peking i za neljudsko postupanje prema muslimanskim Ujgurima u pokrajini Xinjiang, no ipak najveće se opasnosti kriju u prijeporima oko Tajvana i Južnokineskog mora. Ako želi osigurati status regionalne sile i postati svjetskom silom, Kina jednostavno mora steći nadzor na ovim područjima, a SAD ih nema namjeru napustiti jer bi time pokazao slabost pred saveznicima u regiji (Japan, Južna Koreja, Australija). K tome, jasno je kako je azijsko-pacifičko područje od vitalne važnosti po Washington, budući da su upravo tamo najveća tržišta i luke te se prema toj regiji seli središte svjetske moći.

Prednosti i slabosti

Koje su prednosti, a koji nedostatci SAD-a i Kine u strateškome nadmetanju koje je započelo, a moglo bi potrajati desetljećima?

Prije svega, treba naglasiti da je Kina ozbiljniji protivnik od SSSR-a. Kao što upozorava američki konzervativni autor i bivši savjetnik američkih predsjednika Pat Buchanan, za razliku od SSSR-a, Kina ima četverostruko veći broj stanovnika. Za razliku od SSSR-a, Kina je ekonomski i tehnološki sposoban i dinamičan takmac Sjedinjenih Država. „Kad bismo započeli Hladni rat s Kinom, mi ga ne bismo započeli s prednostima koje je Trumanova Amerika, neoštećena kod kuće u Drugome svjetskom ratu, imala nad Staljinovom opljačkanom i opustošenom zemljom 1945. godine. (…) Dok je etnički nacionalizam rastrgao SSSR na 15 nacija, današnja je Kina više etnonacionalistička država u kojoj Han Kinezi sačinjavaju milijardu od kineskih 1,4 milijarde ljudi“.

U prilog ovim tvrdnjama mogli bismo navesti podatak da Kina sve više zamjenjuje SAD kao odredište stranih investicija, ali i to da je, primjerice, počekom osamdesetih godina sovjetski BDP bio manji od 50 posto američkog BDP-a. Iako je kineski BDP po glavi stanovnika bitno manji od američkoga, mnoga predviđanja govore da će Kina do kraja desetljeća postati po ukupnome obujmu prva ekonomija svijeta. Ekonomski gledano - Kina je, dakle, mnogo ozbiljniji konkurent od Sovjetskog Saveza.

Međutim, koliko su dosadašnje stope ekonomskog rasta Kine realne i u budućnosti?

U sljedećom razdoblju Kina namjerava nastaviti s inicijativom Pojas i put. Riječ je projektu koji ima velike potencijale generiranja ekonomskog rasta, ali će istodobno nastojati smanjiti ovisnost o stranim tržištima i ojačati domaće tržište formiranjem jakih domaćih lanaca opskrbe. Time će se, smatraju u Pekingu, smanjiti vulnerabilnost zemlje na vanjske pritiske i moguće američke sankcije. Jedna od mogućih poluga smanjenja ovisnosti od SAD-a odnosi se na najavu uvođenja digitalne valute koja bi dugoročno omogućila Kini i partnerima obavljanje financijskih transakcija izvan SWIFT sustav koji je de facto pod kontrolom SAD-a.

Kina je proteklih desetljeća, zbog reformi koje su dovele do liberalizacije ekonomije, bilježila velike stope rasta. No posljednjih godina, koje korespondiraju s vlašću Xi Jinpinga, taj je rast usporen. Umjesto nastavka liberalizacije, koja je dovela do ekonomskog rasta, Xi se – zbog težnje za političkom kontrolom – odlučio za povrat zapovjednoj ekonomiji koja se u vrijeme Mao Zedonga pokazala neuspješnom. To dovodi do gušenja poduzetništva i privatnog sektora, ali i smanjuje sposobnost prilagodbe ekonomskih tijekova različitim izazovima i krizama. Sustav u kojemu se preferira partijska ortodoksija nasuprot kompetencijama nema dugoročne perspektive.

Kinesko gospodarstvo do sada je uspijevalo izbjeći tzv. zamku srednjeg dohotka (kad se jednom izađe iz siromaštva, ekonomski je rast mnogo teži), no pitanje je što donosi budućnost. Ekonomska djelotvornost i politička svemoć kojoj Jinping teži jednostavno ne idu zajedno. Ono što predstavlja otegotnu okolnost po kinesku ekonomiju je i iznimno raširena korupcija. Korupcija znači i siromaštvo, no zbog zakona velikih brojeva i ogromnih infrastrukturnih i drugih projekata koji su značili i veliko kolanje novca – korupcijske rupe dosad su se uspijevale popuniti. Dugoročno korupcija predstavlja najveću opasnost po kinesku ekonomiju.

Teško je prognozirati što će donijeti protok vremena, no iz sadašnje perspektive gledajući, nije daleko od istine ekonomist Barry Naughton koji kaže da je kineska industrijska politika toliko velika i toliko nova da još nismo u poziciji procijeniti ih. Ona se može pokazati uspješnom, ali je također moguće da će se ispostaviti kao katastrofalna.

Prethodno smo naveli aspekte koje Buchanan smatra kineskom prednošću. No postoje i slabosti, a one su, ističe američki autor, strah i nepovjerenje njezinih susjeda „Ona sjedi na indijskim zemljama od rata s početka 1960-ih godina. Ona prisvaja čitavo Južno kinesko more, na čije vode i resurse također polažu pravo Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija, Filipini i Tajvan. Ljudi u Hong Kongu i na Tajvanu strahuju da ih Peking želi zauzeti i vladati njima. Čak i Vladimir Putin ima razloga biti sumnjičav; dok Peking gleda na oskudne, ali resursima bogate zemlje Sibira i ruskog Dalekog istoka, od kojih su neke svojedobno pripadale Kini“.

Za Buchanana, Kina je nedvojbeno „veći rival od SSSR-a, Staljina, Hruščova i Brežnjeva, ali današnji SAD nije nacija Ronalda Reagana, sa svojom pulsirajućom ekonomijom i ideološkim uvjerenjima da ćemo jednog dana vidjeti ideologiju Marxa i Lenjina pokopanu“.

Stručnjak za međunarodne odnose Joseph Nye optimističniji je od Buchanana. On smatra da će SAD u budućnosti imati određene prednosti pred Kinom u nekoliko sektora. Riječ je o energetici (SAD je danas najveći svjetski proizvođač nafte), visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64% svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje).

Pored navedenih prednosti, jedan od najvećih aduta SAD-a u srazu s Kinom je tzv. meka moć. Washington ima mnogo veće mogućnosti stvaranja saveza i koalicija od Kine. Kina jednostavno nema univerzalni narativ koji bi ponudila svijetu i svoje saveze uglavnom može graditi na temelju zajedničkog protivljenja SAD-u, kao u slučaju odnosa s Rusijom.

U analizi prednosti i nedostataka, odnosno slabosti, jedne i druge velike sile nužno se osvrnuti  i na demografski faktor. Kina je danas najmnogoljudnija zemlja na svijetu, no kinesko stanovništvo stari. Do 2033. gotovo jedna trećina stanovnika bit će starija od 60 godina. Iako je 2016. napuštena politika jednoga djeteta, prema najcrnjim projekcijama broj stanovnika Kine bi se do kraja ovoga stoljeća mogao prepoloviti, dok će SAD biti jako daleko od takvih trendova. Loša demografska slika bez dvojbe će se odraziti i na ekonomske procese u vidu manjka radne snage, ali i smanjenja potražnje za nekretninama na bujajućem kineskom tržištu nekretnina.

Točka preokreta

Korona-kriza mogla bi se, u konačnici, pokazati kao točka preokreta SAD-a i Zapada u odnosu na Kinu. Kao svojevrsni „Sputnjik trenutak“. Kina je skrenula pozornost na sebe i svoju snagu, na činjenicu da se pretvorila u tvornicu svijeta. Pandemija je izazvala rasprave o mogućem skraćivanju međunarodnih lanaca opskrbe i o seljenju dijela proizvodnje iz Kine u druge azijske ili istočnoeuropske zemlje. Kinu se na Zapadu počinje tretirati kao sistemskog rivala unatoč tome što pojedine zemlje imaju velike ekonomske aranžmane s Pekingom.

Kad su u pitanju vojni aspekti suparništva, iako Peking nastoji pretvoriti Narodnooslobodilačku vojsku u borbenu snagu svjetske klase (dajući prednost umjetnoj inteligenciji nad konvencionalnim elementima), realnost je da će njezina misija prvenstveno biti odvraćanje. Američka vojska neusporedivo je jača od kineske (i po snazi ratnog zrakoplovstva, i po broju bojevih glava, i po broju nosača zrakoplova te kvaliteti raketnih i topničkih sustava), a ima na raspolaganju, ne samo mnogo veća novčana sredstva, nego i veće borbeno iskustvo. Kineska vojska od 1979. nije sudjelovala u borbenim djelovanjima.

Je li rat između SAD-a i Kine moguć?

Pristaše teorije Tukididove zamke reći će da je moguć rat između Amerike i Kine. Ovaj je pojam popularizirao harvardski profesor Graham Allison kako bi objasnio vjerojatan sukob sile u usponu i sile u padu. Inspiracija je pronađena u Tukididovu djelu „Povijest Peloponeskog rata“, gdje imamo sljedeću rečenicu: „Uspon Atene i strah od toga inspirirali su Spartu da rat učini neizbježnim“. Nekada je Atena predstavljala silu u usponu i glavnoga konkurenta Sparti za dominaciju u grčkome svijetu, a danas je takav konkurent SAD-u Kina. Međutim, razina ekonomske međuovisnosti SAD-a i Kine (Kina je, primjerice, najveći vlasnik američkog duga) tolika je da se bilo kakav vojni konflikt, pokazala bi to svaka racionalna cost-benefit analiza, jednostavno ne bi isplatio niti jednoj strani.

Puno realnija opcija od izravnog vojnog konflikta nastavak je suparništva, ali samo na određenim područjima. Kineski lideri svjesni su da još uvijek ne mogu parirati Americi u svim sektorima i da nemaju kapacitete za globalno liderstvo, tako da najintenzivnije suparništvo možemo očekivati na području 5G tehnologija, međunarodne infrastrukture i razvoja, digitalnih sustava trgovine, ali i borbe protiv COVID-19. To su područja na kojima Peking smatra da ima prednost u odnosu na SAD.

„Uključivi multilateralizam“

Xi Jinping i današnja kineska vlast kao glavne slabosti SAD-a vide ponajprije socioekonomske nejednakosti, rasne podjele, ekonomsku stagnaciju i sve veće političke disfunkcionalnosti. Percipirane slabosti ujedno su i razlozi za međunarodni iskorak. Kina nedvojbeno želi preoblikovati svjetski poredak i ideološko okruženje prema uvjetima koji će biti povoljniji za Komunističku partiju Kine koja je nedavno proslavila sto godina postojanja. Naglasak će biti na tome da zapadnjačke  vrijednosti nemaju univerzalnu privlačnost i primjenjivost. To će izazvati reakciju SAD-a koji želi globalni poredak u kojemu će se sposobnost Pekinga za širenjem neliberalnih ideja izvan granice Kine svesti na minimalnu mjeru. Kina neće odbacivati multilateralizam, ali će se zalagati za određenu vrstu „uključivog multilateralizma“, unutar kojega će i kineski sustav imati svoje mjesto.

Na tragu je ideje o „uključivom multilateralizmu“ i prijedlog bivšega diplomata i predsjednika Vijeća za inozemne donose Richarda Haassa i profesora međunarodnih odnosa Charlesa Kupchana o formiranju koncerta svjetskih sila. Svjetski koncert sastojao bi od šest članica: Kine, Europske unije, Indije, Japana, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Demokracije i nedemokracije imale bi jednak tretman, a mjerilo članstva bili bi moć i utjecaj, a ne vrijednosti ili tip režima. Koncert bi okupljao geopolitički utjecajne zemlje koje bi za zajedničkim stolom rješavale goruće globalne probleme. Time bi i mogućnost opasnih unilateralnih akcija bila smanjena.

Međunarodni sustav koji bi time bio formiran ova dvojica autora opisuju kao istodobno bipolaran i multipolaran. Postojala bi dva konkurenta jednake snage  - SAD i Kina, no nadmetanje između njih ne bi obuhvatilo cijeli svijet. Druge velike države igrale bi na kartu suradnje s jednom ili drugom supersilom, nastojeći očuvati autonomiju. Nije pritom isključeno kako bi SAD u određenome trenutku nastojao popraviti odnose s Ruskom Federacijom, vodeći se prije svega geopolitičkim motivima, baš kao i u vremenu Hladnog rata.

Kako bilo, u multipolarnome svijetu koji se rađa, a u kojemu jedna od glavnih sila postaje autoritarna komunistička Kina (vlast KPK zasad u Kini nema praktički nikakve alternative koja bi imala potporu u narodu), od ključne će važnosti biti što intenzivnija diplomatska komunikacija između velikih sila i strateških konkurenata. Jedino pojačana komunikacija i spremnost na kompromise (koji, dakako, neće prelaziti crvene linije kad su u pitanju zapadnjačke vrijednosti i standardi), može smanjivati međusobne strahove i nepovjerenja. Očigledno je da sve velike sile, a posebno SAD i Kina, ne dijele zajedničke stavove i vrijednosti, a kako suprotstavljeni interesi ne bi eksplodirali u nasilne oblike, treba priželjkivati transformaciju konflikta u upravljano strateško rivalstvo. Jedino upravljano strateško rivalstvo – za koje se nadamo da će jednom okončati pobjedom demokratskih snaga – jamči stabilnost međunarodnog poretka i međunarodnu sigurnost u velikim igrama koje se trenutno odvijaju na velikoj šahovskoj ploči.

Prvi dio ove velike analize pročitajte OVDJE.