‘Totalitarnost je zloduh koji može opsjesti svaku ideologiju’

S mladim društveno-političkim analitičarom i novinarom Matijom Štahanom razgovarali smo o krizi liberalne demokracije, radikalizaciji na ljevici i postkršćanskom društvu. ...

Politički rovovi u zapadnim demokratskim društvima sve su dublji. Sjedinjene Američke Države s posljednja su dva izborna ciklusa vjerojatno su najbolji primjer toga. Desna i lijeva politička pozicija sve su udaljenije, a politički diskurs ne ostavlja previše prostora za one „između“. Radikalizacija je posebno vidljiva na prostoru lijevoga centra, koji je već dugo u krizi ideja koja se pomalo pretvara u krizu identiteta. Tu krizu iskorištavaju radikalno lijeve skupine i pojedinci koji se, ovinuti u zastavu tzv. demokratskog socijalizma, spremno odriču društvenog i ekonomskog nasljeđa zapadne kršćanske civilizacije. O kulturnom ratu koji bukti na Zapadu i njegovim posljedicama razgovarali smo s novinarom, društvenim kroničarom i političkim komentatorom Matijom Štahanom.

- Na Zapadu je došlo do svojevrsnog „nečasnog saveza“ između progresivnih lijevih politika i onoga što marksisti nazivaju „krupnim kapitalom“, smatra Štahan. U svojoj raščlambi društveno-političke zbilje kršćanskog Zapada Štahan ističe da međunarodne organizacije i nadnacionalne korporacije stupnjem svoje moći uvelike nadvisuju stupanj moći suverenih država, neizravno im namećući inicijative koje su u suprotnosti s još uvijek uvelike konzervativnom narodnom voljom.

- Te su inicijative nerijetko, uvjetno rečeno, lijeve provenijencije, ali proglašava ih se, zlorabeći taj koncept, temeljnim „ljudskim pravima“, dodaje Štahan. Potom razjašnjava specifičnu hrvatsku sitaciju:

- U Hrvatskoj je njihov simbol, premda sama po sebi nije od presudne važnosti, tzv. Istanbulska konvencija o pravima žena, čijom je ratifikacijom legaliziran dio pojmovlja rodne teorije koja u svojim ekstremnijim oblicima, u samoj konvenciji prisutnim tek u natruhama, nastoji relativizirati osnovni antropološki binarizam žensko-muško. Premda je u narodu po tome pitanju bilo priličnih prijepora, pa i uličnih prosvjeda, konvenciju je ratificirao nominalno demokršćanski HDZ koji se, kao i sve establišmentske stranke koje su dijelom bezličnoga tehnokratskog političkoga mehanizma srednje struje, nekritički podvrgava duhu vremena koji u ovome trenutku određuje ono što je Donald Trump u sažetoj maniri iskusnog tviteraša nazvao „big media, big money, big tech“.

Štahan je uvjerenja kako se tim tendencijama donekle mogu usprotiviti samo nacionalne države.

- No one su i same podijeljene po pitanju podvrgavanja nihilističkoj teleologiji ovozemaljskog utopizma, ponajbolje oličenog u sintagmi „prava strana povijesti“, a koju rabe gotovo isključivo samozvano progresivne, hiperliberalne postmarksističke grupacije, sklone odbacivanju normi i tradicija te, štoviše, cjelokupne povijesti civilizacije čijim su izdankom. Umjesto u politici, šamani te ideologije caruju spregom medija i društvenih mreža te, dakako, biznisom, smatra Štahan.

Taj se revolucionarni impuls sada realizira u Americi, zaključuje, te dodaje da bi se on u obliku općih demonstracija prelio na ulice američkih gradova da je Donald Trump osvojio reizbor, dok će se s pobjedom Joea Bidena potiho infiltirirati u političke institucije SAD-a.

Štahan smatra da takva agenda puno teže može proći, primjerice, u bivšim komunističkim državama koje su sad članice Europske unije zato što svijest o totalitarnom aspektu prošlostoljetnih komunizama dovodi do lakšeg prepoznavanja totalitarnog naličja suvremenih, tobože liberalnih ideologija.

- Mnogi ne razumiju da je totalitarnost svojevrsni politički zloduh; ona se ne manifestira isključivo kroz „desne“ politike koje se danas proglašava fašistoidnima, nego može „opsjesti“ bilo koju ideologiju, pa tako – kako to u svojoj knjizi Demon u demokraciji pokazuje Ryszard Legutko – i liberalnu demokraciju, zaključuje Štahan.

Kad je riječ o Hrvatskoj, smatra ovaj društveno-politički komentator, relativizacija jugoslavenskog komunističkog režima na temelju njegove navodne „blagosti“ posebno je opasna.

- Komunistička Jugoslavija, čijim je Hrvatska bila sastavnim dijelom, zapadnim se zemljama i vlastitome stanovništvu pokušavala prikazati u opreci s drugim komunističkim državama, kao „socijalizam s ljudskim licem“. To „ljudsko lice“ imalo je, međutim, i neljudsko naličje. Dok su neke površinske mogućnosti, premda neusporedive s prilikama u demokratskim zemljama, doista nadmašivale stupanj slobode u drugim državama s one strane Željezne zavjese, ne treba smetnuti s uma kako je tretman onih koje površinski privid slobode nije zavarao u Jugoslaviji bio višestruko oštriji negoli u većini europskih komunističkih zemalja, ističe Štahan i zaključuje da je, kad je riječ o žrtvama, jugoslavenski komunizam nadmašio konkurentske europske komunističke režime i u relativnim i u apsolutnim razmjerima.

Ovaj mladi prominentni društveni kroničar smatra da je neraščišćavanje komunističke prošlosti hrvatskih političkih i inih društvenih elita temeljni problem hrvatske države.

- Takav zaključak nemoguće bi bilo donijeti samo na temelju izvještavanja hrvatskih medija, budući da su sredstva informiranja i dezinformiranja upravo u rukama onih čija moć proizlazi iz komunističkoga sustava. Hrvatska je imala povijesnu nesreću da se, u trenutku raskida s komunizmom, dogodio rat zbog kojega se sva simbolička krivnja za olovne komunističke godine podsvjesno sručila na ratnoga neprijatelja Srbiju, umjesto na jugoslavenski komunizam i njegove hrvatske predstavnike, ističe Štahan te objašnjava razloge izostanka lustracije u demokratskoj Hrvatskoj i posljedice do kojih je to dovelo:

- Budući da je u ratu bilo potrebno ostvariti nacionalno jedinstvo, Franjo Tuđman nije imao potrebe za provođenjem lustracije. Iz današnje perspektive jasno je kako bi ona za hrvatsko društvo, makar i u nepotpunome obliku, bila ljekovitom. Komunistička društvena elita bez većih je poteškoća preuzela poluge moći i u demokratskoj Hrvatskoj, prepustivši na marginama starih struktura djelić moći i novonastalim tajkunima. Komunistički mentalni atavizmi hrvatske vladajuće klase, neovisno o tome je li riječ o „lijevome“ SDP-u ili „desnome“ HDZ-u, najbolje se vide po njihovu zajedničkom tretmanu arhitekture moći naslijeđene iz komunističkog razdoblja, kao i po izostanku reformi potrebnih za istinsku preobrazbu „dogovorne ekonomije“ socijalističkoga tipa u istinski slobodno tržište. Odnos koji prema komunističkoj Jugoslaviji gaje hrvatski mediji, obrazovni sustav, popularna i visoka kultura te brojni intelektualni kružoci – a nažalost i značajan dio polarizirane javnosti – najbolje se može opisati sintagmom „stockholmski sindrom“, zaključuje.

Na pitanje o krizi liberalne demokracije, Štahan odgovara da se, po svemu sudeći, vraćamo u vrijeme poznatih antičkih filozofa koji demokratski model vladavine nisu naročito cijenili.

- Ako je liberalna demokracija mišljena kao prividno protuslovni sustav u kojemu će liberalni aspekt zauzdavati protuliberalna nagnuća demokracije, a demokratski aspekt destruktivni element pretjerane liberalnosti, ona se danas nalazi u teško premostivoj krizi povezanoj s krizama njezinih sastavnica: liberalizma i demokracije. Ideal demokracije u krugu društveno-političkih elita Zapada već je neko vrijeme prepušten radikalnom preispitivanju, što se vidi i na primjeru institucija Europske unije, poput Europske komisije, čiji se članovi ne biraju demokratskim putem. Budući da je suvremena zapadna demokracija, osim na antičkim grčkim, nastala i na zasadama kršćanstva i prosvjetiteljstva, nije mi nezamislivo da se demokraciju, ulaskom u postkršćansko i postprosvjetiteljsko doba, ponovno počne vrednovati onako negativno kako su to u antici činili filozofi kojima se danas ponajviše divimo, od Platona do Aristotela, zaključuje ovaj komentator društvenih zbivanja.

Što se liberalizma tiče, Štahan smatra da njegova suvremena pervertirana inačica proizlazi iz manjkava, nepotpunog shvaćanja slobode.

- Odvojimo li slobodu od etičkih kategorija dobra i zla, fetišizirajući je kao takvu, shvaćenu ponajprije kao sredstvo samoostvarenja kroz osobnu potragu za srećom, uslijed čega su svi naši izbori „dobri“ već samim time što su naši, onda nam se umjesto istinske slobode izbora između dobra i zla nudi iluzija slobode izbora između bezbroj podjednako vrijednih „dobara“. Takva „sloboda“ uska je i skučena te potire samu ideju slobode. Drugim riječima, u prevladavajuće shvaćanje liberalizma ušuljao se Nietzscheov ideal nadilaženja dobra i zla, kao i Sartreovo poimanje čovjeka kao samoizgraditelja čija „egzistencija prethodi esenciji“, analizira Štahan i dodaje da liberalna demokracija ne može funkcionirati unutar svakog okvira.

- Uronom u postkršćansko doba, u koje svakim danom tonemo sve dublje, nestaje i nekoć samorazumljiv vrijednosni kontekst unutar kojega liberalna demokracija može funkcionirati, zaključuje.

No neke države članice Europske unije ne planiraju olako ući u to tzv. postkršćansko doba, već žele zadržati snažni kršćanski identitet koji se preslikava i na domaće zakonodavstvo. Zbog svojih su zakonskih rješenja, prvenstveno u reguliranju pitanja javnoga morala, često neshvaćene od europske birokracije i političkih lidera liberalnijih članica. Stigmu koju nose te članice primijetio je i Štahan, inače odličan poznavatelj političkih zbivanja u državama koje čine Inicijativu triju mora.

- Ono što se zbog medijskog monopola samozvanih progresivaca ne zamjećuje jest polarizacija suvremenih zapadnih demokracija na „neliberalne demokracije“ s jedne strane i one koje karikaturalno nazivam „liberalnim nedemokracijama“ s druge strane. Ako su ono prvo suvremena Mađarska i Poljska, drugo su Kanada te Obamin, a zacijelo i Bidenov SAD, objašnjava Štahan i nastavlja:

- „Liberalnu nedemokraciju“ karakterizira „duboka država“ koja zagovara pervertirani oblik suvremenoga liberalizma, pa i po cijenu iznevjeravanja demokratskih vrijednosti, kako kroz gušenje tradicionalnih vrijednosti duboko ukorijenjenih u narodu, pa sve do kreiranja privida političkoga pluralizma u kojemu razlike među ponuđenim opcijama postoje, ali se uglavnom svode na ono nebitno, smatra Štahan i zaključuje da su reakcija na takvo stanje svari antiestablišmentski pokreti koje „liberalna nedemokracija“ – lažno se predstavljajući idealom liberalne demokracije – posredstvom srednjostrujaških medija delegitimira etiketama kao što je „populizam“.

Ističe da su, zbog nedavna povijesnog iskustva bivanja u protukršćanskoj diktaturi, postkomunističke istočnoeuropske zemlje sačuvale višu razinu svijesti o opasnostima dekonstrukcije osnovnih civilizacijskih vrijednosti.

- Vidimo to, recimo, na primjeru podjele na spolove ili definiranja braka zajednicom muškarca i žene. Postkomunističke europske države nisu prošle isti tretman dekristijanizacije koji se zapadnoj Europi i ostatku razvijenoga svijeta dogodio zbog manipulacije užitkom, kao znatno učinkovitijim sredstvom pokoravanja od nametanja sile, zaključuje Štahan. Dodaje da je liberalna demokracija već uvelike prošlost, a na Zapadu je, smatra, otpočela bitka između konzervativne i suverenističke „neliberalne demokracije“ te progresivne i globalističke „liberalne nedemokracije“.

- Iako ima sve predispozicije za pripadnost prvoj navedenoj skupini, Hrvatska se savršeno uklapa u onu drugu, zaključuje ovaj društveno-politički komentator i novinar te suradnik Hrvatske radiotelevizije, javnog RTV servisa, i dodaje:

- Paradoksalno, iako je zemlja snažno obilježena katoličkom kulturom, Hrvatska nema odveć značajnu konzervativnu tradiciju, već tradiciju revolucija. Tek u posljednje vrijeme javljaju se pokreti i stranke koji su predstavnici suverenističkoga i konzervativnog antiestablišmenta, nasuprot „desnome“ HDZ-u i „lijevome“ SDP-u koji Hrvatskom vladaju od uvođenja višestranačja, a ni po čemu se supstancijalnome ne razlikuju, kao savršeni predstavnici „liberalne nedemokracije“.

Vezivanje prava na korištenje EU fondova uz poštivanje vladavine prava, koju se pak različito tumači u starim i novim članicama Unije zbog različitih društveno-političkih okolnosti, tradicija i početnih pozicija, velika je i važna tema posljednjih mjeseci. Štahan nije uvjeren u sretnu budućnost EU-a nastavi li se europske mehanizme koristiti za discipliniranje neposlušnih nacionalnih aktera.

- Antidemokratski elementi Europske unije, koja je u ovome trenutku napola preobražena u imperij, najveća su prijetnja njezinu opstanku. Dio europskih čelnika bira se demokratskim, a dio nedemokratskim putem. Može li ta shizofrena situacija trajati zauvijek? Brexit je prvo upozorenje. Nestane li ideal supsidijarnosti na kojemu je nastala, i Europska unija će nestati, zaključuje Štahan.

Europskoj uniji i Zapadu općenito danas trebaju 'moderni proroci', smatra ovaj društveni kroničar.

- Kao što u svojoj novoj knjizi Ne živi u laži pokazuje Rod Dreher, život u komunističkoj diktaturi po mnogočemu je sličan životima koje mnogi na Zapadu vode već danas, od medijske i kulturalne propagande do egzistencijalne ugroženosti uslijed nepodvrgavanja Zeitgeistu. Kao i u jugoslavenskome „socijalizmu s ljudskim licem“, ispod konzumerističke glazure veselog hedonizma kriju se autoritarnost i prisila. Kako ističe i Dreher, Zapadu su danas potrebni moderni proroci kao što je bio hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji se je u jeku Drugoga svjetskog rata inkognito, pod imenom Tomislav Kolaković, nastanio u Slovačkoj, pripremajući tamošnju Katoličku crkvu na otpor nadolazećemu sovjetskom komunizmu, objašnjava Štahan.

A u pružanju otpora sekularističkim tendencijama, europski bi kršćani mogli imati neočekivanog saveznika – onaj dio rastuće muslimanske zajednice u cijelom nizu članica EU-a koji se želi integrirati u europska društva i nije se sklon prikloniti idealima islamističkog radikalizma.

- Premda to nije dovoljno često prepoznato, kršćani i muslimani u kontekstu onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“, a papa u miru Benedikt XVI. „diktaturom relativizma“, prirodni su saveznici. Suvremeni sekularizam proizvod je kršćanstva; kako piše Gianni Vattimo, kršćanstvo je u sebe od početka – još od Kristovih riječi „Bogu Božje, a caru carevo“ – utkalo potencijal vlastita slabljenja i postupne preobrazbe Crkve u sve više duhovnu, a sve manje političku instituciju. I dok mnogim oblicima suvremenog islama nedostaje upravo taj sekularni zaokret, današnjim kršćanima nedostaje onaj stupanj posvećenosti svojoj religiji kojim se muslimani još uvijek mogu pohvaliti, tvrdi Štahan.

Kao potvrdu ove teze uzima radikalizirane islamiste druge ili treće generacije useljenika u Europu. Oni, tvrdi Štahan, pokazuju da sekularni konzumerizam ne može nadomjestiti transcendentni smisao koji religija pruža i da je aktualni zapadnjački sustav vrijednosti u jednakoj mjeri protuislamski kao i protukršćanski. To može biti podloga za dijalog, ali on se, prema Štahanu, ne smije temeljiti na sinkretičkim kombinacijama srodnih elemenata dviju religija, redukciji na istost ili pak relativizaciji na dva jednako vrijedna izdanka abrahamske tradicije.

- Prirodno je da i jedni i drugi vjerujemo u superiornost vlastitog sustava vjerovanja nad onim drugim. Istinski dijalog ne očituje se u paralelnim molitvama u Asizu, koliko u beskonačno minucioznim raspravama o najsitnijim teološkim razlikama, argumentirano i s poštovanjem. Asiški model, rekao bih, rađa apostatima te sinkretičkim duhovnim samoposlugama i samopomoćima, a ovaj bi drugi, vjerujem, urodio preobraćenicima, zaključuje Štahan.

Primjerenim odgovorom na revolucionarne težnje smatra – revoluciju. Ali ponešto drukčiju.

- Kao što je pojava kršćanstva na povijesnoj sceni jednom žrtvom okončala potrebu za ljudskom žrtvom kao takvom, u doba kada nam prijete nove revolucije, mi kršćani pozvani smo ponuditi revoluciju duha, koja želi okončati sve revolucije i, za razliku od povijesnih revolucija, sačuvati živote, a ne prolijevati krv. Revoluciju koja će okončati sve one revolucije koje u metaforičkom, ali i doslovnome smislu, u poganstvima pretkršćanskoga i poganstvu postkršćanskoga doba, jedu svoju djecu, obrazložio je za kraj našeg razgovora Matija Štahan, magistar komparativne književnosti i društveno-politički komentator koji svojim artikuliranim intelektualnim nastupom i analitičkim pristupom plijeni sve više pažnje u hrvatskom medijskom prostoru.